Digitalna humanistika i savremene biblioteke 
Sažetak: 
Prema Manifestu digitalne humanistike (Digital Humanities Manifesto 2.0), prvi talas digitalnih humanističkih nauka krajem devedesetih godina prošlog veka i početkom 21. veka bio je prevashodno usredsređen na velike projekte digitalizacije i uspostavljanje tehnološke infrastrukture, zbog čega se od biblioteka kao institucija kulture i obrazovanja očekivala saradnja, interaktivnost, interdisciplinarnost, multifunkcionalnost, multimedijalnost, dinamičnost, brzina, dostupnost, pretraživost. 
One su, uz muzeje, arhive, pozorišta, bioskope, danas, kao i kroz istoriju, aktivni nosioci interkulturne i međunacionalne komunikacije. 
Pre svega, po opštim etičkim i estetskim vrednostima, po osobenostima zasebnih kultura koje profilišu, a potom po standardizovanim strukovnim posebnostima koje omogućavaju prožimanje bibliotekarstva sa drugim disciplinama, kao i horizontalno povezivanje u okviru struke u interesu naroda i njemu pripadajuće kulture. 
Formirajući digitalnu zbirku naše humanistike, na opštem, lokalnom i institucionalnom nivou, vraćamo dug njenim tvorcima, prethodnim generacijama, i zadužujemo sledeće koje valja da nastave da čuvaju naš kulturološki, duhovni i nacionalni identitet. 
Ključne reči: bibliotekarstvo, digitalizacija, digitalna humanistika, kultura, informacija. 
„Istorija biblioteka je istorija služenja“ - sažeo je svoje i opšte spoznaje Frederick Friend, jedan od inicijatora Koalicije univerzitetskih izdavača i otvorenih akademskih izvora (SPARC The Scholarly Publishing and Academic Resources Coalition). 
„Takođe, to je istorija promena (...) samo je jedna vrednost iz prošlosti zadržana i u novom okruženju. 
Misija biblioteke može se jednostavno objasniti kao omogućavanje usluga neophodnih korisnicima. 
Ovu misiju dele sve biblioteke u svakoj generaciji i u celom svetu.“ 
Do skora se misiji biblioteke pristupalo na tradicionalan način, a danas se za njeno ispunjavanje očekuju: saradnja, interaktivnost, interdisciplinarnost, multifunkcionalnost, multimedijalnost, dinamičnost, brzina, dostupnost, pretraživost, te skup ovih osobina i aktivnosti navodi savremene teoretičare da takvu biblioteku nazovu virtuelnom ili postmodernom. 
Biblioteka već danas, a vremenom će to biti sve više, izlazi iz okvira centralizovane, fizički omeđene, statičke, formalno organizovane jedinice i dobija epitete problemski orijentisane, tehnološki napredne, udruživanju zahvaljujući finansijski nesputane, efikasne i profesionalne institucije. 
Potreba i želja i biblioteke i pojedinca da spozna i prezentira informacije o svemu što je u svetu objavljeno davnašnja je, oličena u naporima bibliografa da sastave i objave međunarodne bibliografije, i sa svakim novim tehnološkim korakom delovala je sve razumnijom i više ostvarivom. 
Kada je od 15. do 19. veka narastala težnja za stvaranjem jedne univerzalne međunarodne bibliografije, individualna, pa u 19. i 20. veku i kolektivna nastojanja, nisu mogla da dosegnu taj san. 
Bibliografija tada, a ne bi trebalo da bude ni sada, nije posmatrana kao proizvod opisivanja rukopisne ili štampane publikacije, kao zbir podataka o izdavačkoj produkciji, već je obuhvatala i bibliologiju i istoriju književnosti. 
Krajem 19. i prvih godina 20. veka, kada Čarls Ejmi Kater u američkim bibliotekama uspeva da promoviše teško ostvarivu, inspirativnu i kontraverznu, ideju unakrsnog kataloga i unakrsne bibliografije, koja podrazumeva objedinjenost nekoliko do tada, pa i do sada poznatih kataloga, autorskog, predmetnog i stručnog, kao i mnoge druge forme upita na koje se odrednicom odgovara, možemo reći da je začeta ideja baza podataka, samo njegovoj teoretskoj lucidnosti tadašnja tehnološka rešenja nisu bila dorasla. 
Dakle, hipermodernu ideju pratila je tehnološka realizacija tek nakon jednog veka. 
Ni tada, ni ikada kasnije, unakrsni lisni katalog nije dobio pravo glasa u evropskim, nakon američkih ostvaren je još delimično u australijskim bibliotekama. 
Dvadesetih i tridesetih godina 20. veka ideja centralizovane katalogizacije istovremeno je zaokupljala biblioteke i u manje i u više razvijenim zemljama, uključujući tu i tadašnje jugoslovenske nacionalne biblioteke, koje su, nakon državnog osamostaljenja, sve evropske i međunarodne projekte pratile sa kašnjenjem od svega dve do pet godina.      
U projektima koje su predlagale međunarodne ili lokalne zajednice i organizacije, biblioteke su se u periodu od šezdesetih do osamdesetih godina 20. veka okupljale oko pojedinih ideja, kakve su u okviru IFLA-e, bile: objedinjena nabavka, međunarodna standardizacija kataloškog i bibliografskog opisa, međunarodno jedinstveno numerisanje serijskih i monografskih publikacija, uvođenje katalogizacije u publikaciji, razvijanje međubibliotečke pozajmice, univerzalna bibliografska kontrola, univerzalna dostupnost publikacija, zaštita i konzervacija bibliotečke građe, uzajamna katalogizacija, poštovanje autorskih prava, univerzalni protok podataka i telekomunikacija. 
Na prostorima Jugoslavije naročito su pedesete godine 20. veka vezivane za sasvim sinhronizovane državne aktivnosti na ovom polju kao oblik demokratizacije znanja, širenja pismenosti i prosvećenosti. 
Početak sedamdesetih godina 20. veka obeležila je i nova inicijativa osnivanja konzorcijuma biblioteka (prisutna u literaturi još od pedesetih), koji predstavljaju slobodniju zajednicu članica i mogu objedinjavati sve prethodne oblike udruživanja, gransko i funkcionalno, ali i geografsko, demografsko, regionalno, stručno. 
Tehnološki napredak sigurno nije prouzrokovao pojavljivanje konzorcijuma (koji su kao oblik udruživanja poznati u privredi, ekonomiji i obrazovanju još od sredine 19. veka), ali ih devedesetih godina jeste olakšao, ubrzao i doprineo rasprostranjenosti i kompleksnosti njihovog poslovanja. 
Jordan Šćepanski analizira svrhu povezivanja biblioteka u konzorcijume: „Konzorcijumi se uglavnom osnivaju u cilju poboljšanja kupovne moći institucija – saradnica, dostupnosti različitih izvora (nekada štampanih, danas digitalnih, ubuduće možda ljudskih resursa) i razvijanja automatizovanih servisa. (...) 
Konzorcijum nije bibliotečka asocijacija, mada se neke od njih uključuju u njegov rad. 
Konzorcijum nije ni sistem visokog obrazovanja, niti regionalni i državni sistem javnih biblioteka(...)“. 
Za konzorcijume ne postoje lokalne, nacionalne, ekonomske, tehnološke, tipološke, kadrovske, političke, psihološke, federalne granice, zbog čega ih je i teško definisati. 
Oni počivaju na zajedničkom cilju i interesu koji postižu dogovorom, saradnjom i fleksibilnošću svoje mreže. 
Dobrovoljno udruživanje, centralizovana administracija i ekonomske povlastice tri su osnovna principa na kojima počiva rad konzorcijuma, u čijem su fokusu uglavnom nabavka i katalogizacija. 
I konzorcijum i digitalna biblioteka zavise od obrazovanja i profesionalne posvećenosti bibliotekara. 
U pozdravnoj i vizionarskoj reči pri otvaranju međunarodnog sajma knjiga još 1935. godine Hose Ortega predviđa: „Bibliotekar će u budućnosti morati da usmerava neupućenog čitaoca kroz neophodnu džunglu knjiga i da bude terapeut, higijeničar njegove lektire. 
To nas suočava sa obrnutom situacijom u odnosu na onu iz 1800. godine. 
Danas se čita previše: udobnost da se uz zanemariv ili skoro ništavan napor može usvojiti gomila ideja pohranjena u knjigama i časopisima polako navikava čoveka, a prosečnog čoveka je već navikla, da ne razmišlja svojom glavom i ne preispituje pročitano, što je jedini put istinskog usvajanja ideja. 
Reč je o najpogubnijem, suštinski najnegativnijem svojstvu knjige. (...) 
Dobar deo danas naraslih strahovitih javnih problema potiče iz činjenice da su prosečne glave danas nakljukane po inerciji usvojenim idejama, polovično shvaćenim, obezvređenim – nakljukane, dakle, pseudoidejama.“ 
Izum štampe, klasifikovanje ljudskog znanja, izrada standarda i preporuka za poslovanje, organizaciju, bibliografsko opisivanje, bili su jednako zahtevni kao što je danas nova kompjuterska tehnologija. 
I kao što je knjiga u počecima svoga nastanka bila privilegija visoko učenih i bogatih društvenih slojeva, tako baze podataka danas može koristiti isključivo taj isti sloj ljudi ako se kao posrednici između pojedinaca željnih znanja i samog znanja ne postave biblioteke. 
Tokom poslednje dve decenije biblioteke su se suočile sa ozbiljnim tehnološkim i edukativnim zahtevima, i mnogima je bilo teško da ih prate. 
Kriza identiteta kroz koju biblioteke prolaze već skoro dvadeset godina, od pokušaja da nobles novih medija plasiraju kroz ime medijateke, a danas kroz ime informacionog centra, nestaje pred činjenicom da biblioteke neguju, pre svega, znanje, a ne samo informacije, i da ga, bez obzira na oblik u kome ga prenose, čine demokratski dostupnim nezavisno od uzrasta, pola, rase, ekonomskog položaja, fizičkih ili mentalnihposebnih potreba. 
Biblioteka 21. veka nalikovaće, ako joj to dopustimo, na samousluge informacija. 
Prednost je u njenoj demokratičnosti i otvorenosti, slobodi pristupa raznorodnim podacima, nagoveštenim u spoznaji samousluge, nedostatak u činjenici da se često nudi plasiranje ne znanja, već informacija, sa vekom trajanja uslovljenim ekonomskim, političkim i drugim društvenim zakonitostima. 
Informacija može biti samostalna, dok znanje zahteva kontekst; informacija može biti brza, a znanje se stiče sporo. 
Čini se da je internet ovladao svetom. 
Internet počiva na snazi ideja i, nakon prve faze svoga razvoja direktno zavisne od bezbednosnog sistema, u drugoj fazi, pre njegove komercijalizacije, on, kako dobro znamo, između ostalog počiva i na naučnim sadržajima, ispunjavanju univerzitetskih potreba i međunaučnoj komunikaciji. 
Postoje dva pitanja, u svojoj intonaciji i značenju obeshrabrujuća, vezana, prvo, za odumiranje, tradicionalne pred elektronskom knjigom i, drugo, za uzmicanje ćirilice i srpskog jezika pred engleskim jezikom i internetom. 
Treba da razumemo poruku da je pismo koje ne pronađe svoje mesto na internetu osuđeno na propast, i istovremeno ne treba da dozvolimo da se ćirilica doživljava kao simbol suprotstavljanja evropskim integracijama i modernizaciji društva, kao prenaglašeni nacionalistički iskaz, već kao izraz različitosti, kao determinirajući i kohezioni faktor nacije, koja koristi dva pisma, osvedočene multikulturalnosti i multilingvalnosti. 
Nadmoć se Interneta ogleda u činjenici da mu velikim početnim slovom priznajemo vlastitost, jedinstvenost, neponovljivost, ali ostavljamo i drugi, malim slovom označen, demokratičan, zajednički imenitelj mogućnosti i prava na informisanje. 
Naše je pravo da budemo objektivni i da predstavimo dva tipa informacija. 
One koje pokazuju da elektronski mediji i internet potiskuju tradicionalne oblike opštenja i učenja, jer preko 60 miliona ljudi širom sveta svakog dana komunicira preko elektronske mreže, koja se svakog meseca širi za 10 do 15% , dok se tokom jednog dana prenese 500.000 knjiga obima od po 200 strana. 
Suprotstavimo ovome saznanje, često neisticano, da je u svetu ipak samo jedan procenat postojećih informacija sada dostupan u digitalnoj formi. 
Koliko je onda realan strah da će knjiga pred ovim oblikom ustuknuti kada treba na druge nosioce premestiti preostalih 99% informacija. 
Sam Bil Gejts je skoro izneo saznanje da korisnici tekst još uvek, ukoliko prelazi 3-4 ekranske strane, radije štampaju, nego čitaju preko ekrana, što znači da je internet samo brži sistem za distribuciju konvencionalnih zapisa. 
A snalaženje na internetu, koji i na ukrštene upite često nudi bezbroj potpuno neadekvatnih odgovora, sve je sličnije još u ranijim vekovima ustanovljenoj potrebi za klasifikovanjem ljudskog znanja. 
Biblioteke koje su uvek spremno odgovarale zahtevima svakog vremena, prilagođavaju se i novim nosiocima informacija, te nude istovremeno i štampani dokument i virtuelnu informaciju, jer to su, kako je zapisala Merilin Gel Mejson, „jin i jang saznavanja, muški i ženski princip, aktiv i pasiv, tama i svetlo, sunce i mesec.“ 
Obim, kompleksnost i različitost informacija nadrastali su sposobnosti pojedinaca i fondove biblioteka, samim tim i dotadašnja polarizovana shvatanja o bibliotekarima kao univerzalnim znalcima, ili predmetnim specijalistima. 
I jedni i drugi ujedinili su se u pokušajima da ovladaju veštinama korišćenja telekomunikacione, kompjuterske, reprografske opreme, po mogućstvu bolje od svojih korisnika i da ponesu teret odgovornosti ne samo za odabiranje i distribuiranje informacija, već za obučavanje korisnika svoje biblioteke za pristupanje uzajamnim katalozima, bazama podataka, elektronskim publikacijama. 
Prvi put u istoriji bio je moguć i dogodio se, kako kaže Beser, „razvod“ između digitalnog i fizičkog pristupa informacijama (Besser 2010). 
Rekla bih, dogodio se razvod između pristupa informacijama i znanja. 
Bibliotekarstvo, s jedne, informacione nauke, s druge strane; tradicionalni oblici organizacije i poslovanja naspram globalizacije informacija kojoj doprinosi njihova digitalna forma, i skoro nadnaravnih i nadtipskih oblika udruživanja u cilju kompleksnijeg informisanja; ekonomski i politički uticaji na društveni položaj biblioteka i digitalizovanje informacija kao preduslov učenja na daljinu i globalizacije znanja – suprotnosti su među kojima su se danas obreli i bibliotekari i korisnici. 
Motivacija i ishodišta za širenjem spoznaja i zadovoljstava čitanja i učenja su isti, samo se razlikuju tehnološki preduslovi i oruđa za njihovo dostizanje. 
Međusobno se sustižući i prestižući, elektronske, virtuelne i digitalne biblioteke nose realne razlike, ali su sve one sinonim brzog informisanja, koje ne poznaje nacionalne, geografske i istorijske granice, već se bitno temelji na onim ekonomskim. 
Suština i tradicionalnih i digitalnih biblioteka jeste intelektualni proizvod, a ne njegova digitalna forma, jeste pedantan bibliografski podatak i normativna datoteka, a ne kolekcija bita, jeste briga za jednostavno skladištenje, ukršteno sortiranje i pravovremeno prezentiranje svih podataka. 
Digitalizovani oblik zapravo je surogat originala, nastao sa željom da se zapamti njegova trenutna slika, kako mu spoljni uticaji ne bi mogli nauditi, kao i da se otvori, u prostornom, vremenskom, pravnom smislu korišćenje toga primerka. 
Informativnost, atraktivnost, pretraživost i legalnost treba da budu opšti kvaliteti digitalne biblioteke. 
Područja u kojima se praksa pojedinih naučnih i umetničkih disciplina prožima sa kompjuterizacijom (Schreibman et al. 2004) otvaraju put digitalnoj humanistici. 
Suzan Hokej začetke digitalne humanistike nalazi u nastojanjima jezuitskog sveštenika Roberta Buse da sastavi indeks svih pojmova (Index verborum) zastupljenih u delima Tome Akvinskog i njegovih savremenika, ukupno 11 miliona latinskih srednjovekovnih pojmova. 
U početku je saradnja sa IBM-om omogućila objavljivanje prvog štampanog toma rečnika 1974. godine. 
Zahvaljujući upornosti i Busovom vizionarskom insistiranju na lematizaciji reči, 1992. godine objavljena je hipertekstualna verzija na CD-u, koja je uključivala latinski, engleski i italijanski jezik (Hockey c2011). 
U osamdesetim sličan pristup primenili su Roj Visbi za rane srednjovekovne nemačke tekstove, Stiven Periš za poeziju Metjua Arnolda i Jejtsa, a Mosteler i Valas su metodologijom računarske lingvistike potvrđivali ili osporavali autorstvo jednog dela. 
Suočeni sa mogućom simplifikacijom čuvanog i obrađivanog materijala, koju je uslovljavao medij, već za tadašnja očekivanja nedovoljno razvijenih, bušenih kartica i njihovog linearnog poretka, istraživači, i među njima Pol Bretli, naročito za potrebe arhive starih škotskih tekstova, razvijaju ekonomičnije i obuhvatnije struktuiran KOKOA program, ali on i dalje ostavlja po strani imena, datume i skraćenice (Russel 1967, Hamilton-Smith 1971, Schreibman et al. 2004). 
Niz međunarodnih konferencija na tu temu započinje ona koju je u Jorktaunu IBM organizovao 1964. godine, uzrokujući tako osnivanje i delokrug delatnosti prvo Udruženja za računarsku lingvistiku i književnost (Association for Literač and Linguistic Computing – ALLC), a potom za kompjutere i humanistiku (Association for Computers and the Humanities AHC), u čijoj je organizaciji 1970. u Kejmbridžu održana konferencija tokom koje je jasno naglašena uloga kompjutera u oblastima leksikografije, priređivanja teksta, nastave jezika, izučavanja stilistike i razvijanja nove metodologije arhiviranja, održavanja i korišćenja elektronskih izvora (Schreibman et al. 2004). 
Časopisom Kompjuteri i humanistika (Computers and the Humanities, ured. Joseph Raben, 1966) i Centrom za literarno i lingvističko računarstvo (Centrefor Literary and Linguistic Computing, Cambridge, 1963) otvara se put ka konsolidaciji prakse, brojnim konferencijama i zbornicima radova, uspostavljanju centara na univerzitetima u Kaliforniji i Pensilvaniji, i sledstveno tome depozita elektronskih tekstova, kakav je Tekstualni arhiv Oksforda (OTA – Oxford Text Archive, 1976; CAFSContent Addressing File Store). 
Narednu deceniju obeležile su elektronske diskusije i časopis Humanist Braun univerziteta, dok su Internet, Veb i Mozaik kao prvi grafički brauser uslovili pojavu novih projekata, softverskih rešenja i univerzitetskih obrazovnih programa u oblastima elektronskog izdavaštva, obrazovnih tehnologija i multimedijalnog razvoja (Kings College, London; McMaster University in Canada, University of Virginia). 
Kako u svim naukama, tako i u umetnosti uopšte oslonac je na tekstualnoj, audio ili vizuelnoj informaciji, pretraživoj u potpunosti bez vremenskih i prostornih ograničenja, na osnovu upita koji više nisu autor ili naslov, već ključne reči. 
Ne samo istraživačkim i obrazovnim, već i komercijalnim aspektom vlada sada digitalna humanistika. 
U Epštajnovom manifestu Transformativna humanistika u zaključnim razmatranjima preporučuje se formiranje Centra za inovacije u humanistici (Center for Hummanities Innovation CHI) sa ciljem „da razvija potpuno nove grane humanistike sposobne da se uhvate u koštac sa brzom promenljivošću intelektualne klime 21. veka i naročito sa naučnim i tehnološkim napretkom.“ 
U tom smislu, Epštajn definiše među zadacima Centra i sledeća dva: „da istraži kako nove informacione tehnologije radikalno menjaju, prkoseći i podstičući, profesiju humaniste, tradicionalni koncept teksta i znanja, metode prevođenja, i etiku akademske zajednice; da razvije novi elektronski portal InteLnet za intelektualne inovacije, što bi omogućilo akumulaciju i cirkulaciju novih ideja u humanistici i transhumanistici.“ 
Humanistika, koja je, kako kaže Sander Gilman, „oklevetana, nedovoljno finansirana, napuštena, sve češće viđena kao irelevantna“ u Epštajnovoj viziji nanovo je okrenuta čoveku. 
Digitalna humanistika, sledstveno tome, naglašava Džefri Perl, omogućava napuštanje koncepta samosažaljenja i razvijanje inventivnosti. 
Nauke poput bibliotekarstva, bibliotečke informatike, računarske lingvistike, ili digitalne humanistike, koje imaju pouzdanu empirijsku ili tehnološku osnovu, dugo zadržavaju status pomoćnih naučnih disciplina, uz neprekidno dokazivanje autohtone terminologije i metodoloških posebnosti. 
Kako Hejlz objašnjava, prelazak na termin „digitalna humanistika” trebalo je da ukaže da se ova oblast uzdigla sa ne baš tako prestižnog položaja pomoćne usluge do jednog istinski intelektualnog poduhvata sa sopstvenim profesionalnim postupcima, rigoroznim standardima i uzbudljivim teoretskim istraživanjima (Hayles 2011). 
Šnap i Prezner su u Manifestu digitalne humanistike (Digital Humanities Manifesto 2.0) objasnili da je „prvi talas rada u digitalnoj humanistici bio (...) kvantitativan. 
Mobilisao je mogućnosti baze podataka za pretraživanje i izvlačenje podataka, automatizovao korpusnu lingvistiku, slagao hiperkartice u kritičke nizove. 
Drugi talas je kvalitativan, interpretativan, empirijski, emocionalan, generativan po karakteru. 
On digitalne komplete alata stavlja u službu osnovnih metodoloških prednosti humanističkih nauka: obraćanja pažnje na složenost, specifičnost medijuma, istorijski kontekst, analitičku dubinu, kritiku i tumačenje. 
Prvi talas digitalnih humanističkih nauka krajem devedesetih godina prošlog veka i početkom 21. veka bio je prevashodno usredsređen na velike projekte digitalizacije i uspostavljanje tehnološke infrastrukture, dok je sadašnji drugi talas digitalne humanistike, koji se može nazvati „digitalna humanistika 2.0”, duboko generativan.“ 
Elektronska književnost (e-lit), interaktivna fikcija (IF), veb-artefakti, tviter, društveni mediji, sms romani, samo su neki od proizvoda na čiji se nastanak i analizu može primeniti metodologija digitalne humanistike. 
Laka dostupnost digitalnog materijala, lakoća istraživanja, lak osećaj napretka stvaraju od sveta digitalne humanistike paralelnu stvarnost. 
U njoj, međutim, paralelno opstaju i sumnje: sumnje u nepreciznost, nepouzdanost i prolaznost prisustva digitalnih tekstova; u institucionalnu utemeljenost naučne komunikacije, u kojoj se često pozivamo na multikulturalnost, multilingvalnost, interdisciplinarnost, kolaborativnost, a da zapravo u našoj naučnoj metodologiji ništa nismo promenili. 
Od početka nastanka digitalne humanistike vođeni smo jednim ciljem: zaštititi, sačuvati i učiniti dostupnim u elektronskoj formi što više kulturne baštine sveta. 
Danas već polako ulazimo u fazu u kojoj treba da počnemo da razmišljamo i kako da obrišemo ili zaboravimo ono što nam je manje ili nikako potrebno. 
Digitalna humanistika je, pišu u svojoj knjizi En Bardik, Johana Draker, Piter Lunenfeld (i dr.) zapravo kolektivni singular, nastao kao proizvod izazova i spone između pojma digitalni i pojma humanistika. 
Zahvaljujući usmerenim naporima Organizacije ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu kulturna baština se ističe kao nezaobilazan faktor globalizacije i zalog međunacionalnih dijaloga, a upotreba novih informacionih i komunikacionih tehnologija, kojima se ona čuva i promoviše, treba da doprinese afirmisanju i dostizanju ciljeva obrazovanja za sve (EFA Education for All), razvoju demokratičnosti znanja i omogućavanju učenja na daljinu. 
Metapodaci, deskriptivni, strukturni i administrativni, jesu ključ interoperabilnosti, pristupačnosti i otvorenosti za upotrebu digitalnog sadržaja, oni su vrednosno opremljena informacija koja obezbeđuje fizički i intelektualni pristup. 
U procesu digitalizacije kulturne baštine, odnosno bibliotečke, arhivske i muzejske građe koji su zahtevi primarni? 
Prevashodni arhivistički i bibliotečki zahtev jeste uvid u fond kao samostalnu celinu i u njegovu strukturu, odnos prema drugim fondovima, u njegovu društvenu ulogu i značaj. 
Otkrivanje, identifikacija i pretraživanje digitalnih izvora čine se jednostavnim svakom korisniku, koji će u tome ubeđenju i ostati ukoliko su oni dobro pripremljeni za digitalizaciju, uredno i kvalitetno preneseni u elektronski oblik i opremljeni odgovarajućim indeksima i konzistentnim metapodacima koji omogućavaju da se njihov sadržaj višestruko pretražuje. 
Tome će doprineti ispunjavanje očekivanja i zahteva za: kooperativnošću institucija kulture u poslovima digitalizacije nacionalne baštine; zaštitom i održivošću čitljivosti informacija nezavisno od promena hardverskih i softverskih rešenja digitalizacije; originalnošću i kreativnošću digitalnih baza; očuvanjem autorskih prava i zadovoljenjem korisničkih potraživanja bez ekonomskih barijera. 
Obezbeđenost svih ovih uslova dozvoljava nam da tako prenete, sortirane i dostupne sadržaje zaista nazovemo digitalnom humanistikom. 
Suočavajući se sa izazovima obrazovanja, svaka digitalna kolekcija doprinosi širenju informacione pismenosti i opšte prosvećenosti, digitalnoj zaštiti, čuvanju i korišćenju dokumentarno-istorijske, kulturne i naučne baštine. 
Između „idealizma“ i „težnje za efikasnošću“ odvijaju se nastojanja institucija obrazovanja, nauke i kulture da edukacijom svoga kadra, organizacijom i raspolaganjem tradicionalnim i elektronskim izvorima, virtuelnim svetom znanja, odgovore zahtevima današnjeg društva kao celine, kao i pojedinaca i institucija korisnika. 
Uz sintagmu „otvorenog puta“, koja označava savremeno ovladavanje informacijama, vezuje se i “mitologija otvorenog puta“, koju uvodi Koks (Cox 2000). 
Ovu drugu je moguće doživeti kao izraz divljenja i uvažavanja širokih i raznorodnih mogućnosti informisanja. 
U istom obimu njome se iskazuje i ironija zbog privida slobode pristupa znanju, privida, jer je pristup sputavan tehnološkim, ekonomskim, nacionalnim, političkim, pravnim, geografskim, lingvističkim barijerama, od kojih nam nijedna nije ostala nepoznata. 
Na tom putu pojedini produkti zatvaraće postupno neke naše sitne, ili krupne, ali svakako slobode na koje smo se prethodno navikli. 
„Digitalne tehnologije nisu više“, kaže Čarli Gir, „samo obične alatke, već, bilo to dobro ili loše, sve više učesnici u našoj sve više participatornoj kulturi.“ 
U njoj jezik postaje sve značajnije potreba, identifikacija i divergencija i zato svako istraživanje u oblasti digitalne kulture mora da počne i završi pitanjima prisustva uslovno manjih jezičkih zajednica. 
Navikli smo da bibliotekara doživljavamo kao preciznog i pouzdanog saradnika u procesu naučnog istraživanja, kao „kustosa knjiga“, a informatičara kao efikasnog i veštog sagovornika, koji nudi brze, svestrane i interdisciplinarne informacije, iako one često ne vode do znanja. 
Mogu li oni u današnje vreme i dalje zadržavati svoje polarizovane uloge, ili je neophodno, kako to predlažu Colin Steele i Mechthild Guha, „sklapanje braka“ između njih? 
Sa uključivanjem novih medija u fondove biblioteka javila se i potreba za usaglašavanjem terminologije, pa su upotrebljavani pojmovi medijateka, fonoteka, fototeka. 
Sličnom procesu i danas prisustvujemo u engleskom jeziku, u kome sintagmu „teaching library“ u stopu prati izraz „teaching čbrary“5, trenutno neprevodiv na srpski, koji označava i nastavu za korišćenje informacione tehnologije i upotrebu informacione tehnologije u nastavi. 
Ne samo terminološki, već i suštinski, ovaj proces započet je na University of Southern California 1994. godine, prateći i novom raspodelom prostora drugačiji pristup shvatanju uloge biblioteke. 
Naime, prostor u kome se može ostvarivati međusobna komunikacija studenata, nastavnog i bibliotečkog osoblja uz pomoć savremene kompjuterske opreme, najnovijeg softvera i osoblja za tehničku podršku, dva puta je veći od magacinskog prostora biblioteke. 
Sve to deluje podsticajno na uvođenje inovacija u samu nastavu, te biblioteka služi kao eksperimentalni poligon. 
Objedinjavanjem dve funkcije biblioteka, obrazovne i zabavne, došlo se čak do stvaranja novog termina koji ovaj neočekivani kvalitativni spoj označava, „edutainment“, mada za sada ostaje neprevodiv u našem jeziku. 
Možda će na sledećoj deonici puta kojim su krenuli bibliotekari i informatičari kao potvrda i priznanje stajati i novi sintagmatski spoj koji označava neku novu profesiju. 
Suština i tradicionalnih i digitalnih arhiva i biblioteka jeste intelektualni proizvod, kome digitalna forma, pedantan bibliografski podatak i normativna datoteka, obezbeđuju trajanje i široku rasprostranjenost. 
Digitalne zbirke počivaju na formalnom, predmetnom, stručnom, ali i regionalnom, zavičajnom, nacionalnom principu. 
Digitalizovane specijalne kolekcije naše su kulturno nasleđe, istorijska retrospektiva, naša topla nacionalna identifikacija u globalnom „otuđenom“ svetu. 
Planiranje procesa digitalizacije od postavljanja ciljeva, odabira fondova, metoda, postupaka i tehnika, opreme, preko obučavanja kadra, izvora finansiranja, vodi i pravovremenom dostizanju definisanih ciljeva. 
Nepostojanje plana ili njegova nekonzistentnost vode gubitku i novca i informacija. 
Dok se prednosti digitalizacije na polju korišćenja najubedljivije prepoznaju, na polju čuvanja su ispod onih koje vezujemo za takozvane tradicionalne medije. 
Njihove osobine da, ukoliko su bez komercijalnih ograničenja, obezbeđuju apsolutnu dostupnost, nezavisnu od vremena i prostora, kao i maksimalnu zaštitu od habanja pri direktnom kontaktu korisnika sa dragocenim materijalom, ne mogu u potpunosti da nadvladaju zamerke koje se izvode iz često visokih troškova vezanih za opremu, radnu snagu, kao i za njihovu kratkovekost iz više razloga, ali i za velika ulaganja i napore ukoliko njihov životni vek želimo da učinimo što trajnijim. 
Otuda Luhterhand skeptično zaključuje da su digitalni mediji „veoma veliki luksuz“, jer „sve ono o čemu se ne brinete redovno, jednog dana više neće biti raspoloživo“. 
Rešenje za arhive i biblioteke jeste višestrukost medija, jer za sada nije pronađen nijedan nosilac informacija koji obezbeđuje večnu trajnost. 
Hibridno mikrofilmovanje, koje omogućava digitalizaciju sadržaja mikrofilma, a ne samog dokumenta, tako postaje poželjan postupak zaštite dokumentacije za mnoge ustanove koje čuvaju kulturnu baštinu, jer kao konačne proizvode obezbeđuje i mikrofilm i digitalni zapis. 
Pitanja koja je na ovu temu postavljala Dagmar Gizberg provocirala su Luhterhanda na sledeći odgovor: „Da budem iskren, prema tom problem se odnosim sa zdravom porcijom profesionalnog cinizma. 
Mi arhivari zapravo stalno živimo sa tim da kulturna dobra katkad i nestanu. 
Zbog velike količine svega toga ionako ne možemo ništa drugo nego da sačuvamo ostatke. 
To važi i za digitalne medije. 
Za mene predstavlja izvesnost da puno toga što imamo danas, za 15 do 20 godina više neće postojati u tom obliku. 
Naprosto zbog toga što je čuvanje isuviše komplikovano, promenili su se interesi i opšte političke okolnosti, a troškovi održavanja su previsoki. 
A onda tih lepih, šarenih kula u oblacima jednostavno više neće biti. 
To nije ništa neobično. 
Nema potrebe da se tu bilo šta dramatizuje. 
Ali ne smemo ni da se zavaramo. 
Ako se tvrdi da se digitalizacijom podaci čuvaju za sva vremena, onda je to zamagljivanje očiju.“ 
Svakodnevno su postavljana pitanja o odumiranju knjige, ograničenjima vezanim za njeno korišćenje, a elektronski mediji su smatrani spasiteljima u doba nagle ekspanzije informacija i pokušaja da se udovolji potrebi za njihovim savladavanjem. 
Ipak, svesni da digitalni svet tek grabi ka svom vrhuncu, treba da kažemo da nisu retki slučajevi kada se on doživljava i kao uzročnik sopstvenog mogućeg ukidanja. 
Dozvolite mi da sa opšteg skrenemo pogled na lokalni, nacionalni plan. 
Proces digitalizacije, pa samim tim i razvoja digitalne humanistike, u Srbiji ne bi trebalo da zavisi od entuzijazma pojedinaca, finansijskih prednosti pojedinih institucija, dobronamernosti lokalne uprave, privlačnosti pojedinih projekata. 
Sve su to faktori koji će ga uslovljavati i doprinositi mu bez njih ga je čak nemoguće zaokružiti. 
Nedosledna, krajnje decentralizovana, što ne bi neizostavno moralo da bude mana, automatizacija poslovanja ustanova obrazovanja, nauke i kulture jeste proces koji ni idejno ni praktično u Srbiji još nije zaokružen, jer činioci koji njegovom ostvarenju treba da zajednički doprinesu, u tom procesu pravovremeno ne učestvuju. 
Digitalizacija kulturne baštine srž je opšteg nacionalnog sistema i u cilju njegovog upostavljanja i održavanja njegovog značaja i u međunarodnim okvirima, treba ovaj proces smisleno i planski voditi. 
Stoga dosadašnja iskustva i realne potrebe korisnika i međunarodne javnosti, preporučuju fazni pristup poslu digitalizacije: upoznavanje sa smernicama za digitalizaciju koje su formulisale UNESKO, MAS i IFLA; upoznavanje postojećih softvera, koji se mogu besplatno koristiti, kao i sa mogućnostima izrade naručenih softvera prema potrebama arhiva i biblioteka; udruživanje u konzorcijume prema projektnom zadatku kako bi se zaštitio njihov interes; izrada nacionalnih smernica i uputstava za digitalizaciju u kojima će precizno biti definisani: namena, sadržaj, vrednost, fizičko stanje materijala, intelektualna svojina i regulisanje autorskih prava, potrebna infrastruktura, cena projekta i izvor finansiranja; profesionalno usavršavanje kadra koji može odgovoriti novim potrebama; uključivanje u međunarodne projekte, kako zbog finansijskog efekta koji arhiv i biblioteka mogu imati, tako zbog opšte javnosti rada i uključivanja lokalnih digitalnih zbirki u globalni sistem. 
Smernice za projekte digitalizacije za kolekcije u javnom vlasništvu, posebno one u bibliotekama i arhivima, rezultat su istraživanja i sažimanja zaključaka dve organizacije, IFLA-e i MAS-a (Međunarodnog arhivskog saveta), podnetih UNESKO-u, uz jasnu svest autora ovog projekta da ne postoji opšti skup preporuka prihvatljivih u potpunosti u svakoj instituciji. 
Opšti je zaključak da digitalizacija nije zaštita fonda, da nije ni jeftinija, ni sigurnija ni prihvatljivija varijanta od mikrofilmovanja, svakako uvek je zavisna od hardverskih i softverskih rešenja (Watters and Garrett 1996). 
Mikrofilm i dalje ostaje prelazni oblik, a konzervacija i restauracija osnovni vidovi zaštite fizičkih nosilaca informacija. 
Mada u zemljama u razvoju katkad postavljaju znak jednakosti između ova dva rešenja, digitalni oblik samo utoliko štiti original što smanjuje stepen njegovog korišćenja. 
Kako su Narodna biblioteka Srbije i Biblioteka Matice srpske kao nacionalne biblioteke, prema Zakonu, nacionalnom osećanju i realnoj vodećoj ulozi i značaju, kao i ministarstva za kulturu i nauku, institucije ka kojima se usmeravaju očekivanja svih biblioteka, muzeja i arhiva, valja naglasiti da suove ustanove 2005. godine zaključile da treba podržati projekte digitalizacije nacionalne kulturne baštine. 
Nakon što je UNESKO 2002. godinu proglasio godinom zaštite svetske kulturne baštine, udruženi oko zadatka formiranja neophodnog nam Nacionalnog centra za digitalizaciju našli su se: Arheološki institut SANU, Arhiv Srbije, Jugoslovenska kinoteka, Matematički fakultet iz Beograda, Matematički institut SANU, Narodna biblioteka Srbije, Narodni muzej iz Beograda i Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, a podržali su ih i Muzej kinoteke, Matica srpska i Arhiv Jugoslavije (odnosno Arhiv Srbije i Crne Gore) u želji da Centar predstavlja „prototip modela saradnje u okviru naučnih i kulturnih institucija u informatičkom društvu dvadesetprvog veka". 
Digitalizovana i adekvatno predstavljena nacionalna baština u eri savremenih računarski orijentisanih društava predstavlja, kako je misijom Centra predviđeno: “ svojevrstan dokaz postojanja i kontinuiteta nacije u vremenu i prostoru, mogućnost za saradnju sa našim nacionalnim zajednicama u regionu i iseljeništvu, mogućnost za saradnju sa razvijenim zemljama na aktuelnom planu preplitanja računarskih nauka i njihove primene u kulturi, ekonomski gledano značajnu vrednost koja na različite načine može doneti finansijsku dobit.“ 
Treba voditi računa da jedna odlična inicijativa, kakva je postupak osnivanja Centra i briga za proces digitalizacije, ne živi„izdvojeno“ od biblioteka, arhiva i drugih ustanova kulture, nauke i obrazovanja. 
Čak i kvalitetna realizacija digitalizacije kulturne baštine može biti promašena investicija ukoliko se ne obezbede uslovi za njenu održivost i dostupnost rezultata, da ne pominjemo i povratne ekonomske efekte komercijalizacije korišćenja digitalnih zapisa. 
Sa stanovišta korišćenja digitalnih zbirki uvek se ističe podatak o njihovoj maksimalnoj dostupnosti tokom svih 24 časa dnevno cele godine u internacionalnim okvirima. 
Skup digitalizovanih nacionalnih bibliotečkih i arhivskih zbirki čini Evropsku digitalnu biblioteku (European Digital Library) i Pamćenje sveta (Memory of the World). 
„Jasna nacionalna strategija može da stimuliše veće učešće na globalnom nivou“ (Bultmann 2005). 
Otuda na osnovu iskustva srodnih organizacija u svetu Nacionalni centar za digitalizaciju u Srbiji i jeste osmišljen kao organizacija koja formuliše i razvija nacionalnu strategiju neograničavana zahtevima pojedinih grupacija, organizacija ili regiona; podržavana radom i idejama istaknutih institucija kulture, nauke i obrazovanja; zaštićena i promovisana autoritetom intelektualaca koji njenom napredovanju doprinose; usmeravana oprobanim bibliotečkim i arhivskim „alatkama“, kakvi su inventari, registri, katalozi, bibliografije digitalnih projekata i njihovih sadržaja; koordinirana i nadzirana od strane uglednih istraživača. 
„S velikim pouzdanjem se može reći“, zaključuje Cvetana Krstev, „da istraživanja i projektovanja u oblasti digitalnih biblioteka još uvek nisu dostigla zenit. 
Mnoga pitanja, posebno ona vezana za standardizaciju, potpunije sagledavanje semantike objekata i kvalitetnije usluživanje korisnika još uvek ostaju otvorena. 
Vrlo živa istraživanja u oblasti analize sadržaja (prirodni jezik, slika, zvuk) ostaju veoma značajna za dalji razvoj digitalnih biblioteka“(Krstev 2002). 
Nacionalni centar za digitalizaciju je, zajedno sa institutima SANU (za srpski jezik, Etnografskim i Balkanološkim), sa Arheološkim institutom, Institutom za književnost i umetnost, Gradskom bibliotekom Vladislav Petković Dis“ iz Čačka i Centrom za digitalne humanističke nauke osnovao Udruženje istraživača instituta humanističkih nauka, čiji je cilj da oformi digitalne zboirke naučnih radova, domaćih časopisa, starih i retkih knjiga, rukopisa i arhivske građe, doktorskih disertacija. 
Udruženje je pookrenulo potom inicijativu za stvaranje Internet biblioteke Srbije za humanističke nauke i umetnost IbiS. 
Cilj IbiS-a je prezentacija srpske naučne i kulturne baštine i aktuelne naučne produkcije humanističkih i srodnih nauka široj publici – stručnoj i naučnoj, domaćoj i međunarodnoj, u očuvanje kulturnog identiteta, edukaciji domaće javnosti, planiranju i oderđivanju prioriteta digitaizacije i predstavljanju kulturnih različitosti u evropskoj sredini. 
U međuvremenu, dok udruženja i konzorcijumi ne preuzmu prioritet, Digitalna Narodna biblioteka Srbije i Digitalna Biblioteka Matice srpske izgrađene su, kako se može sažeti sa njihovih portala, „u skladu sa principima otvorenog pristupa znanju i informacijama (...) i predstavljaju javno nacionalno dobro“. 
Njihove digitalizovane kolekcije čine: novine i časopisi, knjige, zbirka ćirilskih rukopisnih knjiga, stara štampana knjiga, stara i retka knjiga, katalozi i bibliografije, biblioteke celine i legati, fotodokumenta, plakati i dokumentacioni materijal, gravire i likovni materijali, kartografska građa, narodna poezija i razni drugi materijali. 
U Biblioteci Matice srpske prioritet je dat publikacijama koje su opisane u redovnim edicijama Ćirilske rukopisne knjige BMS i Katalog starih i retkih knjiga BMS kao i izdanjima biblioteke. 
Te dve najznačajnije digitalne zbirke u nas obuhvataju više od od 1.400.000 dokumenata. 
Zavičajne zbirke narodnih biblioteka Pirota, Požarevca, Leskovca, Loznice, Šapca, Čačka, Sombora, Jagodine, Herceg Novog, Smedereva, Kraljeva, Užica, Novog Pazara, Bora, Niša, Valjeva, Vranja biće, nadamo se, uskoro aktivne i preko sajta Digitalne NBS, te će njena zakonski definisana funkcija matičnosti biti realizovana i u virtuelnom svetu. 
Univerzitetska biblioteka „Svetozar Marković“, budući da pruža punu podršku naučnominastavnomraduUniverziteta,naročitu pažnju poklanja repozitorijumu doktorskih disertacija, elektronskim bibliografijama nastavnika i saradnika i inkluziji korisnika sa posebnim potrebama, koji, zahvaljujući najsavremenijoj opremi, imaju mogućnost audio i video zapisa traženog materijala. 
Virtuelna biblioteka je moćno oruđe poređenja, istraživanja, usmeravanja kolektivnih napora ka zajedničkom cilju razvijanja elektronskog učenja. 
Filološki fakultet Univerziteta u Beogradu, baštineći dvestogodišnju tradiciju visokog školstva u Srbiji, vidan i jedinstven na obrazovnoj mapi Srbije, pa i Evrope, po brojnosti jezika koji se na njemu izučavaju, svojim resursima, kadrom i interesovanjima, kao i svešću o svojim potrebama, opredelio se da oformi virtuelnu biblioteku i stavi je u funkciju učenja na daljinu. 
Stoga je fakultet započeo proces digitalizacije kulturne baštine, prvo sopstvenih izdanja, koja su okosnica naučne misli u oblastima izučavanja 34 jezika i njima pripadajućih književnosti i kultura, kao i u oblastima bibliotekarstva, informatike, arhivistike i muzeologije. 
U sadržaj naše digitalne humanistike uključene su: istaknute periodične publikacije (Anali, Prilozi, Južnoslovenski filolog, Književnost i jezik, Italika, Slavistika, Godišnjak Katedre za srpsku književnost, Filološki pregled...), edicija doktorskih disertacija odbranjenih na Filološkom fakultetu, zbornici radova sa međunarodnih naučnih konferencija, monografske publikacije, antologije, zbirke. 
Svi digitalizovani sadržaji su apsolutno i unakrsno pretraživi, kako po autorskom, naslovnom, stručnom, predmetnom, hronološkom kriterijumu, tako i po svakoj reči iz teksta i u punom formatu potpuno otvoreni za sve činioce kulture, obrazovanja i nauke, za sve studente i građane.  
Filološki fakultet ostvarioje, zajedno sa SANU (na osnovu odobrenja Izvršnog odbora SANU od 3. jula 2012), u čijem se Arhivu čuvaju Andrićevi rukopisi, i Zadužbinom Ive Andrića, kao nosiocem autorskih prava, projekat digitalizacije časopisa Sveske Zadužbine Ive Andrića, Kataloga Ličnog fonda, čiji su autori Olga Mučalica i Anđelija Dragojlović i Andrićevog ličnog fonda, kao i svih materijala koji pripadaju drugim fondovima, a vezani su za Andrića. 
U elektronski oblik stavljena je građa sačuvana u 82 arhivska registratora, u njima i Andrićeve beležnice i prepiska dragocena za istorijsko, političko i književno zaključivanje, kao i brojni drugi Andrićevi tekstovi koji kulturnoj javnosti nisu dovoljno poznati. 
Ugovorom su zahtevani i potom poštovani posebni uslovi, kakvi su: rad tehničkog osoblja u prostorima čitaonice Arhiva SANU, neprekidna stručna saradnja sa arhivistima u definisanju atributa kojima se opisuje svaki dokument, potpuna posvećenost poslu i pedantnost obrade. 
Stalna profesionalna angažovanost stručnjaka Arhiva SANU, gospodina Mileta Savića, obezbedila je potpunu tačnost i maksimalnu informativnost odrednica. 
Ukupno 118.100 strana pretraživo je po upitima: kataloški broj, grupa dokumenata, podgrupa dokumenata, arhivska kutija i opis dokumenta, čime se prati struktura kataloga ličnog fonda, koja naravno u potpunosti odgovara organizaciji fonda u Arhivu SANU. 
Na taj način obezbeđeni su čuvanje, zaštita i kvalitetno pretraživanje rukopisnog materijala i stvorena je osnova za tekstološka istraživanja, koja vode pripremi i kritičkom izdanju Celokupnih dela Ive Andrića, od juna 2012. u saradnji i sa Andrićevim institutom u Višegradu. 
Dalja upotreba digitalizovanog rukopisnog materijala biće uslovljena zajedničkom odlukom Zadužbine „Ivo Andrić“, Arhiva SANU i Filološkog fakulteta. 
Njegova izvrsnost i jedinstvenost čine ga preko potrebnim našoj naučnoj zajednici. 
Projekat digitalizovanja rukopisne zaostavštine Ive Andrića značajan je kao celina, ali je takođe, prva i ogledna baza rukopisnih dokumenata jednog pisca u Srbiji, a slična nam nije poznata ni u svetu. 
Po ovom obrascu se dalje otvara put za zaštitu i digizalizovanje drugih ličnih fondova naših pisaca. 
Projekat digitalizacije Andrićevog Ličnog fonda realizovan je zahvaljujući i podršci Ministarstva kulture, Ministarstva prosvete i Naftne industrije Srbije. 
Želeći da digitalno obličje naučnog priloga bude privlačno po formi, odgovarajuće zadatku koji se pred njega postavlja, upotrebljivo za sve istraživače, nastavnike i studente i u tzv. „virtuelnom svetu organizovanja znanja“, SANU, Zadužbina Ive Andrića i Fakultet ispunili su barem četiri zadatka: olakšan pristup, katkad teško dostupnim publikacijama: zaštitu od habanja pri korišćenju, uvođenje nastavnih materijala za učenje na daljinu, snaženje prisustva naše nauke, našeg Fakulteta i Univerziteta i našeg pisma na Internetu. 
U tom smislu je i kolega Saša Moderc, prof. Filološkog fakulteta, pokrenuo inicijativu da se književna dela srpskih autora i prevodi tih dela na italijanski jezik digitalizuju i urede kao paralelni tekstovi. 
Ovaj dvojezični korpus pružiće podatke ne samo o vremenu nastanka i objavljivanja prevoda i o prevodiocima, već će se uspostaviti pregledna biblioteka svih srpskih književnih dela prevedenih na italijanski jezik. 
Istovremeno, biće omogućeno poređenje stila i načina rada pojedinih prevodilaca i razrada kriterijuma za objektivniju evaluaciju dometa književnog prevoda. 
U nacrtu svoga projekta prof. Moderc zapisao je i sledeće: „Dvojezični srpsko-italijanski korpus predstavlja novu i dragocenu osnovu za traduktološka i kontrastivna istraživanja, a uz program za pretraživanje korpusa, koji je u fazi koncipiranja, istraživači će biti u mogućnosti da uoče i najtananije jezičke, stilske, kulturne veze između naše književnosti i načina na koji je ona predstavljena italijanskoj publici. 
Navedeni srpsko-italijanski korpus može obuhvatiti i prevode naših dela na druge jezike, čime bi filološke studije dobile nov materijal i nov instrument za svoja proučavanja.“ 
U skladu sa preporukama Bečke konvencije o kulturnoj diplomatiji6 kao društvenoj, obrazovnoj, umetničkoj korespondenciji u cilju predstavljanja istorijskih, kulturnih i državnih tekovina, kako bi se istakla nacionalna samobitnost, s jedne, i prijateljska namera, s druge strane, knjige i biblioteke imaju značajnu socijalnu ulogu. 
Uz muzeje, arhive, pozorišta, bioskope knjige i biblioteke su i danas, kao i kroz istoriju, aktivni nosioci interkulturne i međunacionalne komunikacije. 
Pre svega, po opštim etičkim i estetskim vrednostima, po osobenostima zasebnih kultura koje profilišu i po kojima se prepoznaju, a potom po standardizovanim strukovnim posebnostima koje omogućavaju prožimanje bibliotekarstva sa drugim disciplinama, kao i horizontalno povezivanje u okviru struke u interesu naroda i njemu pripadajuće kulture. 
Svaka kulturna diplomatija za svoja najbolja dostignuća duguje zahvalnost upravo knjizi i bibliotekama kao stalnim i pouzdanim ambasadorima svojih kulturnih vrednosti i baštine, koje u svome digitalnom obličju postižu oduvek željeno jedinstvo radnje, prostora i vremena. 
Formirajući digitalnu zbirku naše humanistike, vraćamo dug njenim tvorcima, prethodnim generacijama, i zadužujemo sledeće koje valja da nastave da čuvaju naš kulturološki, duhovni i nacionalni identitet. 
Nova digitalna književnost, idigitalna humanistika, zavisna je od mašinskih kodova, platformi i estetskih efekata, može biti rođena digitalnom ili naknadno adaptirana na novi medij, ali svoj oslonac uvek ima u književnoj istoriji, umetničkom kontekstu, društvenim okolnostima, ona je nova kreativna strategija kulturne diplomatije 21. veka. 
