SAŽETAK: 
Rad opisuje sivu literaturu, njeno poreklo, definicije i mesto u savremenom digitalnom društvu i naučnoj komunikaciji. 
Siva literatura igra važnu ulogu u brzoj i blagovremenoj razmeni najnovijih, naučnih i tehničkih dostignuća, a takođe pruža pristup širokom spektru informacija i često sadrži nove ideje. 
Osim toga, siva literatura predstavlja važan izvor originalnog istraživanja i aktuelnih informacija. 
Deklaracija iz Pize o kreiranju politike resursa sive literature objavljena 2014. daje doprinos boljem razumevanju i prepoznavanju uloge sive literature kao ključnog resursa u naučnoj komunikaciji, istraživanju i kreiranju politike, inovacija i razumevanja u mnogim disciplinama. 
U poslednjem delu ovog rada biće istraženi odnosi između sive literature i naučnog nasleđa. Prikazaćemo skup kriterijuma za kolekcije naučnog nasleđa kako bi ih definisali kao sivu literaturu.  
KLjUČNE REČI: siva literatura, Deklaracija iz Pize, GreyNet, naučno nasleđe  
Termin „siva literatura“ prvi put se pojavio u naučnim publikacijama sedamdesetih godina dvadesetog veka. 
Pre toga, povezivan je sa raznim vrstama tehničkih, naučnih i ekonomskih izveštaja. 
Istovremeno, siva literatura je često opisivana kao „neformalna“, „nekonvencionalna“, „nevidljiva“ ili „poluobjavljena“, literatura koja izmiče (Nahotko, 2008).  
Siva literatura se danas obično definiše kao polje bibliotekarstva i informatike koje se bavi produkcijom, distribucijom i pristupom raznim vrstama dokumenata proizvedenim na svim nivoima vladinih, akademskih i poslovnih organizacija u elektronskom i štampanom obliku, a čije kreiranje ne kontrolišu komercijalni izdavači, odnosno, proizvode ih organizacije čija primarna aktivnost nije izdavaštvo (Sch¨opfel, 2010). 
Primeri sive literature uključuju patente, tehničke izveštaje vladinih agencija ili naučnih istraživačkih grupa, radne materijale istraživačkih grupa ili odbora, zvaničnu dokumentaciju državnih organa i preprinte.  
Bilo da je siva literatura dostupna javnosti, ili se distribuira privatno unutar neke organizacije ili grupe, često joj manjkaju sredstva za distribuciju i prikupljanje. 
Standardi kvaliteta, recenzije i produkcije takođe mogu biti raznovrsni. 
Zbog toga se siva literatura često teško otkriva, teško joj se pristupa i teško se evaluira. 
Među najčešće pominjanim svojstvima resursa sive literature nalaze se sledeće zajedničke karakteristike: 
– teško ih je identifikovati, locirati ih i pristupiti im; 
– često su u obliku ograničenih izdanja; 
– ne mogu se naći u knjižarama; 
– nisi registrovani u bibliografijama; 
– nema ih u bibliotečkim kolekcijama i katalozima kao ni u katalozima izdavača; 
– teško ih je nabaviti u bibliotekama; 
– često su neobjavljeni ili se objavljuju sa zakašnjenjem.  
Sve ove karakteristike imaju veliki uticaj na nedostupnost resursa sive literature. 
Nedostatak bibliografskih standarda i regulative čini ih još nevidljivijim, te su stoga za širu publiku često sakriveni.  
Prema navodima stručnjaka u ovoj oblasti, siva literatura može se definisati na onoliko načina koliko ima njenih pojavnih oblika. 
Do toga dolazi najviše zbog efemerne i promenljive prirode tipova, izdavanja i formata sive literature, kao i zbog relativne skorašnjosti“ ove oblasti. 
Osim toga, uticaj koji razvoj Interneta ostvaruje počev od sredine devedesetih godina prošlog veka „dodatno je zamutio načine definisanja“ (Rucinski, 2015).  
Metafora „kameleon informacionih resursa“ možda najbolje opisuje sivu literaturu, jer „nju može činiti praktično bilo šta, može je pisati svako za svakoga u skoro bilo kom formatu“ (Rucinski, 2015). 
Zbog specifične prirode, izdanja i formata sivih publikacija ovu vrstu literature je teško opisati i definisati. 
Uprkos tome, postoje mnoge definicije sive literature. 
Praška definicija sa Dvanaeste međunarodne konferencije o sivoj literaturi (Prag 2010), određuje je na sledeći način:  
Termin siva literatura odnosi se na mnoštvo tipova dokumenata koji se proizvode na svim vladinim, akademskim, poslovnim i industrijskim nivoima, u štampanom ili elektronskom obliku, koji su zaštićeni pravima intelektualne svojine, koji su dovoljno kvalitetni da zaslužuju da se prikupljaju i čuvaju u bibliotečkim fondovima ili institucionalnim repozitorijumima, a čiju proizvodnju ne kontrolišu komercijalni izdavači, odnosno, proizvode ih organizacije čija primarna aktivnost nije izdavaštvo (Sch¨opfel, 2010). 
U većini radova siva literatura se definiše kao skup različitih vrsta dokumenata, pre svega izveštaja, radnog materijala i zbornika sa konferencija. 
Neki primeri različitih vrsta i oblika sive literature su: 
– tehnički izveštaji, radni papiri i zbornici (Japzon and Anderson, 2004); 
– radni papiri, izveštaji, bilteni, zbornici sa konferencija, izveštaji komiteta, teze i disertacije i izveštaji istraživanja koje vlada podržava (Costello, 2007); 
– naučni izveštaji (Stock et al., 2006); 
– neobjavljena dela, materijali sa konferencija koji nisu lako dostupni i retki vladini izveštaji (Gheen and Olmsted, 2010); 
– radovi sa konferencija, beleške, tehnički crteži, projektni izveštaji, teze (Biagioni and Giannini, 2009); 
– vladine publikacije, istraživački izveštaji raznih vrsta, uputstva za sprovođenje istraživanja, reprinti, informativni materijali političkih partija, verskih zajednica i društava (Juliusdottir, 2014); 
– rukopisne beleške kao izvor sive literature (Cirković, 2016).  
Nadalje, ovi autori pominju i druge karakteristike sive literature: 
– obično ih je teško otkriti ili pribaviti, teško se pronalaze u bibliotekama, onlajn bazama podataka i na vebu, nepristupačni su, a rizik da budu izgubljeni bez dodatnog ulaganja je visok (Jackson, 2005); 
– objavljuju se nekomercijalno, nisu široko dostupni ili se ni ne objavljuju, „ne može im se bibliografski pristupiti preko kataloga koji su otvoreni za javnost, a nisu dostupni ni preko tradicionalnih distribucionih kanala izdavačkog tržišta“ (Juliusdottir, 2014).  
Ramos-Lun i Vogel (2005) citiraju GreyNet Luxemburg definiciju sive literature koju razlikuju od „efemerne“, to jest, formulišu je kao „materijale (fizičke ili elektronske) za koje se bez obzira na njihov izgled, kvalitet ili količinu, u nekom trenutku smatralo da su za jednokratnu upotrebu jer malo vrede ili su sasvim bezvredni, a čija je vrednost vremenom porasla toliko da je učinila poželjnim njihovo prikupljanje i čuvanje od strane pojedinaca, akvizitera i informacionih ustanova“. 
U stvari, oni opisuju „efemernu literaturu“ kao posebnu vrstu sive literature.  
Počev od 2006. godine polje sive literature prate stalne promene koje karakterišu izmene u definisanju sive literature, izazovi njenog očuvanja i nove inicijative kooperativnog istraživanja koja uključuju razne grupe. 
Ove saradnje ogledaju se u projektima u čijem fokusu su međusobna razmena i razvoj dobre prakse na polju sive literature, među kojima su OpenGrey i GreyGuide, projekat otvorenih resursa koji su nedavno pokrenuli GreyNet International i ISTI-CNR (Piza, Italija). 
Zajednica sive literature danas nastavlja da istražuje i proširuje konvencionalne norme preko serije međunarodnih konferencija i objavljivanjem radova u časopisu Grey Journal, koji je trenutno jedini naučni časopis posvećen sivoj literaturi.  
Mrežni servis za sivu literaturu (engl. The Grey Literature Network Service (GreyNet))2 osnovan je 1992. godine kao prvo naučno društvo posvećeno izučavanju sive literature. 
Njegova misija ogleda se u tome da olakša dijalog, istraživanje i komunikaciju između ljudi i organizacija na polju sive literature. 
Osim toga GreyNet se bavi identifikovanjem i distribucijom informacija o sivoj literaturi u mrežnom okruženju. 
Među glavne aktivnosti GreyNet-a spada organizovanje serije međunarodnih konferencija o sivoj literaturi, stvaranje i održavanje resursa na vebu, moderiranje Listserv liste, kombinovane distribucione liste, izdavanje časopisa The Grey Jour-nal (TGJ), kao i razvoj kurikuluma za polje sive literature. 
GreyNet je 1993. godine organizovao prvu međunarodnu konferenciju o sivoj literaturi u Amsterdamu, a od tada se ove globalne konferencije održavaju svake dve godine. 
Dvadeseta međunarodna konferencija o sivoj literaturi „Research Data Fuels and Sustains Grey Literature“ biće održana u Nju Orleansu (Luizijana, SAD) 3-4. decembra 2018. 
GreyNet u potpunosti prihvata otvoreni pristup. 
Autori i izdavači koji pripadaju zajednici sive literature širom sveta znaju da su njihovi metapodaci, kompletni tekstovi, prezentacije slajdova, istraživački podaci i drugi rezultati sačuvani i da su slobodno dostupni široj javnosti preko sledećih repozitorijuma: 
– portal i repozitorijum GreyGuide; 
– repozitorijum OpenGrey; 
– arhiv podataka Dans Data Archive; 
– evropska mreža repozitorijuma OpenAIRE European Repository Network; 
– kapija za globalnu nauku WorldWideScience.org Global Science Gateway. 
U vreme brzih informatičkih promena siva literatura ima važnu ulogu jer naučnicima nudi brz i slobodan pristup znanju. 
Zato je važno da siva literatura bude uključena u baze podataka i repozitorijume sa otvorenim pristupom, jer bi to doprinelo većem priznavanju njene uloge u otvorenom pristupu istraživanju, otvorenoj nauci i prenosu znanja.  
Deklaracija iz Pize o sivoj literaturi (engl. The Pisa Decla-ration on Grey Literature)4 usvojena je na forumu koji je održan u Pizi u Italiji maja 2014. u organizaciji GreyNet-a i Nacionalnog istraživačkog veća Italije. 
Trenutno je prevedena na 20 svetskih jezika (engleski, bugarski, grčki, italijanski, japanski, jermenski, korejski, mađarski, makedonski, nemački, ruski, srpski (ćirličnim i latiničnim pismom), tagalog, turski, francuski, hindi, holandski, hrvatski, češki i španski).  
Deklaracija iz Pize daje smernice od 15 tačaka koje treba da posluže kao putokaz organizacijama uključenim u produkciju, izdavanje, obezbeđivanje pristupa i korišćenje sive literature.  
Nedostatak saradnje i koordinacije između organizacija koje se bave sivom literaturom do sada je predstavljao problem. 
Deklaracija iz Pize označava kraj politike ad hoc odlučivanja o resursima sive literature. 
Ključne tačke Deklaracije iz Pize mogu se grupisati u pet kategorija:  
1. organizaciona posvećenost otvorenom pristupu i deljenju standarda otvorenih podataka;  
2. posvećenost istraživanju i obrazovanju, gde se priznavanje i nagrađivanje povezuju sa kvalitetom sive literature a pažnja se posvećuje dobroj praksi u toj oblasti;  
3. posvećenost rešavanju i zaštiti pravnih pitanja koja su neraskidivo vezana za sivu literaturu izučavanjem raznih vrsta sada dostupnih licencnih sporazuma i podsticanjem konstruktivnih veza sa komercijalnim izdavačima;  
4. posvećenost finansijskoj održivosti kroz identifikovanje fondova i grantova za specijalne kolekcije i repozitorijume;  
4 Deklaracija iz Pize o sivoj literaturi (na vebu) posvećenost čuvanju na duži vremenski period i investiranju u nove tehnologije;  
5. čvrsta tehnička posvećenost stalnim onlajn servisima i daljem unakrsnom povezivanju tekstualnih i netekstualnih sadržaja – posvećenost koja ide od spajanja pokidanih veza do olakšavanja zajedničkog rada bez obzira na sistem ili portal na kome su smešteni siva literatura i prateći podaci (Farace, 2014). 
„Na ovaj način Deklaracija iz Pize otkriva snagu sive literature i mogućnosti koje ona nudi, istovremeno pokazujući i svoje slabosti. 
Mi se više ne bavimo pitanjima kako je sivu literaturu teško pronaći, već nas interesuje kako da je najbolje pronađemo i pristupimo joj. 
Ne dovodimo više u pitanje njenu vrednost, već se umesto toga fokusiramo na proces recenziranja. 
I više se ne ustežemo zbog pitanja da li je objavljena ili ne, već umesto toga citiramo i pozivamo se na sivu literaturu – učiniti je dostupnom širokom krugu korisnika, zar objaviti ne znači upravo to?“ (Farace, 2014)5 
Nema sumnje da siva literatura predstavlja važan izvor naučnih istraživanja, a glavna svrha Deklaracije iz Pize jeste da se podigne svest naučne zajednice, vlada, organizacija i drugih važnih tela o pravoj vrednosti sive literature, njenoj upotrebljivosti i dostupnosti. 
Jedna od vrednosti i istraživačkih potencijala koje siva literatura pruža jeste njena veza sa naučnim nasleđem o čemu će biti govora u narednom odeljku.  
Zašto je važno da se ulaže u staru sivu literaturu? 
Zato što su ova dokumenta „sakriveno blago“ od istorijskog značaja (Stock et al., 2006; Biagioni and Giannini, 2009) koje je zanimljivo za institucionalnu istoriju i sećanje (Anderson et al., 2007). 
Drugim rečima, za autore koji pišu o starijoj sivoj literaturi, vrednost leži u beleženju napretka, a ne u samoj informaciji. 
Vrednost starijeg materijala može se uvećati ako se oni učine dostpunijim: „Najveći izazov stavljen pred našu biblioteku jeste da naše kolekcije sive i efemerne literature budu lakše dostupne našim korisnicima.“ (Ramos-Lum and Vogel, 2005). 
To podrazumeva sistematsko pretraživanje i prikupljanje resursa od raznih agencija i organizacija (Costello, 2007) ili digitalizaciju i diseminaciju kolekcija na vebu koje su ranije bile praktično nedostupne (Gheen and Olmsted, 2010). 
Još jedna namena jeste digitalno očuvanje koje uz diseminaciju preko različitih veb platformi sprečava da se siva literatura „pomera sve više ka crnoj“ (Ramos-Lum and Vogel, 2005). 
Drugi način čuvanja bi mogao biti preko centralnih depozita, posebno kroz institucionalne repozitorijume (Jackson, 2005; Lynch, 2017).  
Sa druge strane, da bi se siva literatura koristila punim kapacitetom potrebno je prevazići mnoge izazove, kao što su nedostatak bibliografske kontrole, heterogenost, fizička dislociranost. 
Ako definišemo sive izvore kao one koji nisu objavljeni, onda možemo i rukopisne beleške smatrati izvorima sive literature u smislu naučnog nasleđa – one predstavljaju važan izvor naučnih istraživanja, ali nisu vidljive. 
Njihova nevidljivost i neobaveznost da budu deo bibliografskog zapisa ih čini sivim. 
Uvođenje novih bibliografskih standarda sa posebnim poljima za sivu literaturu bio bi jedan od načina da se uveća njihova vidljivost i upotrebljivost. To bi im dalo novu vrednost u smislu valorizacije svih različitih tipova sive literature.  
Ako neki izvor naučnog nasleđa nije objavljen niti je deo bibliotečkog kataloga, a važan je za naučno istraživanje, trebalo bi ga smatrati izvorom sive literature.  
Siva literatura predstavlja važan izvor naučnih istraživanja jer obezbeđuje brzu razmenu i diseminaciju informacija unutar naučne zajednice. 
Ipak, ona se još uvek nalazi na marginama i šira zajednica ne uviđa njen značaj. 
Postoje mnogi izazovi koje treba savladati da bi siva literatura dobila mesto koje zaslužuje u akademskoj zajednici i naučnoj komunikaciji.  
U poslednjoj deceniji učinjeni su neki značajni koraci u pravcu povećanja njene vidljivosti i upotrebljivosti kao i porastu svesti šire zajednice o značaju sive literature. 
Jedan od važnih događaja bilo je objavljivanje Deklaracije iz Pize o kreiranju politike resursa sive literature, 2014. godine, koja pruža jasne smernice o postupanju sa izvorima sive literature sa ciljem unapređivanja svesti naučne zajednice, vlada, organizacija i svih važnih tela o pravoj vrednosti sive literature. 
Pa ipak, postoje još mnoga otvorena pitanja na koja će odgovoriti neka buduća istraživanja, kao što su ona koja se tiču starih izvora sive literature, njihovog definisanja i određivanja prema naučnom nasleđu, ili ona koja se tiču sive literature i izvora sa otvorenim pristupom. 
