SAŽETAK: 
Beogradski internacionalni teatarski festival – BITEF prvi je međunarodni festival pokrenut na teritoriji bivše Jugoslavije, a značajan je kako za našu kulturu, tako i za svetsku pozorišnu istoriju. 
Prvi BITEF održan je 1967. godine, pod potkroviteljstvom Sekretarijata grada Beograda, na sceni pozorišta Atelje 212. 
Od početka se Festival održavao svake godine, bez prekida, sve do danas i usput se stvarao veliki broj dokumenata, plakata, audio-vizuelne i druge građe. 
U ovom radu su predstavljeni politički i kulturno-istorijski događaji koji su uticali na stvaranje i uobličavanje Festivala, ali i njegov uticaj i celokupni značaj za domaću i svetsku pozorišnu scenu. 
Predstavljena je takođe i nadležnost Istorijskog arhiva Beograda za fond BITEF-a i celokupna arhivska građa prvog BITEF-a 212.  
KLjUČNE REČI: BITEF, pozorište, Istorijski arhiv Beograda, arhivska građa, Jugoslavija  
BITEF je, od osnivanja 1967. godine, bio jedna od najznačajnijih svetskih kulturnih manifestacija 20. veka. 
Njegov značaj ogleda se u razmeni umetničkih, pozorišnih, društvenih i kulturnih informacija zemalja učesnica i svih posmatrača Festivala. 
Osim toga, BITEF je kroz upoznavanje i saradnju umetnika rušio predrasude o ljudima i kulturama politički suprotstavljenih zemalja Istočnog i Zapadnog bloka i zemalja Trećeg sveta.  
Beograd, socijalistička Jugoslavija i posebno BITEF postali su izuzetno privlačna i provokativna neutralna zona u kojoj su susretali i upoznavali svetski umetnici, kritičari, teoretičari, kulturolozi, novinari, ali i publika. 
Uspeh BITEF-a bio je i u tome što je prokrčio put FEST-u i drugim međunarodnim manifestacijama koje su se održavale kod nas, od kojih većina i danas postoji. 
Beograd je u tom periodu bio nezaobilazna svetska prestonica kulture u koju se dolazilo da bi se moglo reći da je neko bio u Evropi i na svetski značajnim kulturnim okupljanjima.  
Opstanak BITEF-a krajem 20. i početkom 21. veka govori, pre svega, o poštovanju ugleda Festivala, poverenju u njegove selektore i odbacivanju predrasuda od strane svetskih umetnika i publike. 
Tokom pedeset godina svog trajanja BITEF je pomerao mnoge granice i postao kulturno dobro od nacionalne i međunarodne važnosti, a dragocen je i kao izvor naučnih istraživanja. 
Tome u prilog govori i celokupna dokumentacija koja se čuva u Istorijskom arhivu Beograda i u direkciji BITEF-a.  
Na prostoru bivše Jugoslavije, nakon Drugog svetskog rata, osniva se veliki broj kulturno-umetničkih ustanova poput pozorišta, bioskopa, biblioteka, galerija i domova kulture. 
Samo u Beogradu je u tom periodu osnovano nekoliko samostalnih pozorišta: Jugoslovensko dramsko pozorište, Pozorište na Terazijama i Beogradsko dramsko pozorište, a nešto kasnije i Atelje 212, Zvezdara teatar i Bitef teatar. 
Svaki kulturni centar obavezno je morao da ima svoju scenu na kojoj su se izvodile priredbe i predstave.  
Razvoju savremenog srpskog pozorišta doprineo je geopolitički i ekonomski položaj Jugoslavije. 
Iako je u posleratnom periodu bila bliska Istočnom bloku, Jugoslavija se svojom politikom nezavisnosti u odnosu na Sovjetski Savez postepeno od njega udaljavala, što je kulminiralo Titovom inicijativom u osnivanju Pokreta nesvrstanih 1961. godine u Beogradu i otvaranjem Jugoslavije prema ostatku sveta.  
Srpska pozorišna scena potvrđena je kao deo evropske kulture od naročitog značaja učestvovanjem Jugoslovenskog dramskog pozorišta na festivalu Teatra nacija u Parizu 1954. godine sa predstavom Dundo Maroje Marina Držića u režiji Bojana Stupice i 1955. godine sa predstavom Jegor Buličov Maksima Gorkog u režiji Mate Miloševića (Volk, 2003). 
Svojim gostovanjima na raznim pozorišnim festivalima i scenama, u većini evropskih prestonica, Jugoslovensko dramsko pozorište je tokom pedesetih i šezdesetih godina utiralo put domaćoj pozorišnoj sceni i postavilo je osnov za međunarodnu saradnju u oblasti scenskih umetnosti.  
Beograd su tih godina posetili Henri Mur, Ervin Ston, Žan Pol Sartr, Simon de Bovoar, Lorens Olivije, Vivijen Li, Piter Bruk, Vilijam Sarojan, Elizabet Tejlor, Semjuel Beket, Luj Armstrong, Igor Stravinski, Lučano Pavaroti, Salvatore Kvazimodo, Alfred Hičkok, Artur Rubinštajn, Mario del Monako, Bert Lankaster i mnogi drugi. Sve ove značajne ličnosti obogatile su kulturni život Beograda tokom pedesetih i šezdesetih godina, a za vreme njihovih gostovanja uspostavljena je dodatna međunarodna kulturna saradnja.  
Beograd je postao metropola okrenuta modernim shvatanjima naročito u umetnosti. 
Za uobličavanje nove kulturne politike najzaslužniji je Milan Vukos koji, nakon položaja sekretara za kulturu SR Srbije, 1967. godine postaje potpredsednik Skupštine grada Beograda. 
Sve ustanove kulture, kao što su pozorišta, izdavačke i muzičke kuće i filmske produkcije, dobijaju posebnu naklonost i u njih počinju da se ulažu velika novčana sredstva. 
Te šezdesete godine, upravo zbog toga, imale su neponovljiv istorijski značaj.  
Prekretnica u svim oblastima kulture bila je 1967. godina. 
U filmskoj produkciji nastaju filmovi poput Sakupljači perja Aleksandra Petrovića, Jutro Puriše Đorđevića, Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT Dušana Makavejeva, koji postaju svetski poznati i utiču na druge kinematografije. U oblasti književnosti, likovnih i primenjenih umetnosti nastaju uticajna dela koja prate svetske trendove. 
U duhu tog razvoja osnivaju se festivali međunarodnog karaktera poput BITEF-a, BEMUS-a, FEST-a i Radosti Evrope. 
Centar svih ovih okupljanja bio je Atelje 212 jer je na njegovim pozornicama bila najuočljivija želja da se slede tragovi svetske avangarde.  
Mira Trailović (1924–1989) jedna od najistaknutijih žena jugoslovenske kulturne, pre svega pozorišne scene, bila je osnivač i dugogodišnji upravnik Ateljea 212 i BITEF-a. 
Zajedno sa Borislavom Mihajlovićem Mihizom (1922–1997), književnikom i scenaristom, već 1953. godine pravi koncept za otvaranje modernog i avangardnog beogradskog pozorišta koje bi, u poređenju sa drugim pozorištima, bilo savremenije u repertoaru, slobodnije u formi i nezavisnije od vlasti. 
Imalo bi kamernu dramu, pantomimu, šansonu, monodramu, recital i literarni kabare. 
Za prostor novog pozorišta iskoristili su čitaonicu novinske kuće Borba, a Borislav Mihajlović Mihiz je to pozorište nazvao Atelje 212 po broju sedišta koji je bio u tom prostoru raspoređen. 
Atelje 212 svečano je otvoren 12. novembra 1956. 
godine.2 Nakon toga, zajedno sa Jovanom Ćirilovim (1931–2014), srpskim teatrologom i književnikom, Mira Trailović je osnovala i Beogradski internacionalni teatarski festival – BITEF.  
Ideja o osnivanju prvog međunarodnog pozorišnog festivala u Beogradu, prvi put se u javnosti pojavila u maju 1964. godine. 
Već tada se smatralo da je zgrada Ateljea 212 idealno mesto za smotru dostignuća kamernih teatara iz celog sveta. 
Tako je konačno 1967. godine osnovan BITEF, a slogan Nove pozorišne tendencije obuhvatao je snažnu pozorišnu avangardu kasnih šezdesetih, ali i nove rediteljske struje u klasičnom pozorištu.  
Sam Atelje 212 je krajem šezdesetih godina bio najviše pod uticajem novih pozorišnih tendencija, naročito teatra apsurda i novih literarnih pokreta, te se njegov repertoar bitno razlikovao od svega što se igralo u drugim pozorištima. 
Na sceni Ateljea 212 su uklonjene granice između scene i gledališta, stvorena je prisnost u kojoj su definisane zajedničke želje, osećanja i težnje ka stvaranju avangardnog teatra.  
„U vazduhu se osećala revolucija ponašanja mladog sveta, ne samo u erotskoj sferi, Ameriku je mučio Vijetnamski rat, u Španiji i u Portugaliji vladali su ostareli diktatori, a u Grčkoj su tek došli na vlast, Egipat i Izrael su ratovali, Sovjetski Savez je već tri godine bio bez Hruščova, a Jugoslavija bez velikih međunarodnih dugova. 
Bilo je to doba značajne uloge Jugoslavije u međunarodnim razmerama, vrtoglavog rasta standarda koji je obećavao ulazak naše zemlje u veliki svet razvijenih, glad za inostranstvom rasla je u srazmeri sa željom da se sazna što više o tom svetu. 
Istovremeno, u glavnom gradu Jugoslavije, Beogradu, nije bilo nijednog međunarodnog festivala“ (Stamenković, 2012).  
Kao prvi među festivalima kod nas, u jeku svih tih dešavanja 1967. godine, nastaje Beogradski internacionalni teatarski festival – BITEF, pod okriljem Ateljea 212.4 Međutim, iako nastajeinicijativnom i angažovanjem pojedinaca, postaje izraz zajedničke potrebe društva i kroz to dobija odlike kulturne institucije. 
Osnivanje takve manifestacije dobilo je razumevanje, podršku i novčanu podlogu samog političkog vrha zemlje. 
Festival je bio propraćen do tada neviđenom propagandom koja je imala za cilj da uzbuni javnost i izazove emocije. 
Od trenutka puštanja u prodaju ulaznice, iako nimalo jeftine, odmah bi nestale. 
Zbog toga su neke predstave bile reprizirane po dva, tri puta, a sala i hodnici Ateljea 212 bili su prepuni.  
Inicijativni odbor BITEF-a, u čijem su sastavu bili Mira Trailović, Predrag Bajčetić, Dejan Čavić, Jovan Ćirilov, Ljubomir Draškić, Borislav Mihajlović, Slobodan Selenić i Mlađa Veselinović, sastavio je program festivala od potpuno različitih formi i izraza, a takođe je po završetku festivala nagradio određene predstave. 
Program BITEF-a 212 se sastojao od sledećih predstava:  
1. Katakali pozorište (Kerala Kalamandalam, Indija); Ramajana  
2. Teatr Laboratorium (Vroclav, Poljska); Pedro Kalderon de la Barka: Postojani princ (El principe constant; Ksia˛˙ze˛ Niezlomny); režija: Ježi Grotovski  
3. Džepno pozorište Monparnas (Pariz, Francuska); Roman Vengarten: Leto (L’Et´e); režija: Roman Vengarten  
4. Trostruka slika (The Triple Image); režija: Majkl Mičam  
5. Dramski teatar (Skopje, Jugoslavija); Branislav Nušić: Pokojnik; režija: Ljubiša Georgijevski  
6. Teatar komedije (Bukurešt, Rumunija); Vilijam Šekspir: Troil i Kresida (Troilus and Cressida); režija: David Esrig  7. Pozorište na gelenderu (Prag, Čehoslovačka); Franc Kafka: Proces (Der Prozess); režija: Jan Grosman  
8. Slovensko narodno gledališče (Ljubljana, Jugoslavija); Vilijam Šekspir: Kralj Lir (Kralj Lear); režija: Mile Korun  
9. The Living Theatre (Njujork, Sjedinjene Američke Države); Sofokle: Antigona (Antigone); režija: Džudit Malina, Džulijan Bek  
10. Pozorište iza kapije (Prag, Čehoslovačka); Anton Pavlovič Čehov: Tri sestre (Tri sestrы); režija: Otomar Krejča  
11. Novo džepno pozorište (Ženeva, Švajcarska); Fridrih Direnmat: Ženidba gospodina Misisipija (Le Mariage de Monsieur Mississipi); režija: Žerar Kara, Rišar Vašu  
12. (Moskva, SSSR – Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika); Recital sovjetskih pesnika pod nazivom Život je ipak čudo; učestvuju Bela Ahmadulina, Bulat Okudžava, Viktor Bokov, Garoljd Registan. 
„Posle sastanka okruglog stola koji je počeo u nedelju 01. oktobra u 11 časova u žutom salonu Ateljea 212 i na kom su učesnici iznosili svoje mišljenje o najboljoj predstavi Prvog Beogradskog internacionalnog festivala, Inicijativni odbor BITEF-a 212 povukao se u kafe-teatar da donese konačnu odluku. 
Ovom sastanku prisustvovali su sledeći članovi inicijativnog odbora (po abecednom redu): predsednik Bajčetić, Dejan Čavić, Jovan Ćirilov, Ljubomir Draškić, Bora Drašković, Borislav Mihajlović, Slobodan Selenić, Mira Trailović i Mlađa Veselinović. 
Sastanku Inicijativnog odbora prisustvovali su i novinari. 
Na sastanku je doneta sledeća odluka: 
Prvi BITEF 212 smatra da su najvrednija ostvarenja u pogledu novih tendencija doneli (po redu izlaska na scenu): 
– Teatar Laboratorijum iz Varšave sa predstavom Postojani princ Kalderona 
– Teatar Komedije iz Bukurešta sa predstavom Troil i Kresida Šekspira 
– Teatar iza Kapije iz Praga sa predstavom Tri sestre Čehova 
I odlučuje da se njihova imena upišu na spomen-skulpturu Prvog Beogradskog internacionalnog teatarskog festivala 212, kao nagrađene predstave“. 
Dakle, predstave Postojani princ, Troil i Kresida i Tri sestre dobile su Grand prix nagradu, a dodeljivanje nagrada jeste ono po čemu se tada naš Festival razlikovao od drugih međunarodnih festivala u svetu.6 Izvan konkurencije je tada prikazana i predstava Ateljea 212 Mačka u džaku Žorža Fejdoa u režiji Arse Jovanovića. 
Na kraju se postavilo pitanje da li BITEF održati i iduće godine, a odluku o tome je donela Skupština grada Beograda.  
Već tokom prvog BITEF-a došlo je do kulturnog sudara dve velike tradicije – Istoka i Zapada. 
Bila je to očigledna demonstracija razlika istočnog i zapadnog iskustva gledanja na fenomen egzistencije i svrhu umetnosti. 
Predstavnik prve bilo je Katakali pozorište, a druge Teatar Laboratorijum. 
Ogromna količina energije koju je BITEF oko sebe akumulirao bila je usmerena na promene. 
Takva energija nikada pre nije bila viđena u toj meri oko bilo koje pojave u našem pozorišnom životu. 
Program koji je sastavio Inicijativni odbor bio je kompromisan, ali zato su s namerom pozivane pozorišne trupe koje su se javljale na marginama, iz malih privatnih pozorišta i koje nisu mogle da se mere sa velikim ansamblima, što ih je činilo posebno zanimljivima. 
Gledano iz te perspektive BITEF je bio dragoceno iskustvo, prema kome niko nije ostao ravnodušan, naročito zbog toga što su stvaraoci bili suočeni sa publikom i pitanjima za vreme okruglih stolova.  
Nakon završetka prvog BITEF-a, kada su bili sumirani svi utisci, a ponajviše rezultati uspeha ovog probnog festivalskog događaja, gradska vlast je odlučila da odobri budžet i podrži održavanje Festivala i naredne sezone. 
Već u drugoj sezoni BITEF je postao sastavni deo beogradskog pozorišnog života.  
Ono što se našlo na programu prvog BITEF-a postalo je okosnica Novih pozorišnih tendencija koje je Festival prikazivao do sada punih pet decenija.  
Na slogan BITEF-a, Nove pozorišne tendencije, odazvala se elita svetske pozorišne kritike. 
U Beogradu su se tada prvi put mogle videti predstave za koje se čulo tek negde u svetu, o čemu su pisali svi najznačajniji svetski listovi. 
Od tog momenta pozorišta iz celog sveta su smatrala da je učestvovanje na ovom festivalu značajna privilegija, jer je to za njih značilo ulazak u veliko društvo avangarde (Vagapova, 2010). 
Naposletku, društvo se nije odreklo svog tradicionalnog pozorišta, ali je prihvatalo programe BITEF-a kao alternative koje bogate kulturni život, afirmišu društveni poredak i predstavljaju izvanrednu propagandu za zemlju.  
Krajem šezdesetih na BITEF-u se mogla videti tendencija puna ekspresije – krika, besa i pobune. 
Zadatak BITEF-a bio je da svetu ilustruje otvorenost kulturne politike, tolerantnost državnog rukovodstva i njegov raskid sa teorijom i praksom socrealizma u umetnosti, ali i da vešto sakrije postojanje političke cenzure (Prnjat, 2005).  
Prvih godina konzervativni pozorišni krugovi smatrali su da BITEF dovodi u Beograd neka neprofesionalna pozorišta čije predstave kvare akademski utemeljene principe pozorišne umetnosti, potvrđujući dekadenciju Zapada, raspad moralnih vrednosti i seksualni promiskuitet. 
Mira Trailović, Jovan Ćirilov i ostali članovi selektorskog tima branili su se govoreći da je BITEF stvoren da otkriva, a ne da prikriva. 
To je značilo da predstave koje su se igrale tokom Festivala nisu zavisile od ukusa selektora već su bile bitne za prikazivanje onoga što je bio tada svetski pozorišni trend, pa ma koliko bile šokantne ili baš zbog toga.  
Sedamdesetih godina u umetnosti, od književnosti do vajarstva, vlada postmodernizam. 
Sa njim na pozorišnoj sceni skoro sve postaje dozvoljeno i brišu se granice između starog i novog u scenskim pokretima. 
Tokom osamdesetih godina dolazi do spajanja dramskog i plesnog teatra, pa su naročito baletske koreografije sve prisutnije na sceni. 
BITEF-Teatar je otvoren 3. marta 1989. 
godine.8 Devedesete godine bile su veoma izazovne za našu zemlju i na domaćoj sceni. 
To je decenija neverbalnog teatra, sa veoma malo ili nimalo govora, dosta muzičkih numera i stilizovanih pokreta i gestova koji su oslikavali dešavanja iz života. 
Pozorišnom scenom početkom 21. veka počinje da vlada video-tehnika i virtuelna stvarnost sajber teatra počinje da se razvija. 
Sve te pojave i promene BITEF je ispratio i prikazao čim bi se pojavile.  
Pozorišni, potom muzički i filmski umetnici iskoristili su političko otvaranje Jugoslavije, pa su dve godine nakon osnivanja BITEF-a osnovani BEMUS – Beogradske muzičke svečanosti i Radost Evrope, a 1971. godine osnovan je FEST – Međunarodni filmski festival. 
To je takođe značilo da su naša vrata širom otvorena svim umetnicima sveta. 
Ta četiri međunarodna festivala traju do danas.  
U Jugoslaviju su, zbog njenog geopolitičkog položaja nesvrstane socijalističke zemlje, mogli sa lakoćom ući gotovo svi građani sveta, kao učesnici festivala ili kao gledaoci. 
Na BITEF su dolazila i pozorišta iz zemalja sa kojima Jugoslavija nije održavala diplomatske odnose, poput Španije, Portugala, Izraela i Južne Afrike.  
BITEF je od početka bio veoma značajan za sva pozorišta i predstave koje su stvarane na teritoriji čitave tadašnje Jugoslavije, posebno onih koje su se našle na programu ovog festivala. 
Dobar deo njih nije dobio nikakvu međunarodnu verifikaciju, a Festival je ipak omogućio stranim umetnicima da pogledaju naše pozorišne kreacije. 
Prva lista svih predstava koje su prikazivane na BITEF-u bila je sačinjena 1997. godine, povodom jubilarnih trideset godina postojanja festivala.  
BITEF je punih pet decenija opstao u veoma burnom svetu i još turbulentnijem okruženju. 
Teško je objasniti kako je opstao uprkos svim promenama režima i političkim konfliktima, embargu i blokadama, izolacijama, inflacijama, bombardovanjima i ratovima, prevratima, recesijama, tranzicijama i popularna revolucija.  
Zahvaljući BITEF-u i ljudima koji su povezani sa ovim festivalom, na srpski jezik su prevedena i na njemu objavljena dela brojnih pozorišnih velikana. 
Na njegovim susretima sa stvaraocima, za vreme okruglih stolova koji se održavaju posle svake predstave, vode se žive rasprave.  
Uporedo sa glavnim programom, na BITEF-u se odvijaju i prateći programi, poput BITEF-a na filmu (filmske retrospektive pozorišnih predstava koje su bile zastupljene na ranijim festivalima ili iz nekih razloga nisu mogle da budu uvrštene u repertoar), raznih izložbi, muzičkih svečanosti, radionica i predavanja, a odskora postoji i BITEF ZONA koja ima za cilj da direktno uključi zajednicu u prostor BITEF-a. 
U Beograd svakog septembra dolaze ugledni pozorišni kritičari i teatrolozi iz cele Evrope. 
Dešavanja za vreme Festivala prate mnogobrojni časopisi i novine iz, pre svega, evropskih zemalja, koji objavljuju kritičke prikaze svake BITEF-ove sezone.  
U Istorijskom arhivu Beograda9 postoji lični fond Jovana Ćirilova i fond Beogradskog internacinalnog teatarskog festivala – BITEF-a. 
Arhivsku građu BITEF-a čine 52 dužna metara ili 434 arhivske kutije.  
Istorijski arhiv Beograda preuzeo je i popisao građu BITEF-a u dva navrata, u periodu od juna do septembra 2004. godine. 
U prvi mah preuzeto je 17 dužnih metara arhivske građe i registraturskog materijala, koji se odnose na period od 1967. do 2003. godine. Potom je preuzeto još 128 arhivskih kutija sa 34 plakata i ukupno 40 kataloga, odnosno oko 13 dužnih metara. 
U posebnim kutijama fonda Sekretarijata grada Beograda i njegovog pod-fonda Sekretarijata za obrazovanje i kulturu nalaze se osnivačka akta i zakonske odredbe BITEF-a, dok se njegov statut nalazi u samom fondu BITEF-a. 
Odsek za primenu informacionih tehnologija11 Istorijskog arhiva Beograda, u saradnji sa odgovarajućim službama Arhiva, razvio je informacioni sistem Janus koji je zasnovan na postojećim radnim procesima, međunarodnim arhivskim i ISO standardima, koji regulišu arhivsku delatnost. 
U Janus se svakodnevno unose novi podaci i moguće ga je pretraživati preko sajta Arhiva. 
Na taj način se, prevashodno, stiče uvid u raznovrsnost građe koju poseduje Arhiv i gde je ta građa u prostorijama Arhiva fizički smeštena.  
Janus je funkcionalan sistem koji automatizuje radne procese u Arhivu i poboljšava efikasnost službi za rad sa korisnicima sa krajnjim ciljem da se dobije informatički uređen Arhiv, koji brzo pruža traženu informaciju kako korisnicima u Arhivu tako i onlajn.13 Kada se kao termin pretrage u Janus pretraživač14 unese reč BITEF, rezultat pretrage je 628 pogodaka o BITEF-u iz ukupno 522 fondova (zbirki), odnosno iz 149.37915 zapisa o dokumentima koja su radnici iz Arhiva uneli u Janus. 
Nijedan dokument preko Janusa nije vidljiv, ali je moguće videti pun naziv i signaturu svakog dokumenta, što olakšava fizičko pretraživanje fondova i zbirki. 
Celokupnu građu o BITEF-u koju poseduje Arhiv moguće je pregledati u čitaonici ove institucije.  
Arhivska građa prvog BITEF-a 212, koji je trajao od 8. do 30. septembra 1967. godine, nalazi se pre svega u fondu BITEF-a i u fondu Sekretarijata grada Beograda. 
Građu su u analitičkom inventaru16 popisali radnici Arhiva i složili je u dve kutije. 
Svaka kutija ima svoj inventarni broj, a svakom dokumentu koji se nalazi u kutijama data je zasebna signatura i sve one su popisane određenim redosledom u analitičkom inventaru. 
S obzirom na redosled i vrstu građe ona je u kutijama razvrstana po fasciklama i kovertama. 
U prvoj kutiji se nalazi katalog, pozivnice, fotografije, predstave (od prvog do dvanaestog ansambla) i prepiske, i ta kutija je obeležena inventarnim brojem I. 
Isečci iz serijskih publikacija (dnevnih listova i časopisa) vezanih za prvi BITEF nalaze se u kutiji pod inventarnim brojem II, u posebnoj knjizi (hemeroteka ili preskliping) u kojoj je na svakoj stranici zalepljen po jedan isečak, a na vrhu svake stranice stoji naziv, datum i mesto objavljivanja publikacija.  
Kada je analitički inventar BITEF-a 212 u pitanju, u njemu je prvo predstavljena Analitika sadržaja jedne i druge kutije, onda su ispisani Indeksi uz analitiku, zatim Analitika presklipinga i na samom kraju se nalaze uvodni tekst kataloga BITEF 212 „Povodom prvog BITEF-a“, tekst o žiriju i dobitnicima nagrade iz poslednjeg biltena i informativni tekstovi o predstavama sa prvog Festivala, takođe preuzeti iz kataloga.  
Na samom početku analitičkog inventara naveden je naziv fonda Beogradski internacionalni teatarski festival BITEF, datum realizacije Festivala (8–30. septembra 1967. godine), raspon signatura sadržaja (IAB, BITEF, K- 2/ I, 7, 3-7, 4, 1), raspon godina stvaranja građe vezane za prvi Festival (1964-1968) i ukupan broj listova inventara (276, zajedno sa popisom hemerotečke građe). 
U kutiji obeleženoj pod inventarnim brojem I građa je podeljena na:  
1. Opštu arhivu: sadrži prepisku sa trupama koje su se predstavile u okviru programa, podatke o terminima održavanja predstava, troškovima, transportu dekora, saradnji, o sklopljenim ugovorima, prevode pisama i ugovora i podatke o nabavci neophodnih rekvizita za predstave;  
2. Programski savet: sadrži dva programa, jedan program-vodič i četiri program-plakata;  
3. Predstave: sadrži materijal koji se odnosi na predstave prvog BITEF-a, ukupno 14 listova, 71 fotografiju, crtež, dva programa, isečke iz novina i jednu knjigu.  
Građa koja se nalazi u prvoj kutiji sastoji se od listova (102), fotografija (71 – sve su crno-bele i većina je umetničkih sa pečatom autora), crteža, programa (7), knjige i isečka iz novina. 
Ova građa je na srpskom, engleskom, francuskom, italijanskom, nemačkom, češkom i poljskom jeziku.  
U drugoj kutiji koja nosi inventarni broj II nalaze se hemeroteka i fotografije BITEF-a kao i druge štampane stvari. 
Materijal koji se nalazi u ovoj kutiji sastoji se od listova (276), fotografija (4 – sve su crno-bele), kataloga, pozivnica (5) i plakata (2), na srpskom, hrvatskom, slovenačkom i makedonskom jeziku.  
U hemoroteci prvog BITEF-a nalaze se isečci iz raznih novina i časopisa, počev od 8.07.1967. godine, koji su izlazili na teritoriji Jugoslavije: Večernje novosti, Politika, Ekspres, Borba, Jež, NIN, Radio Revija, Književne novine, Nedeljne novosti, FILM-Novosti, Susret, TV Novosti (Beograd); Dnevnik (Novi Sad); Delo, Ljubljan-ski dnevnik, Naˇsi razgledi (Ljubljana); Večer (Maribor); Večernje novine, Oslobodenje, Svijet (Sarajevo); Vjesnik, Telegram, Studio, Večernji list, Studentski list (Zagreb); Novi list (Rijeka); Nova Makedonija (Skoplje). 
Postoji oko 280 isečaka.  
Novinske tekstove o prvom BITEF-u pisali su Jovan Ćirilov, Vladimir Stamenković, Milosav Mirković, Dragan Gajer, Slobodan Selenić, Ivan Mazov, Momo Kapor, Muharem Pervić, Raša Popov, Toni Tršar, Petar Volk, Predrag Bajčetić, Dobrica Ćosić i drugi.  
Takođe, u istoj kutiji u kojoj se nalaze isečci iz domaće štampe, nalazi se i oko trideset isečaka iz stranih novina i časopisa, tekstovi objavljeni od 1967. do 1972. godine: 
The New York Times, Time (Sjedinjene Američke Države); Financial Times (Velika Britanija); Die Presse Kultur (Austrija); Zycie literackie (Poljska); Le Monde, Huma-nit´e, Le Figaro, Combat (Francuska); Umanit´, L’Unit`a (Italija) i mnogi drugi.  
Za vreme BITEF-a 212 izašlo je i petnaest biltena, svakodnevno po jedan primerak od 15. septembra do 30. septembra 1967. godine. 
Svi primerci ovih biltena čuvaju se i u Istorijskom arhivu Beograda i u direkciji BITEF-a. 
Bilteni imaju stalne i promenljive rubrike. 
U stalne rubrike spadaju: koncepcija, otvaranje, program predstava, okruglih stolova17 i pratećih aktivnosti, odluke žirija, vesti i zanimljivosti. 
Promenljive rubrike su: sadržaj predstava, biografije, pozorišne sinteze autora, reditelja, pozorišnih kritičara i teoretičara, izveštaji, preskliping i statistika.  
BITEF se svrstava, zajedno sa Avinjonskim festivalom u Francuskoj i Edinburškim festivalom umetnosti u Velikoj Britaniji, u najuglednije pozorišne susrete Evrope koji se odigravaju svake godine. 
Od samog početka BITEF je bio prostor na kome su se spajale i međusobno upoznavale različite kulture i predstavljao je otvorenu poruku uspešnog sporazumevanja, bez obzira na političke tokove. 
Time je uticao na kulturna dešavanja u svetu, što čini i danas.  
O BITEF-u su kod nas i u svetu napisane brojne monografske i serijske publikacije. 
Snimane su predstave tokom festivala i pravljeni su televizijski i radio prilozi za razne emisije, a u poslednjih desetak godina najnovije vesti o Festivalu mogu se doznati putem Interneta. 
Od materijala koji je prikupljen tokom godina rada BITEF-a pravljene su posebne izložbe.  
Tokom svih tih decenija rada, BITEF je stvorio, prikupio i dao na čuvanje Istorijskom arhivu Beograda ogromnu količinu dragocene arhivske građe i registraturskog materijala, a očekuje se nastavak saradnje između ove dve institucije. 
Pored toga, direkcija BITEF-a nastoji da u skorijoj budućnosti prikupi sredstva i pronađe adekvatnu stučnu pomoć kako bi bio započet proces digitalizacije ove građe od izuzetnog pre svega nacionalnog, a potom i svetskog značaja. 
Ta građa izuzetno je značajna za svetsku pozorišnu scenu i predstavlja kulturno nasleđe našeg društva.  
