SAŽETAK: 
Ovim radom želeli bismo da predstavimo slučaj priključivanja Instituta za srpski jezik SANU (ISJ SANU) svetu digitalnih repozitorijuma. 
Namera nam je da predstavimo osnovne faze uspešno sprovedene Platforme Ministarstva u ISJ SANU. U periodu od jedne godine u ISJ SANU pripremljeno je preko 100.000 stranica digitalnog teksta koje čine 2.500 zapisa punog teksta. 
Ovim poduhvatom realizovanim u okviru koncepta otvorene nauke omogućeno je da srpska jezička humanistika postane vidljiva u svetu.  
KLjUČNE REČI: digitalni repozitorijum, institucionalni repozitorijum, DAIS, otvorena nauka, samoarhiviranje, digitalna humanistika.  
Godine 2018. Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja usvaja Platformu za otvorenu nauku (Platforma, 2018). 
Ova Platforma, koja se zasniva na principima otvorene nauke i smernicama Evropske komisije u toj oblasti, uvodi obavezu za pojedince i institucije da deo svoje naučne produkcije koji je javno finansiran učini dostupnim široj javnosti deponovanjem u neki digitalni repozitorijum. 
Kako bi se poštovala „transparentnost naučne komunikacije i metodologije“ i obezbedila dostupnost naučne produkcije, bilo je potrebno pristupiti razvoju odgovarajuće digitalne infrastrukture, koja u Srbiji nije postojala.  
Otvoreni pristup u ovom dokumentu definiše se kao „pravo svakog korisnika interneta da bez finansijskih izdataka čita, preuzima, čuva, štampa i koristi digitalni sadržaj publikacija“. 
Pored ovih prava, korisnici će uz poštovanje autorskih prava, to jest licence koja je pridružena deponovanom radu i uz pravilno navođenje izvora, sudelovati u širenju ideja otvorene nauke, koristeći neki od „institucionalnih/tematskih/nacionalnih repozitorijuma“. 
Tip repozitorijuma za deponovanje naučne produkcije nije strogo određen pa je tako ostavljeno institucijama da nađu adekvatno rešenje u skladu sa svojim mogućnostima. 
Na osnovu ove Platforme, obaveza je da svaka od obuhvaćenih institucija usvoji „lokalnu“ politiku, to jest odgovarajući dokument o sprovođenju Platforme kojim će regulisati njeno sprovođenje na institucionalnom nivou.  
U isto vreme, tokom pripreme ove Platforme, i Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU), u saradnji sa Računarskim centrom Univerziteta u Beogradu (RCUB) radi na razvijanju sopstvenog repozitorijuma koji bi bio namenjen Akademiji i pripadajućim institutima. 
Repozitorijum je nazvan Digitalni arhiv izdanja SANU i Instituta – DAIS. 
Prema definiciji Džozefa Branina, repozitorijumi predstavljaju „modele sistema i usluga koji su osmišljeni da prikupe, organizuju, uskladište, dele i čuvaju digitalne informacije i znanja institucije“ (Branin, 2004-2005, 237). 
Svrha digitalnog repozitorijuma DAIS je da omogući Akademiji, kao i Institutima kojima je Akademija osnivač, da u njemu trajno pohranjuju svoju naučnu produkciju te tako javno predstavljaju rezultate svoga naučnog rada.  
Razvoj komunikacionih procesa omogućava veću dostupnost naučnih radova u punom tekstu. 
Opšta dostupnost je i dalje ideal prema kome se teži, ali naučne institucije podstaknute brojnim inicijativama iz domena otvorene nauke, kao i praksom velikih servisa tehnoloških kompanija (Google books i dr.) počele su da zasnivaju svoje digitalne repozitorijume. 
Jedan od rezultata uspešno vođenog repozitorijuma je povećanje vidljivosti naučnih radova, posebno iz oblasti srpske humanistike. 
Zbog komercijalnog potencijala tehničkih i prirodnih nauka, njihova vidljivost u svetu je mnogo veća u odnosu na humanistički domen. 
Ovakva nesrazmera između prirodnih i tehničkih nauka nije opravdana, s obzirom da ono što je lokalno predstavlja jednu kulturu na globalnom nivou.  
Za razliku od klasične biblioteke, formiranje digitalnog repozitorijuma zahteva tehničku pripremu. 
DAIS je nastao prilagođavanjem softvera otvorenog koda DSpace. 
2 Prilagođavanje ovog softvera podrazumevalo je njegovu lokalizaciju, adaptaciju korisničkog interfejsa, usklađivanje sa smernicama konzorcijuma OpenAIRE za digitalne repozitorijume, integraciju sa servisima ORCID i Altmetric.com i razvoj dodatnih eksternih aplikacija koje omogućavaju normiranje imena, kao i preuzimanje zapisa i masovan unos i korekcije metapodataka.  
Razlog za stvaranje ovakvih softvera počiva na razvoju bibliotečkog poslovanja. 
Bodvajn i Branskofska, sa MIT-a, tvrde da univerzitetske zajednice zavise od svojih biblioteka koje im omogućavaju stalni pristup istraživanju i naučnom radu, i to ih stavlja u poziciju da traže rešenja za problem skladištenja i preuzimanja intelektualnog rada na duže staze (Baudoin and Branschofsky, 2004, 32). 
Implementiranje i razvoj softvera, kao i njegovo prilagođavanje specifičnim potrebama srpske naučne produkcije izvršio je RCUB. 
U računarskom centru se stalno radi na održavanju repozitorijuma i njegovom kontinuiranom usavršavanju.  
Potrebno je uočiti razliku između digitalne kolekcije i digitalnog repozitorijuma. 
Dok kolekcija ostaje lokalna, kakve su na primer kolekcije digitalnih objekata koje na svoje veb-sajtove postavljaju institucije ili pojedinci, ona ne zadovoljava standarde interoperabilnosti (preko DOI broja, drugih perzistentnih identifikatora, metapodataka i atributa, strukture i standarda za opisivanje dokumenta, protokola za razmenu metapodataka i dr. (Van de Sompel and Nelson, 2015)). 
Digitalni repozitorijum pak predstavlja digitalnu kolekciju koja je organizovana tako da se njegov sadržaj može trajno arhivirati, čuvati i diseminirati kroz orijentisane ciljeve i protokole kompatibilne s drugim bazama podataka. 
Njegova svrha je „predstavljanje intelektualnog učinka“ i promovisanje dostupnosti (Winter and Bowen-Chang, 2010, 320).  
Iskustvo ISJ SANU u organizovanju i vođenju digitalnog repozitorijuma može poslužiti drugim institucijama koje se uključuju u organizovanje digitalnih kolekcija s punim tekstom u otvorenom pristupu.  
Kako bi institucionalni repozitorijum zaživeo, njegovo popunjavanje je prva najveća prepreka. 
Zato smo u ISJ SANU pristupili dvema fazama popunjavanja. 
Pravilno organizovan repozitorijum povećava vidljivost naučne produkcije određene ustanove, te time omogućava i bolju citiranost istraživača (Piwowar and Haustein, 2018).  
Prva faza podrazumeva prikupljanje, digitalizovanje i postavljanje digitalnog sadržaja časopisa i monografija ISJ SANU. 
Istorija periodičnih publikacija Instituta veoma je duga. 
Dva od četiri naučna časopisa koje Institut objavljuje izlaze duže od sto godina. 
Objavljeni tomovi ovih časopisa broje nekoliko stotina svezaka. 
Pored serijskih publikacija u prvoj fazi u institucionalni repozitorijum unosili smo naučne radove istaknutih naučnika Instituta. 
Tu su ubrojane kolege koje su u penziji, a neki od njih nisu više s nama. 
Unošenjem ovih digitalizovanih dela uspešno se ispunjava nekoliko kriterijuma za funkcionisanje repozitorijuma: uspostavlja se dobra praksa budućeg rada, učestvuje se u formiranju navika budućih korisnika, predstavlja se naučna produkcija u najboljem svetlu.6 Time se pokriva i dijahronija naučne produkcije Instituta.  
Druga faza, koja predstavlja sinhronijski nivo, podrazumeva objavljivanje tekuće naučne produkcije, najkasnije 18 meseci od datuma objavljivanja naučnog članka ili monografije, i definisana je Pravilnikom koji je usvojen na nivou Instituta. 
Time se ispunjavaju uslovi koje propisuje Platforma Ministarstva.  
Institucije koje pristupaju formiranju repozitorijuma morale bi da definišu svoje ciljeve te da jasno identifikuju skup osobina dobro obučenog osoblja koje će učestvovati u procesu održavanja repozitorijuma (Winter and Bowen-Chang, 2010, 323). 
Obuka kadrova za rad u repozitorijumu može da predstavlja izazov. 
Nedostatak inicijative i entuzijazma kod prihvatanja drugačijeg pristupa naučnim publikacijama, te nerazvijena svest o njegovom značaju, može da se odrazi u prvim fazama organizovanja repozitorijuma. 
Veoma je važno da rukovodeći kadar, kao i saradnici naučne ustanove, uvide važnost uspostavljanja repozitorijuma.  
Svaki naučni saradnik u Institutu dužan je da unosi svoje naučne radove kroz postupak samoarhiviranja. 
Za istraživače je organizovana obuka, u vidu radionica koje sadrže i praktični deo (samostalan unos metapodataka i deponovanje objekata), a pripremljeno je i detaljno uputstvo u vidu PowerPoint prezentacije koje mogu da koriste u samostalnom radu. 
Nakon što istraživač deponuje rad i opiše ga svim pripadajućim metapodacima, bibliotekar kao administrator kontroliše tačnost unosa i odobrava zapis, i jedini ima mogućnost da naknadno menja metapodatke ili ukloni digitalni objekat. 
Skup metapodataka podrazumeva unošenje osnovnih podataka o dokumentu, tekst sažetka i navođenje ključnih reči, te određivanje stepena dostupnosti dokumenta i tipa licence. 
Takođe se obavezno unose i podaci o projektu u okviru kog je rad finansiran, pa se, pored toga, podaci o tipu i verziji dokumenta, dostupnosti sadržaja i licenci unose u skladu sa aktuelnim smernicama za digitalne repozitorijume konzorcijuma OpenAIRE. 
Domen koji zadobija sve veći značaj je nadgledanje poštovanja autorskih prava i stupanje u kontakt sa časopisima i izdavačima radi regulisanja autorskih prava.  
Takođe, bibliotekar koristi dodatne servise DAIS-a, kao što su servis za masovno editovanje metapodataka, normativnu bazu, i servis za preuzimanje postojećih digitalnih sadržaja iz drugih repozitorijuma i slično 
Tim za razvoj repozitorijuma RCUB-a je samostalno razvio aplikaciju Ellena2 u kojoj su integrisani normativna datoteka, servis za masovno korigovanje metapodataka i servis za masovni uvoz metapodataka. 
U ranoj fazi razvoja, postojale su dve odvojene aplikacije: 
Ellena (normativna datoteka i masovno korigovanje metapodataka) i MultiLoad (preuzimanje zapisa iz drugih DSpace repozitorijuma i masovni uvoz metapodataka u XML ili RIS formatu). 
Početkom 2019. godine, ove dve aplikacije su integrisane u aplikaciju Ellena2. 
Razlog zašto se pristupilo izradi samostalne aplikacije jesu nedostaci platforme DSpace, koja sama po sebi ne sadrži modul sa normativnom datotekom. 
Pored toga, inicijalni testovi su pokazali da sistem za preuzimanje metapodataka koji je već bio ugrađen u DSpace ne daje zadovoljavajuće rezultate.  
Rukovođenje sadržajem omogućava saradnicima da repozitorijum koriste u širem rasponu nego što ih Platforma otvorene nauke obavezuje jer DAIS podržava unos i obradu više tipova dokumenata i formata. 
Pored naučnog članka, poglavlja u monografiji, monografije i slično, saradnici su u mogućnosti da deponuju i preprint verziju naučnog rada, doktorske ili magistarske teze, izveštaje i sve druge sadržaje koji se nazivaju „sivom“ literaturom. 
U DSpace-u indeksira se sav čitljiv tekst iz deponovanih dokumenata, pa se samim tim može i pretraživati. 
Rangiranje indeksiranih dokumenata vrši se preko formalnih parametara, to jest po relevantnosti, naslovu i datumu. 
DSpace podržava pohranjivanje praktično svih formata. 
U DSpace-u ne postoji sistem za pregledanje dokumenata na onaj način na koji on funkcioniše u Omeki i drugim platformama koje su prvenstveno namenjene prikazivanju kulturne baštine i digitalizovane građe. 
DSpace je namenjen prezentaciji naučnih sadržaja, a pohranjene datoteke se mogu snimiti na računar korisnika i odande otvoriti pomoću odgovarajuće aplikacije. 
PDF, JPG i slični formati otvaraju se u novom prozoru internet pretraživača. 
DSpace se može nadograditi tako da u okviru same platforme prikazuje sadržaje (na primer listanje knjiga), ali nama, a ni korisnicima, za sada to nije potrebno.  
Pred kraj 2017. godine u ISJ SANU pristupilo se radu na popunjavanju DAIS-a. 
S obzirom na relevantnost časopisa ISJ SANU u celom slavističkom svetu, jedan deo godišnjaka već je bio skeniran u okviru servisa Google Books, ali nije bio javno dostupan.9 Više američkih univerziteta je u okviru svojih kolekcija u saradnji sa Guglom digitalizovalo naše časopise. 
Te digitalne primerke smo prikupili i oni su činili otprilike 50% od ukupnog broja svezaka časopisa. 
Ostatak je trebalo digitalizovati. 
Pristupilo se poslu koji je podrazumevao organizovanje, skeniranje, redigovanje digitalnih kopija, rad na optičkom prepoznavanju karaktera sadržaja i njegovo postavljanje u bazu. 
Na taj način je za godinu dana pripremljeno preko 50.000 stranica teksta. 
Nedostatak infrastrukture u određenim segmentima posla nadomestila je saradnja sa servisom Google Books: zahvaljujući tome što smo skenirane publikacije učinili dostupnim i na ovom servisu, uspeli smo da skenirani materijal, koji je bio veoma obiman u memorijskom smislu, smanjimo na optimalne veličine, kao i da obezbedimo optičko prepoznavanje teksta.  
U prvoj fazi dosadašnju produkciju Instituta učinili smo javno dostupnom deponovanjem celih godišta periodičnih publikacija (kao jednog dokumenta), dok je za kasnije ostalo da se ta godišta podele na članke, koji bi se potom pojedinačno deponovali i tako učinili vidljivijim. 
Pored časopisa i monografska produkcija je uneta u DAIS i obuhvata preko 60 svezaka. 
Ovim je deo prve faze bio gotov i Institut je u DAIS-u imao predstavljenu retrospektivu svoje izdavačke delatnosti (250 tomova časopisa i monografija).  
Drugi segment u prvoj fazi uspostavljanja DAIS-a predstavljao je sakupljanje i pripremanje te objavljivanje članaka istaknutih naučnika ISJ SANU. 
U prvih godinu dana je u repozitorijum uneseno više od 1.200 naučnih članaka. 
Mali broj ovih članaka je već postojao u digitalnoj formi te je ceo posao digitalizacije trebalo da prođe proces fizičke pripreme i rada na skeniranju, sređivanju skeniranih dokumenata i kreiranju metapodataka. 
Prema Fosteru i Gibonsu institucionalni repozitorijum „bez sadržine, je isto što i niz praznih polica“ (Gibbons and Foster, 2005, par. 4). 
Zato je za formiranje korisničkih navika i uspostavljanje dobrog primera od suštinske važnosti osnaživanje početne dinamike jednog repozitorijuma.  
Kreiranje i organizovanje digitalnog sadržaja u DAIS-u usklađeno je sa zahtevima Evropske komisije u vezi sa otvorenim pristupom publikacijama, i omogućava dalje širenje naučnih informacija preko evropskih i međunarodnih portala kao što su OpenAire, BASE, CORE, Google Scholar. 
Jedno od polja za unos metapodataka beleži ime projekta na kome je rad nastao. 
To polje, preko linka, povezuje sve radove jednog projekta u DAIS-u, ali i u bazi OpenAire, koja na jednom mestu prikuplja podatke o rezultatima svih projekata Evropske komisije, kao i podatke o rezultatima nacionalnih projekat iz desetak zemalja, među kojima je i Srbija (OpenAire, 2019). 
Takođe, korišćenjem identifikatora ORCID (Open Researcher and Contributor ID) na jednom mestu se okupljaju i povezuju sve publikacije autora, i kada su objavljene pod različitim varijantama imenima.  
Pri određivanju profila digitalne kolekcije ISJ SANU se odlučio za obezbeđivanje punog teksta u otvorenom pristupu za sva svoja izdanja, kao i za objavljene radove zaposlenih uz ograničenja koja određuju autorska prava drugih izdavača. 
Odlučeno je da se na izdanja Instituta primenjuju CC licence (Creative Commons). 
Ovaj jednostavan i standardizovan način određivanja autorskih prava ima više nivoa. 
Institut se odlučio za modul CC BY-NC-ND (Autorstvo – Nekomercijalno – Bez prerada), što podrazumeva da je obavezno navođenje imena autora i da autor daje dozvolu za preuzimanje dela i njegovu dalju distribuciju. 
Ova najrestriktivnija od slobodnih licenci ne dozvoljava dalju preradu dela niti komercijalnu upotrebu.  
Softver DSpace u svojoj arhitekturi omogućava stvaranje kolekcija u digitalnom repozitorijumu. 
Ove kolekcije kategorišu sadržaj, te ga tematski, formalno ili na drugi način razvrstavaju. 
ISJ SANU u DAIS-u trenutno ima sedam kolekcija. 
Pored četiri kolekcije koje razvrstavaju periodiku Instituta, dve su namenjene monografskim serijama, dok je jedna opšta. 
Opšta kolekcija sabira zbornike Instituta, druge materijale i radove istraživača objavljene izvan Instituta. 
Problem klasifikacije uvek nameće razna rešenja. 
Građa je mogla biti i drugačije razvrstana, ali optimalni pristup vodi računa i o lakom snalaženju krajnjih korisnika.  
Na polju digitalne humanistike u ISJ SANU za relativno kratko vreme došlo je do velikih promena. 
U praksi, institucionalni repozitorijum je zaživeo i služi za više namena. 
Glavna namena je promocija koncepta otvorene nauke i predstavljanje naučne produkcije ustanove, čime se ispunjavaju uslovi koje je Ministarstvo propisalo Platformom. 
Ono što je javno finansirano trebalo bi da bude i javno dostupno. 
Drugi pravac kojim se institucionalni repozitorijum kreće jeste i predstavljanje retrospektivne naučne produkcije. 
Objavljeno je gotovo sve što je ISJ SANU publikovao. 
Time se stari naučni radovi koji su i dalje relevantni čine lako dostupnim. 
Biblioteka radom repozitorijuma participira u naučnom istraživanju. 
Prema Bodvajn i Branskofskoj, zasnivanjem digitalnog repozitorijuma menja se način na koji razmišljamo o životnom ciklusu naučnog istraživanja (Ba-udoin and Branschofsky, 2004, 43).  
Zahvaljujući uspešnoj saradnji bibliotekara i rukovodstva Instituta, kao i naučnih saradnika, digitalni repozitorijum je zasnovan, popunjen naučnim radovima i spreman da prati buduću naučnu produkciju. 
Kroz uspešnu saradnju svih faktora u ovom složenom procesu gradi se i promoviše kredibilitet uspostavljenog repozitorijuma. 
Važno je napomenuti da su saradnici Instituta pokazali spremnost da se uključe u celi poduhvat što se odražava u rezultatima. 
Sada je njihova produkcija skoro u celosti u slobodnom pristupu. 
Procenat sadržaja u otvorenom pristupu u kolekcijama ISJ SANU je 100%, što je veliki uspeh, imajući u vidu da je otvoreni pristup u humanističkim naukama u svetu manje zastupljen i sporije se razvija nego u drugim disciplinama. 
Prema izveštajima načinjenim za potrebe Evropske komisije, najveće ograničenje kod otvorenog pristupa je baš u okviru društvenih nauka i oblasti humanistike (Archambault and Roberge, 2014, 20).  
