Stereotipi bibliotekara u javnosti, popularnoj kulturi i stručnoj literaturi 
Sažetak: 
Bibliotekarstvo je, još od samog nastanka profesije, izloženo stereotipnim viđenjima, pozitivnog ili negativnog karaktera. 
Tradicionalno označavanje bibliotekarki kao usedelica prevaziđeno je stereotipima novijeg doba, koji više nisu vezani isključivo za ženski pol. 
Slika bibliotekara kao stručnjaka uslovljena je, pre svega, predstavama koje postoje u medijima i mišljenju opšte javnosti, ali i sopstvenim viđenjem profesije. 
Kako bi se otkrili postojeći stavovi i uverenja o bibliotekarima i utvrdila eventualna promena uloga u bibliotekarstvu, interesantno bi bilo ispitati slike kojima su bibliotekari predstavljeni u stručnoj literaturi, masovnim medijima i popularnoj kulturi. 
Ključne reči: bibliotekari, bibliotekarska profesija, stereotip 
1. Uvod 
Mnogi savremeni teoretičari na jedinstven način stereotipe sagledavaju kao karakteristike koje opisuju, pripisuju se ili su u vezi sa članovima određenih društvenih grupa (nacionalnih, etničkih, klasnih, religijskih, profesionalnih i tako dalje). 
Te karakteristike najčešće su zasnovane na uopštenim uverenjima, odnosno pretpostavkama o postojanju određenih ličnih osobina grupe ljudi koje ih čine različitim od drugih. 
Budući da ove predstave nastaju tokom procesa percepcije, kada posmatrač formira čvrste i suviše pojednostavljene ideje ili slike o određenoj grupi, najčešće su nerealne i pristrasne. 
S druge strane, i dalje su prihvaćene kao realnost jer neka istina ipak postoji, uglavnom u vidu iskrivljene slike, to jest preuveličanih i uopštenih pojedinih osobina nekih članova stereotipne grupe. 
Bili pozitivni ili negativni, stereotipi se primenjuju neselektivno na sve članove grupe, isključujući mogućnost postojanja individualnih razlika. 
Činjenica da se na osnovu sopstvenih stereotipnih viđenja, makar na početku, komunicira sa stereotipom pre nego sa pravom osobom, vodi ka mnogim ličnim ne- pravdama, budući da samo neke osobe iz grupe u potpunosti odgovaraju stereotipu (Majid and Haider 2008). 
Postojanje određene profesionalne slike, pozitivnog ili negativnog stereotipa, takođe ima uticaja na svaku osobu koja je pripadnik te profesije. 
Takav je slučaj i sa bibliotekarstvom, čiji su stručnjaci postavljeni u stereotip, koji je najčešće negativan i od koga je izgleda nemoguće pobeći jer je uvrežen vekovima. 
Bibliotekari su, čini se, od samog nastanka profesije, jedne od najstarijih u istoriji civilizacije, duboko zabrinuti za svoju profesionalnu sliku i njen negativan efekat (Radford 1998). 
Negativni stereotipi o bibliotekarima prvi put su dokumentovani kada se Petsis, bi- bliotekar čuvene Aleksandrijske biblioteke, žalio svojim nadređenim da značenje jednog od simbola koji čine hijeroglif za bibliotekara ukazuje na određenu inferiornost, neopravdano postavljajući samu profesiju u podređeni položaj u odnosu na druge (Stevens 1988). 
Međutim, i u narednim vekovima bibliotekari su nezadovoljni slikom sopstvene profesije. 
Često je postavljano pitanje da li je neslavna rečenica Melvila Djuija, objavljena u prvom broju časo- pisa The American Library Journal 1876. godine, u kojoj su bibliotekari opisani kao „lovci na miševe u buđavim knjigama“, doprinela jačanju negativne predstave o ovoj profesiji. 
Jasno ukazujući na to da je ovo bila slika prošlog vremena, kada su biblioteke više ličile na muzeje, Djui je zapravo izražavao nadu da će bibliotekari postati ponosni na svoju profesiju i da će prihvatiti odgovornost za obrazovanje javnosti (Sherman 2010). 
Iako je i Djui očekivao da će do početka HH veka negativni stereotip nestati, mi posle više od sto godina i dalje pokušavamo da ga se oslobodimo. 
Baveći se širokim konceptom slike bibliotekara, ono što je Djui započeo, nastavili su drugi autori, stvarajući dva toka, koja bi zapravo mogla da čine jin i jang bibliotekarstva i budu posmatrana kao bitni sastojci dihotomije (Stevens 1988). 
S jedne strane, postojanje neke jedinstvene neopipljive suštine, koja izdvaja bibliotekare i čini ih primetnim, ne mora nužno isključiti, s druge strane, istovremeno postojanje raznovrsnosti ličnosti, koje čine svakoga jedinstvenim i upravo po tome sličnim ostalim sugrađanima. 
Stereotip zasigurno postoji i u javnosti su uvrežena određena očekivanja od bibliotekara. 
Opisujući tzv. idealnog, mitskog bibliotekara urednog izgleda, lepih manira, ljubaznog, prilagodljive, svemoćne i sveprisutne osobe koja izbegava poroke, uvek radi prekovremeno sa nadljudskom energijom i entuzijazmom posvećujući celo svoje biće biblioteci, Kelerova je još 1909. godine ukazala na nerealnu prirodu slika sa kojima se bibliotekari i danas bore. 
Osvrnuvši se na fiktivne prikaze tadašnjih bibliotekara u dva smera: kao staromodnih knjiških moljaca ili kao idealnih bibliotekara, Kelerova je navela i to da obe ove slike moraju nestati kako bi prosečan, običan, ljudski bibliotekar dobio šansu. 
Međutim, ideja nadljudske energije i entuzijazma je ipak opstajala, ali ne u formi divljenja, kako je očekivano, već transformisana u negativnu sliku prezanesene brige o knjigama, svetinji bibliotečke građevine i njenog organizacionog sistema (Attebury 2010). 
Kada su se početkom HH veka u Americi mlade, neudate žene počele pridruživati radnoj snazi u velikom broju jer je samo neudatim ženama bilo dozvoljeno da rade, bibliotekarstvo kao profesija koja je započela kao muško dominantno polje, postaje od tada uglavnom delokrug žena, pa je do 1910. godine 78% bibliotekara bilo ženskog pola (Newmyer 1976, citirano u: Wells 2013, str. 3). 
Susrećući se sa konzervativnim političkim pogledima da žena treba da posveti više vremena rađanju i brizi o porodici, a manje borbi za karijeru i polnu ravnopravnost, ideja potpune vernosti bibliotečkom sistemu u vidu Kelerinog idealnog bibliotekara entuzijaste transformisana je u porugu usmerenu na bibliotekarku usedelicu, najzastupljenijem stereotipu bibliotekarske profesije. 
Za ovaj posao, koji je pretežno definisan kao knjiški i slabo plaćen, najčešće je vezana starija, neudata žena, odevena u suknju od tvida i džemper, sa kosom podignutom u punđu, biserima oko vrata i naočarima na vrhu nosa. 
Ova dominantna ženska figura odražava izveštačenost, povučenost i seksualnu frustriranost, a rastuće nepoverenje prema usedelicama u bilo kojoj profesiji, pa tako i bibliotekarskoj, dovelo je i do pojave ekstremnih tvrdnji, posebno u domenu psihologije, poput onih da su neudate žene devijantne i neprirodne. 
U ovakvoj klimi, slika posvećene, neudate žene koja radi u biblioteci dobila je negativan odjek. 
Stroga i suzdržana pojavnost kojom su „usedelice“ najčešće prikazane proizilazi iz javno uvreženog mišljenja da oni koji se usuđuju da uđu u kompleksan svet reda, indeksa, kataloga i pravila mogu postati njime kontrolisani, gubeći druge suštinske aspekte svoje ljudskosti: empatiju, osećaj za opraštanje i na kraju, seksualnost (Attebury 2010). 
Ironično, tradicionalno označavanje bibliotekarki kao usedelica, izgleda kao da je danas prevaziđeno po popularnosti jednim drugim ženskim stereotipom novog doba, proisteklim iz povećane seksualizacije savremene zapadne kulture i posebno „širim slavljenjem ženske seksualnosti u popularnoj kulturi“ (Attwood 2009, citirano u: Attebury 2010, str. 3), a to je seksi bibliotekarka, ili čak, seksi usedelica koja kombinuje neke aspekte usedelice kao što su punđa ili naočari, sa elementima zavodljivosti, na primer uskom odećom ili zavodljivim komentarima. 
Iako je tradicionalni stereotip zaista pretežno usredsređen na žene, i bibliotekari muškog pola takođe imaju svoje stereotipe sa kojima su primorani da se bore. 
Bez obzira na činjenicu da se stereotip bibliotekara umnogome promenio tokom nekoliko prošlih vekova (Dickinson 2003), muški bibliotekari su najčešće opisani kao sitničavi, stidljivi, siromašni, civilizovani i inteligentni, sa ženskim kvalitetima blagosti. 
Kao muški ekvivalent usedelici, antisocijalni bibliotekar ili „bibliotekar bez života izvan biblioteke“ (Snoek-Brown) smatra se nerazdvojivim delom biblioteke i skoro nikad ne biva prikazan u nekom drugom okruženju, na primer u porodičnom ili socijalnom kontekstu. 
Obično zastupa ekstremno elitističke stavove, strogo vodi računa o pravilima, ne voli javnost i sama ideja o tome da javnost koristi njegovu biblioteku može da ga dovede do paničnog stanja, pa se biblioteke sa ovakvim osobljem obično doživljavaju kao mesta blokirana preprekama i tajnama umesto očekivanog mesta znanja i pristupa informacijama. 
Ovo je uzrokovalo i pojavu ideje bibliotekara kao autoritativnog ili policajca što je proisteklo iz prakse ranih američkih akademskih institucija kada su bibliotekari u njima bili skoro uvek muškog pola i neretko, kao čuvari kolekcija, postajali veoma posesivni. 
Uz stroga pravila pozajmice nastajalo je mišljenje da ovakvi bibliotekari policajci više brinu o pravilima zaštite knjiga nego što priskaču u pomoć prilikom njihovog korišćenja. 
Takva ideja nastala je u Americi kada je 1667. godine Harvard postavio svog prvog bibliotekara (Attebury 2010).  
Ekscentrični portret bibliotekara u popularnoj kulturi koji se obično vezuje za muški pol je stereotip bibliotekara štrebera koji iza nespretnog i stidljivog izgleda obično krije neki tajni, uzbudljivi život ili drži ključ znanja koji nije lako dosegnuti (Shaffer and Casey 2013). 
Biblioteke mogu ponekad delovati zastrašujuće u svom prostranstvu i obilju informacija, što se danas uz pojavu elektronskih baza podataka može odnositi i na fizički sasvim male biblioteke, pa posmatrano iz ugla tipičnog korisnika, ovakav bibliotekar koji uspešno kontroliše sve ove informacije može delovati neobično. 
Pored ovih, stereotipi ili prikazi bibliotekara koji se danas mogu pronaći u popularnoj kulturi, i uglavnom se ne vezuju za određeni pol, postoji i psihobibliotekar koji ima karakteristike slične policajcu, ali dovodi autoritativnost do ekstrema, socijalno neodgovarajuće ili čak opasne granice, zatim nepodesni ili nesposobni bibliotekar. 
Stereotipi sa uglavnom pozitivnom konotacijom su bibliotekar heroj uvek spreman da pomogne korisniku svojim informaciono-pronalazačkim sposobnostima, pa čak i bibliotekar svetitelj koji menja živote dece, zbunjenih studenata ili rešava probleme korisnika, te zabavni bibliotekar koji ima sličnosti sa herojem, ali sa naglašenim isticanjem da i kada nisu u situaciji „spasavanja“ korisnika, bibliotekari imaju fantastične poslove, poželjan status i inteligentne stavove. 
Ova potonja slika služi da pobije ne samo sliku staromodne usedelice već i utisak da je bibliotekarstvo dosadan, službenički posao sa nekoliko stvarnih odgovornosti ili zaduženja. 
Bibliotekar parodija javlja se kao namerno isticanje i preterano dramatizovanje negativnih karakteristika stereotipnog bibliotekara ili kombinovanje dvaju naizgled nepovezanih stereotipa sa ciljem ukazivanja na njihovu nerealističnu prirodu (Attebury 2010). 
Predstava bibliotekara kao stručnjaka, kao i sopstvena slika koju bibliotekari imaju o sebi, uslovljena je postojećim predstavama i slikama bibliotekara u medijima i mišljenju opšte javnosti. 
Isto tako može se reći da je i sama profesija u određenoj meri odgovorna za opstanak ovih predstava, bilo zbog nedostatka raznolike radne snage ili zbog postojeće osetljivosti oko sopstvene slike (Luthmann 2007). 
Stoga je predmet ovog rada prikaz slika kojima su bibliotekari predstavljeni u stručnoj literaturi, masovnim medijima i popularnoj kulturi, nezavisno od specifičnih društveno-ekonomskih uslova koji utiču na njihovo oblikovanje. 
2. Profesija – bibliotekar 
Stavovi teoretičara i odgovornih institucija o profesiji bibliotekara, umnogome su se razlikovali. 
Počevši od onih koji poriču njeno postojanje i potrebu za stručnim usavršavanjem kadra, bilo je i mišljenja da je za rad u bibliotekama dovoljan kadar osrednjeg kvaliteta, sa saznanjima i tehnikama rada stečenim na večernjim ili dopisnim kursevima, kao i stavova da su samo postdiplomske studije odgovarajuće za sticanje zvanja bibliotekara (Stamatović 2000). 
Na početku modernog javnog bibliotekarstva, u novim institucijama koje su bile vlasništvo lokalnih zajednica i dostupne svim članovima društva, prvi angažovani bibliotekari su svoje formalno obrazovanje završavali sa 13 ili 14 godina. 
Ova činjenica, kao i, uprkos boljem obrazovanju, niži status bibliotekara ženskog pola, doprineli su tome da čitava profesija bude viđena kao profesija nižeg statusa (Luthmann 2007). 
Veštine potrebne za bavljenje bibliotekarstvom bile su sporne još od samog osnivanja Američkog bibliotekarskog udruženja 1877. godine, kada nije bio zahtevan nikakav oblik formalne kvalifikacije. 
Prepoznata je potreba za daljom edukacijom i Američko bibliotekarsko udruženje 1880. godine uvodi stručne sertifikate (Luthmann 2007). 
S vremenom se u zemljama sa razvijenim bibliotekarstvom uočava neophodnost za stalnim obrazovanjem bibliotekara i javljaju prvi pokušaji uvođenja bibliotekarstva u redovne studije na akademskom nivou (Stamatović 2000). 
Međutim, ni ove preduzete mere nisu obezbedile bolje uslove zapošljavanja i pristojnu platu. 
Još je 1910. godine, beleži Smit (2006, citirano u: Luthmann 2007, str. 774), u časopisu The Library World napisano da je bibliotekarstvo veoma jednostavan posao, koji ne zahteva ništa više do fizičku sposobnost rukovanja knjigom, za koju je mala plata više nego dovoljna. 
Problemi sa kojima su se suočavali stručnjaci iz oblasti bibliotekarstva na prelasku iz HIH veka u HH slični su današnjim. 
Iako je u nacionalnim i međunarodnim bibliotekarskim društvima, u najrazvijenijim bibliotekama sveta, školama i na fakultetima učinjeno mnogo za razvoj struke i profesionalne samosvesti, ni čitav vek kasnije bibliotekarstvo nema onoliku stručnu i društvenu afirmaciju koliko imaju pravna, zdravstvena ili prosvetna struka i druge slične profesije (Milosavljević 1990). 
Iako možemo tvrditi da postojeća slika nije od velikog značaja za samu profesiju, mnogobrojna literatura koja se bavi ovim pitanjima govori suprotno. 
2.1. Bibliotekari u mišljenju javnosti i medija 
U potrazi za odgovorom na pitanje kako različiti delovi populacije vide bibliotekare, za istraživače iz oblasti bibliotekarstva i informacionih nauka od posebnog značaja su određene vrste javnosti. 
Kao budući korisnici biblioteka, deca i njihovo viđenje bibliotekara izdvajaju se kao najdragoceniji. 
Pozitivan dečji pogled na bibliotekare kao na prijateljski raspoložene obrazovane ljude, u potpunosti opovrgava hipotezu da negativni stereotip preovlađuje među decom (Jordan 1991). 
Školski bibliotekari su u najvećoj meri zaslužni za to jer su obavili dobar posao uklonivši negativnu sliku prgavog bibliotekara, koji stalno nekog ućutkuje. 
Osim najmlađe populacije, mnogim istraživačima su predmet interesovanja bili studenti i njihovo poznavanje profesije bibliotekara i potrebnih znanja i veština (Aharony 2006, Fagan 2002, Majid and Haider 2008). 
Donoseći sud o profesiji, studenti se mahom oslanjaju na korisnu ulogu bibliotekara u pronalaženju i korišćenju neophodne udžbeničke literature, uz potpuno nerazumevanje prirode posla. 
I pored uopšteno pozitivnog viđenja bibliotekara, imaju malo predstave o tome šta bibliotekari znaju i rade. 
Većina smatra da su tradicionalni bibliotečki poslovi jedini zadaci bibliotekara, dok sve one poslove vezane za samu informaciju, kao što su pretraživanje informacija, njihovo filtriranje i obrada, pripisuju informacionim stručnjacima. 
O kriterijumima koji utiču na procenu pristupačnosti bibliotekara pri prvom susretu sa njima i momentima koji prethode odluci da li tražiti pomoć od bibliotekara, govore rezultati studije sprovedene među studentima i fakultetskim osobljem na Univerzitetu Midvester u Americi. 
Utvrđeno je da demografske odlike, kao što su pol, starost i rasna pripadnost (Bonnet and McAlexander 2012), te vizuelno istaknute karakteristike poput ekspresije lica, smera pogleda, načina oblačenja i boje odeće (Bonnet and McAlexander 2013) imaju uticaj pri prvom susretu sa bibliotekarom. 
Ni korisnici javnih biblioteka ne daju pozitivniju sliku prirode posla bibliotekara, njihovih ličnih osobina, društvenog statusa i obrazovnog nivoa (Majid and Haider 2008). 
Bibliotečki posao, za koji smatraju da ne zahteva visoko obrazovanje, vide kao rutinski, lak i dosadan. 
S druge strane, bibliotekare opisuju kao korisne, uljudne i ljubazne, prijateljski naklonjene osobe, koje su tihe, konzervativno obučene i zaljubljene u knjige. 
Posmatrajući rezultate svih sprovedenih studija jednostavno je zaključiti da stereotip postoji. 
Međutim, ispitivanjem postojećih predstava bibliotekara u medijima, uočene su određene različitosti (Robinson 2006). 
Danas je u štampanim medijima profesija bibliotekara najčešće hvaljena i predstavljena kao inovativna, posvećena i organizovana, sa strukturom visoko obrazovanog kadra punog entuzijazma, pred kojim je moguća uzbudljiva i ispunjena svetska karijera. 
Stereotipne slike koje je Robinson tražio nije pronašao u sredstvima masovnih medija već u stručnoj bibliotekarskoj literaturi, što na određeni način ukazuje na odgovornost same profesije za održanje stereotipa. 
Analizom članaka britanske dnevne štampe u razdoblju 1998–2008. godine, Šo (2010) utvrđuje da je u 89% članaka čija su tema biblioteke i biblio- tekari, ton izveštaja ocenjen kao pozitivan ili neutralan. 
Ono što je studijom utvrđeno jeste da profesiju mnogo više treba da zabrinjava nizak stepen pominjanja biblioteka u dnevnoj štampi nego stereotipi o kojima se raspravlja u stručnoj literaturi. 
Ispitujući aspekte prikazivanja bibliotečke profesije u člancima najtiražnijeg slovenačkog dnevnog lista Delo tokom 1987. i 2004. godine, Badovinac i Južnič (2011) zaključuju da se okviri medijske reprezentacije profesije nisu suštinski promenili iako su u pitanju dva potpuno različita ekonomska, socijalna i politička perioda. 
Iako se u sredstvima masovnih medija ne pribegava stereotipnim predstavama bibliotekara, u shvatanju javnosti negativni stereo- tipi i dalje postoje, što može imati uticaja na korišćenje biblioteka. 
2.2. Prikazi bibliotekara u popularnoj kulturi 
Slika biblioteke i sve češće bibliotekara u popularnoj kulturi predmet je mnogobrojnih rasprava. 
S jedne strane postoje autori koji smatraju da su predstave ove profesije u po pularnoj kulturi degradirajuće stereotipne, dok se s druge strane javljaju oni koji tragaju za pozitivnim slikama. 
Odbranjene doktorske disertacije, čitava godišta pojedinih časopisa posvećena ovim pitanjima, kao i iscrpni spiskovi anotiranih bibliografija, filmografija i veb-sajtova govore o velikom interesovanju za temu koja postaje diskurs za sebe (Tancheva 2005). 
Većina istraživača zainteresovanih za sliku bibliotekara u kulturi, tražila je ove portrete u popularnoj literaturi i filmovima. 
Kako bi se otkrili postojeći stavovi i uve- renja o bibliotekarima i ispitala eventualna promena uloga u bibliotekarstvu, važno je opet krenuti od najmlađe populacije i literature namenjene njima. 
Na osnovu analize 35 dečjih knjiga, objavljenih u SAD od 1909. do 2000. godine (Yontz 2003), utvrđeno je da su radni zadaci bibliotekara vekovno isti, ali da su alati koji se koriste za obavljanje ovih poslova, kao i u realnosti, promenjeni. 
Bibliotekari, isključivo ženskog pola, prvenstveno su prikazani kao brižljivi stručnjaci, koji imaju pozitivan odnos sa korisnicima. 
Ispitivanjem literarnih žanrova namenjenih mladoj populaciji, a na osnovu sadržinske analize 17 knjiga (Peresie and Alexander 2005), uočeni su portreti bibliotekara prikazani u neutralnom ili nešto negativnijem svetlu. 
To su uglavnom ženske osobe srednjih godina, neudate i neprivlačne na određeni način. 
Njihova ličnost odiše inteligencijom, ali i strogošću, stidljivošću i ekscentričnošću. 
Uloga bibliotekara u ovim delima ogleda se u pružanju pomoći glavnim likovima, dok u nekim predstavljaju glavne zlikovce. 
Iako njihove dužnosti obuhvataju pružanje informacija, uvek su prikazani samo kroz obavljanje najjednostavnijih bibliotečkih poslova. 
U literaturi za odrasle, posebno u romanima, karakteri bibliotekara opisani su dublje nego u drugim medijima (Hodges 2008). 
Ginter de Brojn u romanu Buridanov magarac, izbegavši stereo- tipno bibliotečko okruženje, lik 40-ogodišnjeg direktora biblioteke Karla Erpa postavlja u ljubavni trougao, opisujući njegovu neodlučnost i nezadovoljstvo, uprkos činjenici da je u životu postigao sve o čemu je sanjao. 
Pričom o ljubavi, ženama, moralu, bibliotekarima, savremenom životu i društvu Istočnog Berlina 60-ih godina HH veka, De Brojn nas spretno vodi putevima ljudske psihe i njenih unutarnjih borbi. 
Negativan stereotip bibliotekara koji preterano kontroliše i štiti svoje zbirke dat je u liku brata Malačija iz romana Umberta Eka Ime ruže, koji kao briljantan, ali verovatno i umno poremećen bibliotekar, u svom poslu kao zadatak prepoznaje potrebu da ljude zaštiti od znanja. 
Isto to čini i bibliotekar orangutan iz serije romana o Disksvetu Terija Pračeta, koji, za razliku od Malačija, nije fanatik, ali se takođe bavi onim što predstavlja problem oko znanja sadržanog u knjigama. 
S druge strane, u svom romanu Da Vinčijev kod Den Braun daje, možda preterano stereotipnu, ali pozitivnu sliku bibliotekara kao informacionog stručnjaka, prijatnog i sposobnog posrednika koji na profesionalan i krajnje impresivan način pretražuje elektronske baze i pronalazi tražene podatke. 
Interesantno je da je u pisanoj literaturi prikazan veći procenat bibliotekara muškog pola nego što ih u samoj profesiji zapravo ima. 
Uglavnom su predstavljeni kao protagonisti priča u literaturi detektivskog žanra. 
Kako stereotip bibliotekara – pasivnog dosadnjakovića – nije u skladu sa intenzitetom misterije, ovaj bibliotekar deli mnoge osobine uspešnog detektiva. 
Prikazani su kao vredni perfekcionisti i ekscentrici, čije je razmišljanje fokusirano i pribrano, nepristrasno u razmatranju sveta. 
Jednoličan i bezopasan izgled stereotipnog bibliotekara koriste za izbegavanje sumnje, dok im istraživačke veštine i sposobnost postavljanja pravih pitanja omogućavaju da pribave i procene informacije neophodne za razrešenje slučaja. 
Lično iskustvo privatnog detektiva koje im nedostaje, u potpunosti su u stanju da nadomeste znanjem koje su stekli čitajući knjige. 
Filmovi takođe mogu biti interesantni slučajevi prikaza stereotipa bibliotekara. 
Stručna literatura pominje nemi film The Lost Romance (1921) kao prvi film koji je uveo lik bibliotekarke usedelice i time započeo ovu neslavnu tradiciju (Snoek-Brown). 
Od bibliotekarke u filmu Philadelphia Story iz 1940. godine, za koju se veruje da je prvi bibliotekar koji je na filmskom platnu rekao: Pssst!, preko moderne i sa stilom Bani Votson (Ketrin Hepbern) iz filma Desk Set, do Lin Vels (Rene Ruso) u filmu Major League koja sa karijere sportiste prelazi na isto tako uspešnu karijeru bibliotečkog profesionalca, filmski bibliotekari kao da istovremeno i prkose stereotipima i održavaju ih. 
Neslavni negativni portreti bibliotekara najčešće su iz ranijeg vremena. 
Na primer, film It’s a wonderful life iz 1946. godine prikazuje glavni lik Džordža Bejlija (Džejms Stjuart), koji je iskusio užasno otkriće – da se on nije rodio, njegova žena Meri (Dona Rid), ne samo da bi bila usedelica već bi bila i bibliotekar (Luthmann 2007)! 
Bez mogućnosti da se uda za Džordža, Meri se u potpunosti posvećuje svom poslu bibliotekara transformišući i celu svoju fizičku pojavnost neatraktivnim izgledom, jednoličnom i staromodnom odećom, naočarima, strogim izrazom, ostavljajući utisak kod gledalaca da je njen život kao bibliotekara usedelice manje poželjan od njenog alter života kao supruge i majke. 
U stereotip usedelice uklapa se i lik gospođice Anderson (Džordža Bekus) iz filma Citizen Kane (1941) predstavljajući ženu neutralne spoljašnosti, ozbiljnu, strogu i krutu, koja kontroliše pristup arhivi u muškom maniru. 
Takođe, nefleksibilnost i karakteristično ućutkivanje glavnih protagonista filma su odlike bibliotekara (Elvija Olman) iz filma Breakfast at Tiffany’s (1961). 
Kako se profesija modernizovala, karakterizacije su postale nekako pozitivnije. 
Film Desk Set (1957) za koji se smatra da je prvi uveo tehnologiju u bibliotečko okruženje, na vrlo dovitljiv način razbija kalup preovlađujućeg stereotipa. 
Predstavlja bibliotekare kao organizovane, inteligentne, efikasne, izuzetnih profesionalnih veština, odličnog pamćenja, brbljive, obučene sa stilom i moderno. 
Transformacija lika tokom filma je veoma zanimljiv momenat koji se često sreće i u prikazima bibliotekara. 
To može, na primer da bude transformacija nastala procesom otkrivanja sebe i sopstvenih potencijala zahvaljujući prekretnom činu zaljubljivanja ili upuštanjem u prave avanturističko-istraživačke poduhvate. 
Trenutak ličnog oslobođenja može biti praćen promenama u i fizičkim i u psihološkim odlikama samih ličnosti usled novih iskustava. 
Iako je tokom celog filma prati izvrstan, inteligentan karakter, Merien (Širli Džouns) iz filma Music Man (1962) od konzervativno odevene žene rezervisanih manira sa početka filma postaje razigrana osoba u lepršavim haljinama, a sve to praćeno je procesom zaljubljivanja u glavnog protagonistu filma i čuvenom muzičkom temom „Marian The Librarian“. 
Ponekad se tradicionalno prikazani likovi bibliotekara na početku filmova kasnije transformišu u prave avanturiste i istraživače koji putuju svetom u potrazi za drevnim predmetima – bibliotekar Flin Karsen (Noa Vajl) u filmovima The Librarian (2004, 2006, 2008), te staroegipatskim gradovima i blagom susrećući se sa oživljenim mumijama kakav je lik Evelin Karnahan (Rejčel Vajs) u filmu The Mummy (1999). 
Početni prikazi stereotipnih bibliotekara (Flin kao „štreber“ koji život provodi u stalnom učenju i čitanju knjiga zanemarujući društvene aspekte života ili nespretna Evelin prikazana kako slaže knjige na police, u dugoj suknji, naočarima i kosom pokupljenom u punđu) tokom filma doživljavaju pravu transformaciju i ponašanjem i stilom oblačenja, a njihova inteligencija i svestrano znanje spasavaju svet. 
Drugačiji način transformacije prikazan je u filmu Party Girl (1995) u kome mlada i moderna Meri (Parker Pouzi) od nestašne devojke željne zabave, nakon hapšenja i suočavanja sa životnim problemima, postaje ambiciozni bibliotekar. 
Čuvena Betgirl, fiktivni karakter koji se prvi put pojavljuje 1960. godine u originalnim stripovanim pričama o Betmenu u izdanju DC Comics, istovremeno je i upravnica javne biblioteke Gotama pod identitetom dr Barbare Gordon. 
Njen „dnevni“ karakter bibliotečkog genijalca fotografskog pamćenja i vrsnog poznavaoca računarske tehnologije još je snažnije upotpunjen titulom doktora nauka o bibliotekarstvu. 
Pored svih ovih veština, u Barbarinom prikazu ipak nisu izostavljene stereotipne slike ulaganja knjiga na police, dok je upotreba alter ega u ovom slučaju vešto iskorišćena kao paravan za moćnog borca protiv kriminala. 
Još jedan primer sjajno obrazovanog bibliotekara koji svoje bibliotečke veštine koristi vrlo efektno je Rupert Džajls (Entoni Stjuart Hed), školski bibliotekar u televizijskoj seriji i stripu Buffy the Vampire Slayer. 
Savetujući Bafi i pružajući joj podatke o demonima sa kojima se susreće, Džajls igra ključnu informacionu ulogu u uspešnom razrešavanju zapleta. 
Lutman (2007) navodi interesantan podatak da je lik Ruperta Džajlsa dobio i određeno priznanje bibliotekara, pojavivši se 1999. godine na naslovnoj strani časopisa American Libraries. 
Mnogobrojne su predstave bibliotekara i same profesije kojima je lako nasmejati se, ali je neizbežno pomenuti Konana bibliotekara iz filma UHF (1989) ili Gorila bibliotekara iz epizode televizijske serije Monty Python’s Flying Circus. 
Jasno je da je tradicionalna stereotipna slika bibliotekara prikazanih u filmovima evoluirala, ali su predstave o samoj profesiji ostale relativno iste (Helms 2006). 
Za razliku od filmova, knjiga i televizijskog programa, koji daju uopšteno pozitivniju sliku stereotipa, reklame su najčešći izvor negativnih prikaza bibliotekara (Hodges 2008), kao i Jutub video-zapisi koje su kreirali ljudi koji ne pripadaju bibliotekarskoj profesiji niti srodnim profesijama. 
Analizom takvih video-zapisa, Poulin (2008) zaključuje da su skoro svi opisi bibliotekara u njima negativni čime se dovodi u pitanje efektivnost dotadašnjih napora da se pobiju stereotipi. 
I rezultati studije Eteburi (2010) pokazali su da je 93% video-zapisa obuhvaćenih studijom prikazivalo neki stereotip, najčešće usedelice (često kombinovane sa karakteristikama seksi bibliotekara, sugerišući da istinski stereotip usedelice više nije preovlađujući), policajca i nepodesnog bibliotekara. 
Međutim, Eteburi ističe da popularnost Jutuba i povećane mogućnosti za distribuciju amaterskih video-zapisa dozvoljava i samim bibliotekarima da utiču na to kako će biti predstavljeni, što su mnoge biblioteke i prihvatile kao jedno od mogućih sredstava u borbi sa stereotipima. 
Tako je ova studija u videozapisima koje su kreirali bibliotekari otkrila tendenciju ka prikazivanju bibliotekara kao heroja, kao zabavnih i pozitivnih profesionalaca, dok nemali broj takvih zapisa namerno koristi i parodiju i izvesnu dozu humora kako bi se najpre privukla, a potom i zadržala pažnja gledalaca. 
Ovi humoristični videozapisi su se pokazali i najefektnijim jer su najviše rangirani videozapisi po gledanosti upravo oni koji uključuju neki nagoveštaj humora. 
Osim od vrste medija, stereotip biblioteke i bibliotekara u popularnoj kulturi može zavisiti i od žanra, okolnosti i predmeta (Tancheva 2005). 
Tančeva ispituje teorijske mogućnosti u semiotičkoj slici biblioteke predstavljene u tri filma – Ime ruže, Nebo nad Berlinom i Ratovi zvezda: napad klonova – i uočava ih kao vizuelne znake biblioteke prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, koristeći semiotički model Čarlsa Pirsa, u kome znak postaje znak samo zato što postoji njegov interpretator. 
Kako iz perspektive kulturne semiotike znak nema nerazdvojivo, unutarnje značenje, već njegovo značenje zavisi od konteksta, te može biti preinačeno, Tančeva stereotip biblioteke i biliotekara u popularnoj kulturi opisuje kao fluid koji ne daje samo jednu predstavu, recimo predstavu straha, reda, racionalnosti, pozitivizma i tako dalje 
Sva tri znaka biblioteke o kojima Tančeva diskutuje usredsređena su na pitanje pristupa informacijama, odražavajući strepnju od opšteg pristupa, što je najizraženije u filmu Ime ruže. 
Postojeća težnja za klasifikovanjem informacija odražava i danas aktuelnu borbu za slobodu informacija, ali uz filtriranje pornografije, vojnih i drugih potencijalno opasnih sadržaja. 
Predstave bibliotekara u popularnoj kulturi, bilo ženskog ili muškog pola, prevashodno su stereotipne. 
Dok tradicionalni negativni stereotipi kao da iščezavaju, sve su češće inspirativne vizije modernog stručnjaka. 
Veliki broj prikazanih bibliotečkih likova u okviru popularne kulture ukazuje na postojanje svesti o pozitivnim aspektima profesije, što pruža dobru osnovu i olakšava dalju promociju struke. 
2.3 Sopstvena profesionalna slika 
Još od početka HH veka u stručnoj literaturi se unedogled raspravlja o svim aspektima postojećih stereotipa bibliotekara. 
Najenergičnije su kritikovane negativne predstave bibliotekara kao malih, starih dama, uz razmatranje nekoliko mogućih ideja o prikladnom načinu sagledavanja portreta. 
Interesovanje za ovo pitanje, kao i pažnja koja mu se poklanja, variraju od časopisa do časopisa i od vremena do vremena. 
I u današnje doba moguće je uočiti određeni stepen paranoje oko sopstvene slike praćenjem stručnih debata, bilo u okviru imejl diskusionih lista, stručnih skupova ili časopisa. 
Neretko se javljaju i primeri koji jačaju doživljaj negativnih stereotipa, pa čak i osećaj viktimizacije. 
Međutim, Stivens (1998) smatra da slika bibliotekara, data u stručnoj literaturi poslednjih godina, nije toliko odraz individualnih pogleda različitih autora, koliko odraz stavova uredništva časopisa. 
Interesantno je da se, osim zabrinutosti oko negativne slike profesije, javlja i strah od laganog nastanka novog stereotipa koji predstavlja bibliotekara kao savremenog stručnjaka kome nedostaju sve posebnosti koje odlikuju tradicionalni stereotip. 
Još ne postoji jasna ideja o tome kako na najbolji način odgovoriti na slike profesije zasnovane na negativnom stereotipu. 
Neki postaju besni, frustrirani; neki bi da protestuju, bojkotuju; neki su uvređeni, dok ima i onih koje sve ovo zasmejava. 
Reakcije su raznovrsne, baš kao što je i slika bibliotekara i njihova stvarna pojava. 
3. Prevazilaženje stereotipa 
Postoji nekoliko teorija koje objašnjavaju postojanje negativnih stereotipa. 
Pojedini teoretičari, navodi Radford (1998), smatraju da negativni stereotip tihe i neprivlačne ženske osobe koja stalno ućutkuje druge postoji jer poljem bibliotekarstva dominiraju žene, čiji je doprinos profesiji od male vrednosti. 
Ove teorije ukazuju na to da negativni stereotip nije tvorevina bibliotekara već sistema moći i racionalnosti (Radford 1998). 
Sa druge strane, neki autori ističu odgovornost samih bibliotekara za sopstvenu sliku (Hall 1992). 
Bibliotekari muškog pola pak smatraju da njihova negativna slika proizilazi iz rada u oblasti kojom dominiraju žene (Carmichael 1994). 
Pojedini autori, koji smatraju da su negativni aspekti vezani za usluge koje pruža profesija, ističu nemogućnost potpunog prevazilaženja stereotipa. 
Zbog prirode same informacije, proizvoda kojim bibliotekari rukuju, a kome svako može pristupiti, javnosti će biti teško da shvati koje to poslove informacioni stručnjaci rade. 
Pojednostavljanje zadataka bibliotekara rezultiraće ograničenim ili dvosmislenim statusom zanimanja, pa će stereotip u određenoj meri nastaviti da postoji. 
Većina autora ipak smatra da stereotip može biti prevaziđen. 
Radford i Radford (2005) navode tri načina oslobađanja od stereotipa. 
Prvi način jeste preokrenuti stereotipe, što bi za bibliotekare značilo medijsko plasiranje slike bibliotekara koja je suprotna trenutno predstavljenoj. 
Drugi pristup je pružiti niz pozitivnih slika koje će zameniti negativni lik koji preovlađuje u popularnoj predstavi. 
Ova strategija može biti prepoznata u ilustracijama koje daju časopisi iz oblasti bibliotekarstva i informacionih nauka, na kojima su prikazani nasmejani, profesionalno odeveni bibliotekari, koji obično sede ili stoje iza kompjutera. 
Treća strategija nalazi se u okviru složenosti i ambivalentnosti sopstvenih predstavljanja, koja pokušavaju da ospore vezu sa tradicionalno negativnom slikom. 
Ova treća strategija može biti uočena u okviru različitih veb-prezentacija koje su kreirali bibliotekari, kao što su Lipstik Librarian, Warrior Librarian Weekly, Annoyed Librarian, Distant Librarian, Dan the Librarian, Librarian For Life, naizgled pokušavajući da promene stereotip. 
Bez obzira na raznolikost predstavljanja, svi ovi stručnjaci se i dalje snažno identifikuju kao bibliotekari, pokušavajući da naglase da je svaki bibliotekar više od stereotipa. 
Kao i na primeru bilo koje druge profesije, i bibliotekarstvo je sačinjeno od stručnjaka koji na više načina mogu, a ne moraju odgovarati tradicionalnom stereotipu. 
Analizom ličnih veb-stranica i blogova pojedinih bibliotekara današnjice (Garcia 2006), uočen je u određenoj meri jedinstven pristup problemu prevazilaženja negativnog stereotipa. 
Svesni da je slika profesije stvorena na osnovu ličnog iskustva ljudi, bibliotekari govore o potrebi za raznovrsnijom ponudom kvalitetnih usluga svojim korisnicima. 
Gal (2010) predlaže bibliotekarima kreiranje sopstvenog „brenda“ plasirajući ideju i asocijacije u mislima potencijalnih korisnika o tome šta bibliotekar jeste i čime se bavi. 
Doslednom primenom tog „brenda“ i kvalitetnim radom, korisnici će biti upućeni u to šta da očekuju. 
Tako je postupnom izgradnjom dobre reputacije moguće prevazići stereotipe. 
Otežavajuća okolnost može biti činjenica da mnoge biblioteke i u današnje vreme nemaju bibliotekara ili su na to radno mesto postavljeni službenici sa neadekvatnom stručnom spremom. 
To ugrožava i urušava status bibliotekara i same bibliotečke delatnosti, što je još pospešeno veoma slabom nabavkom i malim ili nikakvim ulaganjima. 
Bibliotekarstvo jeste samostalna naučna disciplina i ne sme se svoditi na nivo uslužne delatnosti, zanemarivanjem teorijske i istorijske dimenzije i zaboravljanjem radnog entuzijazma i istraživačkog podsticaja. 
Neophodno je promovisati kadar visokog profila, uz standardizaciju usluga koje korisnici mogu očekivati, što će zasigurno doprineti poboljšanju statusa i društvenog vrednovanja rada i znanja bibliotekara (Vraneš 2004). 
4. Buduća slika 
Nesigurnost oko statusa i osetljivost oko sopstvene slike malo su dosad postigli, dok se mišljenje da smo progonjeni negativnim stereotipom pokazalo kao netačno. 
Pitanje je izbora pozitivnih aspekata kulturnih uticaja koji će nas inspirisati i promovisati posao koji obavljamo. 
Negativne slike o kojima izgleda toliko brinemo u osnovi su nevažne. 
Ono o čemu treba zapravo brinuti jeste izgled bibliotekara i biblioteke kao zloslutne, dosadne, nedostupne ili, još gore, nebitne osobe ili institucije. 
Stivens (1988) takođe zagovara zdraviji stav koji negativne stereotipne slike ostavlja po strani, gde im je i mesto, posmatrane kao samo jedan od slučajnih aspekata profesije. 
Biti isuviše ozbiljan oko pitanja koja ne zaslužuju da budu uzeta ozbiljno u razmatranje jeste greška. 
Bibliotekari svojim svakodnevnim individualnim radom, kao i radom u okviru stručnih udruženja i organizacija, treba da opovrgnu negativne karakteristike stereotipnih slika, predstavljajući veštine i iskustva profesije dosledno i jedinstveno. 
Od presudnog značaja je biti nezaobilazan u komunikaciji i javnosti predočiti jasnu sliku čitavog spektra usluga koje bibliotekarstvo zaista nudi. 
