Publikacija Jelene Andonovski Paralelni srpsko-nemački korpus književnih tekstova: izrada, pronalaženje informacija i	semnatički veb pridružuje se vrednoj izdavačkoj kolekciji Univerzitetske biblioteke „Svetozar Marković“, pokrenutoj 2016. godine pod nazivom „Homilije“, namenjenoj publikovanju naučnih monografija, koje mahom čine priređene odbranjene doktorske disertacije autora iz društveno-humanističkih nauka, odnosno digitalne humanistike. 
I ovde je reč o prilagođenom tekstu disertacije Mreža otvorenih podataka i jezički resursi u procesu izgradnje srpsko-nemačkog literatnog korpusa, koju je autorka odbranila na Filološkom fakultetu u Beogradu 2020. godine. 
Publikacija predstavlja visokopreciznu sistematizaciju znanja i umeća vezanih za obradu, opis i istraživanje jezičkih korpusa kako bi se stvorile pretpostavke za potonje leksičke, terminološke i semantičke analize. 
Postupno i logično, delo nas vodi ka razumevanju ovog specifičnog segmenta bibliotekarstva i informatike, ocrtava model na koji način treba pristupiti takvom zadatku, ne zaboravljajući da ukaže na putanje daljih istraživanja. 
Uopšteno govoreći, ovakve publikacije pomažu zaposlenima u bibliotečko-informacionoj delatnosti da jasnije sagledaju čitav domen istraživanja koji je, uslovljen tehnološkim napretkom i razvojem novih alata, omogućio analitičko zadiranje u publikacije same, pridružujući ih dostupnim nadređenim celinama i obezbeđujući ranije nemoguće pristupe književnim delima i piscima. 
Kao što klasično bibliotekarstvo podrazumeva značajan broj raznih aktivnosti, prikupljanja, obrade i prezentacije publikacija kako bi se korisniku omogućilo da dođe do željenog izvora informacija, tako i nove informacione tehnologije dopuštaju analizu i obradu jezičke građe kako bi se razumela priroda jezika i njegovog korišćenja i kako bi se utabali putevi za lakše prevođenje i razumevanje drugih jezika. 
Iako publikacija ima više poglavlja, uslovno se mogu uočiti dve krupnije celine: jedna, koju možemo nazvati teorijskim odnosno pojmovnim polazištem i drugu, koja je uključila primenu svega prethodno navedenog na određeni korpus (SrpNemKor), što je podrazumevalo upotrebu određenih alata, sprovođenje pretraživanja i analizu dobijenih rezultata. 
Pomenuti prvi deo najpre određuje pojam korpusa, kao osnove korpusne lingvistike, a u okviru toga – paralelnih korpusa. 
U delu se pruža jasna tipologija korpusa, koji mogu biti jednojezični i višejezični, koji se dalje mogu podeliti na paralelne i uporedne. 
Paralelni su sastavljeni od tekstova na izvornom jeziku i njihovih prevoda na jedan ili više ciljanih jezika i kao takvi značajni su za učenje stranih jezika, različita prevođenja, naročito mašinska, zatim terminološka i lingvistička istraživanja i sl. 
Istaknuto je da je osnovni element dvojezičnog korpusa bitekst ili paralelizovani tekst, gde se povezivanje teksta i njegovog prevoda sprovodi na različitim nivoima – od čitavog dokumenta, preko poglavlja, pasusa do rečenice i reči, sa ciljem uparivanja tekstova (paralelizacije) ili stvaranja veza između varijanti jedinica prevođenja i formiranja skupa jedinica prevođenja („Translation Unit“). 
Posle osvrta na prve vidljive pokušaje formiranja paralelnih korpusa, u radu je čitavo poglavlje posvećeno postignućima u Srbiji na ovom polju, pre svega radu Društva za jezičke resurse i tehnologije -	JeRTeh. 
Na taj način je pružen kratak i sažet, ali veoma informativan pregled rezultata višegodišnjih projekata. 
Postupak izrade paralelnih korpusa predstavljen je u svim koracima, čime se značajno olakšava razumevanje opsega ovakvog pristupa, gde posebnu težinu imaju anotacije, najviše one koje uključuju korišćenje proširivog jezika za obeleživanje (XML – eXtensible Markup Language) i sve više prisutnu, ali čini se nedovoljno prihvaćenu, inicijativu za kodiranje teksta – TEI (Text Encoding Initiative). 
Izabranim segmentima se pridodaju obeležja (etikete) koja određenim rečima dodeljuju dodatne deskriptore za vrstu reči, kanonski oblik ili morfološku kategoriju. 
Pripremi materijala pridružuje se potom prikaz preduslova za pronalaženje informacija gde ključnu ulogu imaju pravilno dodeljeni metapodaci. 
Pojam „metapodatak“, koji praktično uzima prevagu u savremenom bibliotekarstvu u odnosu na klasične bibliografske podatke, obrazložen je pažljivo u svim oblicima njihovog ispoljavanja (opisni, strukturalni, administrativni) i prikazom osnovnih shema (Dublin Core, METS, MODS). 
Na samom kraju ovog, kako je rečeno, fundamentalnog segmenta, u kojem su formulisane definicije i ocrtan čitav sistem sredstava neophodnih kada je u pitanju stvaranje jednog korpusa, kao vrhunac i najasloženiji pojam obrazlaže se semantički veb. 
Veoma stručno, ali dovoljno razumljivo, onaj deo rada se hvata ukoštac sa inicijativom „otvorenih povezanih podataka“ (Linked Open Data) nastojeći da pojasni funkcionisanje veba kao globalne baze podataka čija se struktura više ne zasniva na statičnim stranicama, već, kroz mehanizam za uvezivanje podataka na nivou njihovog značenja, tj. na sadržajima povezanim prema semantičkim karakteristikama. 
Posle iscrpnog prikaza i analize alata i resursa koji se mogu koristiti u stvaranju paralelnog koprusa, drugi deo studije (poglavlje 6)	bavi se aplikacijom svega navedenog razmatrajući mogućnosti, domete ili ograničenja nekih resursa na datom materijalu. 
Za formiranje korpusa korišćeno je sedam romana različitih srpskih pisaca i isti broj dela različitih pisaca sa nemačkog govornog područja, rukovodeći se kriterijumima kao što su: nagrađivanost autora, dostupnost dela na oba jezika u bibliotekama Srbije, popularnost dela i njegova obimnost. 
Prikazani su koraci u stvaranju korpusa od digitalizacije materijala, primene optičkog prepoznavanja teksta, strukturne anotacije i, najzad, do postavljanja korpusa u okvir digitalne biblioteke Bibliša i obezbeđivanja uslova za kvalitetno pretraživanje informacija, kao i za uključivanje obrađenog korpusa u	mrežu otvorenih lingvističkih podataka. 
Čitav prikaz jeste autentična ilustracija svih nužnih radnji, ali i izazova, problema i ograničenja čime rezultati ovog rada ne gube na značaju. 
Ova studija je praktično, kroz integraciju više elemenata, i sama kreirala jedan novi „korpus“ pojmova i značenja koji na drugačiji način sagledavaju tekst. 
U tom smislu, čini se da klasična bibliotečko-informaciona delatnost nema nužno dodirnih tačaka sa takvim pristupom. 
Međutim, poseban kvalitet ovog rada upravo jeste dosledno isticanje nezaobilazne uloge biblioteka, koje, i pored dominantno „nesemantičkog“ pristupa, moraju da čine deo jednog ovakvog procesa, ne samo zbog digitalizacije gde najaktivnije učestvuju, ili činjenice da poseduju građu koja je polazište u kreiranju korpusa. 
Naime, upravo biblioteke, u kojima se već kreiraju različiti metapodaci i	ispisi, poseduju preduslove da učine odgovarajući iskorak prema značenjskom povezivanju dobijenih podataka i obezbeđivanju potpunijih informacija za korisnike. 
