SAŽETAK: 
Razvoj informatike u savremenom smislu na Univerzitetu u Beogradu, a posebno među beogradskim matematičarima je neraskidivo povezan sa nabavkom 1968. godine prvog pouzdanog računarskog sistema na univerzitetu, sistema IBM 360/44, kao i sa koncepcijom razvoja programiranja koju je osmislio profesor Nedeljko Parezanović. 
U radu su u osnovnim crtama opisani događaji koji su vodili ka konstituisanju računarstva kao samostalne discipline u srpskoj sredini.  
KLjUČNE REČI: informatika, računarstvo, programiranje, IBM, računarska mreža, računarska terminologija, Nedeljko Parezanović  
Ove godine će se navršiti pola veka od instaliranja prvog značajnog računarskog sistema iz serije IBM 360 na Beogradskom univerzitetu, pa je to prilika da se zabeleži kako se, zahvaljujući mogućnostima ove mašine, a još više ljudima okupljenim oko nje, razvijala informatika među srpskim matematičarima, a i u Srbiji. 
U meri u kojoj naše krhko sećanje i sačuvani dokumeti to omogućavaju, pokušaćemo da pokažemo kako je ovaj računar, kada je bio postavljen u jedan dobro osmišljen koncept razvoja, dugoročno odredio puteve razvoja srpskog računarstva i njegovih primena. 
U poređenju sa mnogim kasnijim nabavkama računarske opreme, može se videti koliko je značajnije osmisliti koncept u kome će se računarska oprema koristiti od same njene nabavke, ali da ni to nije dovoljno da savlada unutrašnje otpore modernizaciji.  
Izlaganje će se ograničiti na ulogu ovog sistema u sredini beogradskih matematičara. 
Prepoznavanje veštine programiranja kao „discipline matematičke prirode“ (Dijkstra, 1974) u tradicionalnoj matematičkoj sredini je otvorilo mogućnost širenja primena matematičkih metoda izvan do tada uspostavljenih granica unoseći komponentu „praktičnosti“ u matematičarski rad. 
Ovo iskušenje ulaska u novi, nepoznati, interdisciplinarni prostor je savladavano sporo i sa otporima, a čiji se tragovi mogu prepoznati i danas. 
Ipak, brojne uspešne informatizacije kako u nauci i kulturi, tako i u privredi, imaju svoje korene u aktivnostima koje su bile započete u ovoj sredini i na ovoj mašini.  
Teško je pola veka kasnije zamisliti probleme na koje je nailazio proces informatizacije u svojim početnim koracima. 
Pomenimo samo pitanje prenosa koncepata ove, u to doba, nove discipline iz engleskog u tadašnji srpskohrvatski jezik. 
Već i osnovni pojmovi kao što su computer, file, store i storage danas nemaju svoje stabilne ekvivalente u srpskom. 
Computer, na primer, ima kao ekvivalente kompjuter i računar3, a svaki od ovih termina je generisao vlastite derivacione paradigme koje nisu saglasne među sobom. 
Među derivatima koji su posebno zanimljivi se nalazi i lanac računarstvo, računarske nauke, kompjuterske nauke, kompjuteristika, pored termina informatika, koji su skoro uvek svi zamena za englesko computer science. 
Zbrku koju stvara ovako nestabilna terminologija ilustruje sintagma računarstvo i informatika (ili u obrnutom redosledu4), a koja zapravo nema svoj engleski ekvivalent.  
Pre nego što je instalirana mašina IBM 360, početkom šezdesetih godina, Matematički institut je u zajednici sa Finansijskim studijom nabavio elektronsku računsku mašinu iz serije ELIOT 803 B5, a koja je bila smeštena u prostorijama Prirodno-matematičkog fakulteta u Siminoj ulici 2. 
O ovom računaru su podaci oskudni, a prikazani su u (Simonović and Krunić, 1964), gde se u predgovoru, kao motiv za njegovo sastavljanje navodi „Iako se primena elektronskih računskih mašina proširuje sve brže i u našoj zemlji, na našem jeziku ima vrlo malo publikacija bilo o sistemima programiranja za pojedine računske mašine, bilo o programiranju uopšte“. 
Ovo tvrđenje potkrepljuje Uzajamni katalog biblioteka Srbije, gde u srpskim bibliotekama do 1968. ima svega nekoliko naslova koji sadrže reč programiranje, uglavnom iz priručnika za mašine proizvođača UNIVAC.  
Autori dalje navode da ELIOT spada u klasu srednjih računara sa feritnom memorijom od 4.096 memorijskih reči čija je dužina 39 bitova. 
Brzina sabiranja je bila 1.150 operacija u sekundi, a množenja 220 operacija u sekundi. 
Ulaz je bio na petokanalnoj bušenoj traci kao i izlaz. 
Brzina čitača trake je bila 500 znakova u sekundi, a bušača trake (kao izlaznog uređaja) 100 znakova u sekundi. 
Za unos i izlaz se mogla koristiti i magnetna traka.  
Programiranje je bilo u simboličkom jeziku Autocod III sa skupom instrukcija za celobrojnu i realnu aritmetiku. 
Zanimljivo je da se realni brojevi u pokretnom zarezu (eng. floating-point), kako ih danas nazivamo, u ovom priručniku nazivaju racionalnim brojevima, što preciznije odgovara njihovoj prirodi od kasnije usvojenog termina.  
Otprilike u isto vreme je na ovakvoj mašini svoju programersku karijeru započeo i Kristijan Entoni Ričard Hor (C.A.R. Hoare) razvivši na njoj svoj znameniti algoritam za sortiranje quicksort kao i jednu implementaciju jezika Algol 60 (Hoare, 1980).  
U tadašnjoj Jugoslaviji, najznačajnija konferencija koja je okupljala istraživače sa područja bliskih informatici je bio ETAN (skr. od elektronika, telekomunikacije, automatika, nuklearna tehnika). 
Ako se pogleda zbornik sa ove konferencije iz 1968, može se primetiti da je burni razvoj informatičkih metoda i alata jedva uticao na tadašnja domaća istraživanja. 
Među retkim „programerskim“ radovima je (Rakić, 1968) koji razmatra nastavu programiranja u zemlji. 
Tu se navodi da se na Elektrotehničkom fakultetu drže dva izborna predmeta, Računske mašine i Programiranje, sa po 3 časa nedeljno u semestru. 
Informacija o sadržaju ovih predmeta nije data. 
Iz ovog pregleda se jasno vidi da u ovo doba, u srpskom univerzitetskom okruženju, informatika još nije bila prepoznata kao zasebna disciplina sa osnovama u matematici i elektronici, ali i sa potrebom za vlastitim razvojem. Jedan pregled razvoja domaće računarske tehnike je dat u (Lazić, 2006).  
Korak koji je presudno, prema našem mišljenju, doprineo razvoju programiranja, kao ključne informatičke discipline, je instaliranje 1968. godine na Univerzitetu u Beogradu sistema IBM360/44.  
Seriju mašina 360 je IBM lansirao 1964. godine, a opšte je prihvaćeno da je ona otvorila vrata širokim primenama računara kako u nauci, tako i u privredi, zahvaljujući svojoj pouzdanosti i kompatibilnosti različitih modela računara u ovoj seriji. 
Model 44 predstavlja posebnu mašinu sa visokim performansama namenjenim prvenstveno naučnim izračunavanjima. 
Postavljanje ove moderne i performantne (za ono doba) mašine u naučno okruženje je otvorilo put za važnu interakciju između matematičara, pre svega, ali i drugih istraživača sa područja prirodnih nauka, sa najsavremenijom informatičkom tehnologijom.  
Kada je mašina instalirana, bila je to, po svoj prilici, tolika novost da se prepričava anegdota kako su neke od tadašnjih novina objavile da je na Prirodno-matematičkom fakultetu instaliran računar sa centralnim profesorom i čistačem kartica: termini procesor i čitač (kao uređaj) su bili sasvim nepoznati široj publici. 
O načinu nabavke ove skupocene mašine ima malo podataka. 
Prema (Vujičić i Cavčić, 1972), oprema je nabavljena iz sredstava kredita dobijenih iz Savezne i Republičke zajednice za naučni rad, ali o iznosu tih sredstava nema pouzdanih podataka. 
Početna konfiguracija ovog računara je imala unutrašnju memoriju od 64 KB i dve izmenjive disk-jedinice IBM 2315 sa kapacitetom od 1 MB. 
Unos se vršio preko čitača kartica, a izlaz ili preko štampača ili preko bušača kartica. 
Kasnije, 1972, unutrašnja memorija je udvostručena na 128 KB, a dodate su i dve jedinice izmenjivih diskova IBM 2311 od kojih je svaki imao kapacitet od 7.25 MB.  
U početku je na ovom računaru, od softverske opreme, bio dostupan samo kompilator za FORTRAN IV (Parezanović, 1970), pored asemblera i onovremenih, skromnih pomoćnih programa (engl. utility programs). 
Ovakva sistemska podrška je odgovarala potrebama za intenzivnim izračunavanjima kakva zahtevaju metode u numeričkoj matematici, ali i u drugim prirodnim naukama. 
Uz navedeno hardversko proširenje, mogućnosti mašine su bile unapređene instaliranjem nove verzije operativnog sistema i nabavkom kompilatora za jezike COBOL i PL/I za potrebe komercijalnih primena.  
Rad ovog računarskog postrojenja je bio poveren Matematičkom institutu SANU, a prostor je obezbedio tadašnji Prirodno-matematički fakultet. 
U okviru Instituta je formirana posebna jedinica, Računski centar, u kojoj je bilo zaposleno nekoliko mladih matematičara uz pomoćno osoblje (operatori na sistemu i na bušilicama kartica), dok je rukovodilac Centra bio profesor Nedeljko Parezanović. 
12 Aktivnost centra je bila zamišljena tako da osoblje jednim delom svog radnog vremena učestvuje u komercijalnim projektima za potrebe privrede. 
U drugom delu vremena, saradnici Centra su trebali da učestvuju u nastavi i istraživačkom radu na području informatike. 
Ovaj koncept je omogućavao da se obezbede neophodna sredstva za održavanje mašine, ali i da se podmire potrebe u nastavi programiranja na Prirodno-matematičkom fakultetu. 
Naučni rad saradnika Centra, prema (Vujičić i Cavčić, 1972) se odvijao u dve osnovne oblasti: 
– „u teoriji programiranja koja obuhvata teoriju algoritama, teoriju formalnih jezika, programske sisteme sa posebnim naglaskom na operacione sisteme i teoriju prevođenja, 
– u numeričkoj analizi sa akcentom primene numeričkih metoda na računarima, a posebno numerički postupci u problemima optimizacije.“ 
Ova mašina je omogućila praktične vežbe studentima matematike na tadašnjem smeru Numerička matematika sa kibernetikom, a već u prvim godinama rada, na njoj su svoju informatizaciju započele brojne univerzitetske i privredne organizacije kao što su bile Institut za vodoprivredu, Rudarski institut, Institut za fiziku i druge. 
Do 1972. preko 70 naučnih i privrednih organizacija je koristilo stalno ili povremeno usluge ovog Računskog centra. 
Istovremeno, ova mašina je obezbedila osnovu za razvoj primena računara u fizici, hemiji, astrofizici i drugim prirodnim naukama. 
Zanimljivo je napomenuti da je ona učestvovala i u stvaranju dela savremene likovne umetnosti (vidi sliku 3). 
Prva od gore navedenih istraživačkih oblasti uvodi programiranje kao primarni zadatak saradnika Centra navodeći, pri tome, ključne programerske discipline kao domen istraživanja. 
Ovakvo usmerenje će otvoriti put ka istraživanjima čiji je cilj pročavanje programerskih probleme per se, koji nemaju svoju neposrednu primenu. 
Među prvim takvim programerskim projektima je bio razvoj sistema METASS, predprocesora za FORTRAN Dušana Bratičevića, opisan kasnije u njegovoj magistarskoj tezi (Bratićević, 1978). 
Spisak „programerskih“ magistarskih teza pod mentorstvom prof. Parezanovića dat je u (Nastić, 2008).  
Iste godine, 1968, kada je nabavljen sistem IBM360/44 u Beogradu, u svetu se razvijala reakcija na prvu softversku krizu: problem koji je proistekao iz neadekvatnosti softverskih alata za upravljanje sve složenijim softverskim produktima. 
U to doba su se pojavile, s jedne strane, prva od Knutovih knjiga Veština programiranja (Knuth, 1968), a sa druge Dejkstrin mali tekst koji osuđuje upotrebu GOTO-iskaza u programskim jezicima (Dijkstra, 1968), a nešto kasnije, studija Strukturno programiranje Dala, Dejkstre i Hora (Dahl et al., 1972). 
Javljaju se i programski jezici poput C-a i pascala, a nešto kasnije i alati kao lex i yacc, kao i fundamentalne knjige iz teorije prevođenja programskih jezika (Aho and Ullman, 1972).  
Usmeravanjem mladih saradnika Instituta na onovremene moderne teme u programiranju, pre svega na postdiplomskim studijama, pod rukovodstvom profesora Parezanovića lagano se formiralo jezgro koje će posvetiti svoju istraživačku aktivnost problemima teorije i metodologije programiranja. 
Ova nova generacija programera je, u svom programu postiplomskih studijama, imala kao obavezne predmete teoriju fomalnih jezika, izgradnju kompilatora i teoriju operativnih sistema.  
Bila je potrebna ipak skoro čitava decenija da, razvijajući polaznu koncepciju naučnog rada u Centru, stasa generacija mladih istraživača koji se bave teorijskim problemima u programiranju. 
Na njenu pojavu ukazuje pokretanje stalnog seminara 1977. godine u organizaciji Matematičkog instituta i Instituta za matematiku PMF-a. 
U dopisu prof. Parezanovića od 20. oktobra 1977, u kome se predlaže osnivanje ovog seminara, on se naziva Seminar za računarske nauke, a predlaže se da se u okviru sastanaka razmatraju teme iz operativnih sistema, teorije programskih jezika, konstrukcije prevodilaca, korektnosti programa, organizacije podataka (strukture i baze podataka), kao i programski jezici. 
Navodi se i da bi prema tadašnjem uvidu u interesovanja saradnika, seminar okupljao oko 20 učesnika.  
Prvi sastanak Seminara je održan već 8. novembra 1977. sa temom Analiza konačnih automata metodom izolovanja stanja koju je izložio Dušan Bratičević. 
Sledili su dalje redovni sastanci jednom nedeljno, a teme su bile vezane za programske jezike, za struktura podataka, korektnost programa, automatsko dokazivanje teorema i drugo. 
Na seminaru su učestvovali, pored jezgra oformljenog oko Računskog centra, i gosti iz drugih delova Jugoslavije kao Suad Alagić iz Sarajeva, Vlado Batagelj i Ivan Bratko iz Ljubljane i drugi uključujući i inostrane goste. 
Sadržaji koji su bili obrađivani ukazuju na nenumerički karakter tema što odvaja jasno ovu novu populaciju programera od one kojoj je programiranje bilo prvenstveno sredstvo za rešavanje numeričkih zadataka.  
Rad Seminara traje, sa povremenim prekidima do danas, sada kao Seminar Katedre za računarstvo i informatiku Matematičkog fakulteta.  
Zanimljivo je da se u početku i sam naziv seminara kolebao između naziva Seminar za računarske nauke i Seminar iz nauke o računarima da bi se već naredne godine pojavila i kovanica računarstvo koja se duguje prof. Slaviši Prešiću.  
Problem informatičke terminologije se pojavio već na samom početku rada Seminara: sastanak 25. aprila 1978. je bio posvećen terminologiji u našem računarstvu. 
Učestvovali su profesori akademik Mirko Stojaković, Đuro Kurepa, Slaviša Prešić i Nedeljko Parezanović sa Odseka za matematiku, Mitar Pešikan iz Instituta za srpskohrvatski jezik, Dušan Jović sa Filološkog fakulteta i Vidojko Ćirić sa Fakulteta organizacionih nauka. 
Transkript ovog razgovora je kasnije objavljen u slovenačkom časopisu Informatika (Vitas, 1978). 
Potreba da se izgradi terminološki sistem koji će opisivati informatičke koncepte je bila prisutna sve vreme u radu Seminara. 
Činjenica da je rastao broj informatičkih predmeta u univerzitetskoj nastavi, kao i da je započelo uvođenje računarskih predmeta u redovno obrazovanje, nametalo je potrebu za srpskim ekvivalentima semantički netransparentnih anglicizama. 
Među pionirskim terminološkim rešenjima su bila potisni za push-down ili -liki kao sufiksoid koji odgovara engleskom -like, na primer u paskaloliki ili algoliki jezici.  
Engleski termin file, koji se danas najčešće koristi u svojoj transkibovanoj verziji na srpski kao fajl, je u (Kontić, 1974) bio preveden sa datoteka. 
Kako je ovaj glosar nastao prevođenjem nemačke kolone iz IBM-ovog englesko-nemačkog glosara, datoteka je verovatno neologizam nastao adaptacijom nemačkog termina Datei (izvedenog iz Daten i Kartei). 
Polazeći od ovog srećnog polaznog rešenja u srpskom, na predlog prof. Parezanovića, se razvila familija složenica sa teka prema njenom sadržaju: programoteka, podatkoteka, audioteka, i tako dalje 
Nažalost, ovo plodno terminološko rešenje se nije očuvalo u današnjim udžbenicima informatike.  
Krunu ovih napora na uspostavljanju informatičkog terminološkog sistema predstavlja rad na izradi glosara koji će omogućiti prevod na srpski Oksfordskog rečnika računarstva (Ilingvort, 1990). 
Posle niza uspešnih prevoda drugih rečnika, urednik Nolita Slobodan Đorđević je predložio da se sastavi glosar koji bi omogućio prevod Oksfordskog rečnika na srpski. 
Postojeća terminologija u ono (a i u ovo) doba to ne omogućava. 
Primer koji je posebno inspirisao urednika je bila odrednica middleware: products that in some sense occupy a position between hardware and software. . . 
Sa terminima kao što su midlver, softver i hardver, prevod gornjeg opisa je puka besmislica u srpskom. 
Rad na izradi glosara je trajao više godina uz pomoć softvera razvijenog na IBM 360/44, a prevod se konačno bio pojavio 1990. godine zahvaljujući upornosti urednika i strpljivom i predanom radu prof. Parezanovića na izradi glosara uz pomoć Bogdana Jankovića i autora ovoga rada.  
Ovaj rečnik nije bio prihvaćen od šire domaće publike jer je uneo izvestan broj neologizama kao zamenu za transkribovane anglicizme. 
Ipak mnoga terminološka rešenja su ušla u upotrebu, a posebno u kursevima informatičkih predmeta na Matematičkom fakultetu.  
Uprkos početnom uspehu u radu Računskog centra, ubrzo su se pojavili problemi vezani za način finansiranja informatičkih aktivnosti. 
Jedan izvor problema je predstavljalo određivanje realne cene usluga Računskog centra koje bi, pored angažovanja osoblja i osnovnih materijalnih troškova, pokrivalo i izdvajanja za amortizaciju ove, za ono doba, skupocene mašine. 
U onovremenim društvenim okolnostima, ovo pitanje je bilo potisnuto u drugi plan, verovatno sa očekivanjima da će se za proširenje ili zamenu mašine naći sredstva u fondovima za nauku. 
Bar dva razloga su uticala da posle 1972. sve do prestanka sa radom 1986, ova mašina nije bila dalje proširivana pa je postepeno gubila na značaju. 
S jedne strane, mnogi od početnih korisnka su nabavili vlastite mašine i preneli svoje obrade na njih što je uticalo na smanjenje prihoda. 
Takođe, brze promene tehnologije, posebno novine u mogućnostima koje su počeli da pružaju operativni sistemi, učinile su da paketna obrada, i to još preko bušenih kartica, bude adekvatna samo za posebne tipove aplikacija.  
Drugi izvor problema je bilo nerazrešeno pitanje unutrašnje raspodele sredstava. 
Naime, do instaliranja računarske opreme, Matematički institut se finansirao iz državnih fondova sredstavima namenjenim naučnom radu. 
Preko računara su počeli da pristižu i drugi prihodi koji su svojim većim delom poticali iz komercijalnih aplikacija. 
Ova hibridna struktura prihoda je, pri tome, bila postavljena u onovremeni samoupravni okvir gde se o raspodeli sredstava odlučivalo glasanjem zaposlenih uz takozvano „nagrađivanje prema radu“. 
U takvoj situaciji je trebalo pronaći magičnu formulu koja bi pomirila dva različita sistema finansiranja i odrediti zadovoljavajući odnos cene između objavljenog naučnog članka, kao mere naučnog rada, i napisanog programa, kao mere programerske produktivnosti. 
Ako se tome dodaju dodatni faktori kao što je investiranje u program koji tek treba da pridobije novog korisnika (po ceni nižoj od realne), finansiranje programa koji su istraživačke, a ne komercijalne prirode ili njihova kategorizacija kao naučnog rezultata, problem raspodele sredstava je uglavnom bilo nemoguće rešiti na zadovoljstvo svih zaposlenih. 
Šta više, to je vodilo ka sve dubljoj podeli između teorijskih istraživača i programerskog dela Instituta što je veoma sužavalo prostor za realizaciju ciljeva navedenih u (Vujičić i Cavčić, 1972). 
Sredinom 1982. autor ovog rada je bio imenovan za šefa Računskog centra i trebalo je, pre svega, da razrešim pitanje obnove opreme.  
U to doba su se već pojavili prvi personalni računari, ali i čitav niz novih oblasti računarstva počev od japanskog projekta tzv. 5. generacije računara pa do intenzivnog razvoja sistema za kancelarijsku automatizaciju. 
Ove nove ideje u programiranju se nisu mogle pratiti na mašini čiji je isključivi medijum za unos bila bušena kartica, a izlaz na štampaču.  
Amortizacija prikupljena tokom 15 godina rada Centra jedva da je 1983. bila dovoljna za nabavku jednog „ozbiljnijeg“ mikro-računara iz tog doba kakav je bio Partner Iskre iz Kranja. 
14 Bilo je potrebno osmisliti koncept koji će rešiti gornje nagomilane probleme i otvoriti prostor za dalji razvoj informatike na PMF-u.  
Potreba za osavremenjivanjem opreme pojavila se u to vreme i u drugim delovima tadašnjeg PMF-a, a posebno među hemičarima i fizičarima. 
Umesto dotrajalog i izolovanog sistema IBM 360, razmišljalo se o nabavci nove opreme i to opreme koja će zadovoljavati kako potrebe za intenzivnim računanjem, tako i potrebe u nastavi i pristup mrežama koje su uspostavljane u Evropi. 
Jedna mala grupa mlađih istraživača, u kojoj su bili Svetozar Niketić sa Odseka za hemiju, Dževad Belkić iz Instituta za fiziku, Dragan Krpić sa Odseka za fiziku, Nikola Tucić sa Odseka za bologiju, Gabor Mesaroš iz Instituta za biološka istraživanja, Cvetana Krstev i autor ovog teksta, pod pokroviteljstvom prof. Parezanovića je razradila koncept osavremenjavanja koji je rešavao navedene probleme na zadovoljavajući način.  
Iz iskustva sa Računskim centrom Matematičkog instituta bilo je jasno da nabavka i održavanje visoko performantne mašine prevazilazi finansijske mogućnosti PMF-a i instituta. 
Jedno rešenje se sastojalo u iznajmljivanju vremena na nekoj od postojećih mašina koje bi omogućile jednostavan prenos aplikacija sa sistema 360 i otvorile mogućnosti za njihov dalji razvoj. 
Kao srećna okolnost pojavila se činjenica da je rukovodstvo Republičkog zavoda za statistiku ili, kratko RZS, imao bliske veze sa informatičarima sa PMF-a. 
Centar RZS-a je u to vreme planirao zamenu tadašnjeg sistema novim mašinom firme IBM. 
U pregovorima između predstavnika RZS-a, a posebno tadašnjeg rukovodioca Računaskog centra Mileta Todosijevića, i predstavnika PMF-a ugovoreno je, krajem 1984. uspostavljanje saradnje koja će omogućiti istraživačima i studentima PMF-a korišćenje resursa RZS-a. 
Ovaj sporazum je bio deo argumenata koji su tokom 1986. omogućili nabavku u RZS-u mašine IBM 4381 MG14,15 čiji su se resursi koristili za nastavu i istraživanja u matematici i prirodnim naukama. 
Iz organizacionog ugla je to podrazumevalo vrlo složenu transformaciju Računskog centra (slika 4). 
S jedne strane, Računski centar je izmešten iz Matematičkog instituta na PMF kao nova organizaciona jedinica, radna zajednica16 Računarska laboratorije. 
Ova nova jedinica je preuzela osoblje, opremu i poslove koji su do tada bili u Matematičkom institutu. 
Računarska laboratorija je dobila i svoj žiro-račun tako da je ostvarena finansijska samostalnost kakvu Računski centar nije imao.  
Oprema za Računarsku laboratoriju je nabavljena iz sredstava prikupljenih udruživanjem sredstava odseka PMF-a i Instituta za fiziku i Instituta za biološka istraživanja. 
Oprema se sastojala od dva klastera sa 15 monohromatskih terminala tipa 3278/217 i jednim grafičkim terminalom u boji 3279/3 povezanih sa RZS-om iznajmljenim telefonskim linijama. 
Uz ovu opremu su pribavljena i dva personalna računara, jedan IBM PC Junior (sa dve disketne jedinice) i jedan IBM PC XT (sa fiksnim diskom od 10 MB, ali memorijom od 128 KB). 
Ako se ne varam, to su bili prvi „ozbiljni“ personalni računari na PMF-u.  
Računarska laboratorija je počela sa radom u januaru 1985. obezbeđujući studentima računarstva praktičnu nastavu, istraživačima pristup visoko performantnoj mašini na kojoj su se mogli izvršavati programi sa velikim zahtevima za procesorskim vremenom, a dotadašnjim korisnicima Računskog centra bezbolnu migraciju u novi ambijent. 
Na ovaj način su se i po drugi put stekli uslovi za ubrzani informatički razvoj kakav je bio zamišljen prilikom osnivanja Računskog centra u Matematičkom institutu, a koji je podrazumevao integraciju tri komponente: istraživanja, nastave i saradnje sa privredom (Parezanović et al., 1988).  
Na istraživačkom planu, Laboratorija je već na samom početku učestvovala u nekoliko značajnih projekata u periodu do 1990. kao što su bili naučno-istraživački projekti „Računarstvo sa primenama“, podprojekat „Računarsko razumevanje prirodnog jezika“ u okviru projekta „Veštačka inteligencija sa primenama“ i podprojekat „Sistem studentskih službi“ u okviru razvojnog projekta „Jedinstveni informacioni sistem Beogradskog univerziteta“ (Kr-stev et al., 1988), koje je finansirala Republička zajednica nauke. 
Za potrebe Saveznog zavoda za standardizaciju su bila realizovana dva aplikativna projekta „Adaptacija TIT-tezaurusa sa engleskog na srpskohrvatski jezik“ i „Dugoročni program standardizacije na području informatike“ koje je finasirao Savezni sekretarijat za nauku.  
Za poslednje velike korisnike Računarske laboratorije, Šumarski fakultet i Srbija-šume, za koje je bila ravijena kompleksna aplikacija za uređivanje šuma na području Srbije i Crne Gore, softver je bio prenet na mašinu RZS-a dok je masivni unos podataka ostao u Laboratoriji (Jović et al., 1987).  
Poseban uspeh ovakve transformacije Računskog centra Matematičkog instituta predstavljalo je priključivanje PMF-a evropskoj akademskoj i istraživačkoj mreži EARN. 
Ova mreža, formirana 1983, je povezivala univerzitetske ustanove u Zapadnoj Evropi i bila evropski krak američkog BITNET-a. 
Zemlje Istočne Evrope nisu joj mogle pristupiti verovatno iz političkih, ali i tehnoloških razloga. 
Naime, priključivanje ovoj mreži je podrazumevalo formiranje nacionalnog čvora koji je morao biti neka od IBM-ovih velikih mašina u akademskoj instituciji.  
U bivšoj Jugoslaviji je samo PMF zadovoljavao taj neophodni tehnološki preduslov za prikljičivanje. 
Tako je, zahvaljujući formiranju Laboratorije i oslanjajući se na podršku RZS-a, PMF već 1986. 18 bio eksperimentalno uključen u ovu mrežu što je omogućilo istraživačkom osoblju institucija udruženih oko Laboratorije do tada nezamislive servise kao što je elektronska pošta, pristup forumima ili prenos datoteka. 
Kasnije se na ovu mrežu priključuju i druge institucije sa Univerziteta u Beogradu, ali i drugih delova Jugoslavije.  
Zahvaljujući iskustvu sa mrežom kakva je bila EARN, grupa istraživača sa PMF-a, a okupljenih oko Laboratorije je koncipirala Specijalizovani sistem naučno-tehnoloških informacija za područje matematike i prirodnih nauka. 
Na konkursu Saveznog ministarstva za nauku 1988. za izbor realizatora specijalizovanih sistema u okviru SNTIJ, ovaj predlog je bio izabran, a realizacija dodeljena PMF-u. 
Za razliku od ostalih delova SNTIJ-a, koji su bili koncipirani oko izgradnje bibliotečkih sistema za pojedine oblasti, ovaj predlog se zasnivao na integrisanoj podršci istraživačkim aktivnostima koje bi bile dostupne istraživaču kroz mrežu. 
Ovakva koncepcija je bila rana artikulacija onoga što danas predstavlja uobičajen istraživački ambijent, a u ono doba je predstavljala kopernikanski obrt u organizovanju informisanja (Vitas, 1990), (Vitas i dr., 1991), (Vi-tas et al., 1990).  
Ovaj dinamični početak razvoja Računarske laboratorije je zaustavljen 1990. rastavljanjem PMF-a na zasebne fakultete. 
Laboratorija je pripojena Matematičkom fakultetu gde se nalazi i danas.  
Većinu činjenica koje su izložene u ovom tekstu je prekrio zaborav. 
Danas je, uz sveprisutnu informatiku, teško i zamisliti kako se računarstvo polako razvijalo i odvajalo u zasebnu disciplinu. 
Otpori, koji su i dalje veoma prisutni, posebno u konzervativnim univerzitetskim krugovima, su postupno prevazilaženi samo zahvaljujući vizionarskim koncepcijama razvoja iza kojih je u proteklih pola veka uvek stajao profesor Parezanović.  
