DIGITALIZACIJA BIBLIOTEČKE GRAĐE: 
PRIKAZ, PROBLEMI I REŠENJA IZ PRAKSE 
Aleksandra Adžić, Narodna biblioteka „Stevan Sremac“, Borivoja Gojkovića 9, 18 000 Niš 
Sažetak 
Biblioteke, kao važni centri za kreiranje informacija, 
baziraju unapređenja svojih usluga na mogućnostima koje pruža ubrzani razvoj informacionih i komunikacionih tehnologija. 
Proces kreiranja digitalnih biblioteka jeste jedan od odgovora na zahteve korisnika koji do podataka žele da dođu na način osoben današnjem društvu. 
Konkretno, ovde nije reč o novim podacima, već o radikalnom poboljšanju načina na koji se podaci čine dostupnim za krajnjeg korisnika, pri čemu se poštuje vreme kao jedina kategorija koja je apsolutno nenadoknadiva u procesu kreiranja informacija.  
Digitalizacija bibliotečke građe veoma je složen proces, bez obzira na svu raspoloživu tehničku opremljenost ustanove. 
Komunikacija sa kolegama vezana za probleme koji se javljaju prilikom početnih faza kreiranja digitalne biblioteke, teškoće koje proizilaze iz nesistematičnosti obilja preporuka i uputstava iz ove oblasti, potreba da se uoče ključni aspekti prilikom uvođenja procesa digitalizacije, nameću potrebu da se na jednom mestu i na razumljiv način prikažu problemi i moguća rešenja proistekli iz prakse. 
Ključne reči: 
digitalizacija, skeniranje, digitalna biblioteka,  
1. Uvod 
Digitalizacija bibliotečke građe do skora je u mnogim bibliotekama u Srbiji doživljavana kao nešto što će se obavezno raditi u budućnosti, kad se budu stekli finansijski, kadrovski i tehnološki uslovi. 
To buduće vreme je stiglo i o procesu predstavljanja bibliotečkih fondova u digitalnom obliku u bibliotekama Srbije već možemo da razmenjujemo sopstvena iskustva.  
Ono što najviše interesuje svakog ko treba da počne sa digitalizacijom građe su jasno definisanje problema koji se javljaju tokom početnih faza uvođenja procesa digitalizacije i rešenja koja omogućavaju da se ti problemi izbegnu u najvećoj mogućoj meri. 
U ovom radu predstavljeni su najčešći problemi sa kojim se bibliotekari u praksi suočavaju u procesu digitalizacije, kao i neka od mogućih rešenja za prevazilaženje tih problema. 
2. Prva faza digitalizacije bibliotečke građe 
Pre nego što se počne sa digitalizacijom treba imati na umu da je neophodno obezbediti adekvatnu tehničku opremu, zatim softversko rešenje koje će omogućiti prezentaciju digitalizovane građe korisnicima i obučen kadar koji će moći da sprovede taj proces. 
Sve to povlači i izvesna finansijska ulaganja koja nisu zanemarljiva, pa, pri odlučivanju o načinu i tempu digitalizacije, o tome treba povesti računa. 
Međutim, pre svega, najpre treba napraviti detaljan plan u zavisnosti od potreba biblioteke i ciljeva koje biblioteka želi digitalizacijom da ostvari.  
Digitalizacija bibliotečke građe uglavnom se obavlja iz dva razloga: očuvanja bibliotečke građe i omogućavanja pristupa bibliotečkoj građi. 
U zavisnosti od toga svaka biblioteka bi trebalo da veoma pažljivo izvrši selekciju bibliotečke građe koja će biti digitalizovana. 
Da li će najpre biti digitalizovana bibliotečka građa koja je već oštećena i koju bi dalje korišćenje potpuno uništilo, ili najvrednija i najkompletnija građa, ili građa koja je osetljiva na oštećenja i koju bi korisnici upotrebljavali u elektronskoj varijanti, ili građa koja se odnosi na neki jubilej vezan za biblioteku ili grad u kome se biblioteka nalazi, ili zavičajna knjižna i neknjižna građa, ili građa za kojom postoji veće interesovanje korisnika, sve to zavisi od prioriteta same biblioteke i o tome bi trebalo da se donese odluka u prvoj, početnoj fazi digitalizovanja bibliotečke građe.  
Pri selekciji bibliotečke građe koja će biti digitalizovana posebno treba povesti računa o poštovanju Zakona o autorskim i srodnim pravima, to jest pravu koje imaju stvaraoci književnih, naučnih i umetničkih dela. 
Zakon o autorskim pravima, između ostaloga, štiti autore od neovlašćenog kopiranja i piraterije. 
Bibliotekari bi trebalo da znaju sledeće: ”Autorsko pravo traje za života autora i sedamdeset godina nakon njegove smrti, bez obzira kada je autorsko delo zakonito objavljeno. 
Autorsko pravo na anonimnom autorskom delu te objavljeno pod pseudonimom traje sedamdeset godina od zakonite objave tog dela. 
Prestankom autorskog prava, autorsko delo postaje javno dobro, te može slobodno da se koristi uz obavezu priznanja autorstva, poštovanja autorskog dela te časti ili ugleda autora.“ 
3. Hardverska oprema potrebna za realizaciju digitalizacije bibliotečke građe 
Na tržištu je u ponudi više tipova skenera, a u bibliotekama u Srbiji se izdvajaju dva tipa: skeneri ravnog dna i skeneri sa kolevkom. 
Kombinovana primena ova dva tipa skenera, u zavisnosti od vrste građe, rešenje je koje se pokazalo kao vrlo efikasno u praksi. 
Osnovni deo skenera sa kolevkom je postolje u obliku slova V, tzv. kolevka, preko koje se nalazi prilepljena providna ploča. 
Publikacija se, pri skeniranju, postavlja u kolevku, a providnom pločom publikacija se ručno pritisne sa gornje strane, tako da zajedno funkcionišu kao V- oblikovani sendvič. 
Na taj način dobija se potpuno verna slika skeniranih stranica: s obzirom na to da su listovi potpuno ispravljeni, na digitalnoj kopiji nema iskrivljenih redova niti senki. 
U isto vreme publikacija, skenirana na ovaj način, maksimalno je zaštićena od habanja i uništavanja, jer se pri skeniranju publikacija ne otvara potpuno, već pod izvesnim uglom koji diktira V postolje. 
Tako konstruisano postolje idealno je za digitalizovanje stare i retke bibliotečke građe koju je zub vremena već nagrizao, kod koje je papir već dovoljno pohaban i krt i kod koje bi potpuno otvaranje i pritisak klasičnim skenerom značio još jedan korak u fizičkom propadanju. 
S druge strane, takve publikacije ne bi još dugo podnele listanje od strane korisnika biblioteke, pa je potpuno opravdano tu vrstu građe prioritetno digitalizovati.  
Iznad postolja, na metalnom ramu, nalazi se specijalna poluga na kojoj su pričvršćene dve kamere visoke rezolucije. 
Sa leve strane rama nalazi se kamera koja slika desnu stranu publikacije, a sa desne strane rama nalazi se kamera koja slika levu stranu publikacije, u razmaku od jedne sekunde. 
Kamera je jedan od ključnih delova čitavog ovog sistema i poželjno je da bude što kvalitetnija. 
Kamere su pričvršćene za polugu po kojoj se kreću uz pomoć kugličnih ležajeva. 
Položaj kamere na poluzi zavisi od formata slike koja se skenira. 
Na samoj poluzi, označeno grafički i pisano, nalazi se beleg za svaki format posebno, tako da se kamera ručno pričvršćuje na obeleženo mesto. 
Pored toga, kamere je moguće i rotirati, sve dok se ne podesi optimalan položaj za skeniranje. 
Kolevka je osvetljena posebnim reflektorima koji su pričvršćeni za metalni ram, a čitava konstrukcija zaklonjena je plastificiranim platnom koje ne dozvoljava osvetljavanje kolevke nekim drugim izvorom svetlosti. 
Ukoliko putanju slikanja kamere preseče i najmanji svetlosni zrak iz drugog svetlosnog izvora, na digitalnoj kopiji se pojavljuju senke koje izgledaju kao masne mrlje, dok je na tim mestima tekst mutan i nečitljiv. 
Zato je veoma važno pravilno postaviti platno. 
Osim kamera, položaj samog V postolja moguće je podesiti u zavisnosti od publikacije. 
Ovaj skener ima postolje koje se samo centrira, tako da središte knjige ostaje na istom mestu prilikom skeniranja. 
Idealan položaj za skeniranje bilo kog formata publikacije postiže se optimalnom kombilacijom položaja V postolja i kamera. 
U osnovnu tehničku opremu za skeniranje spada i računar pomoću koga će se obavljati digitalizovanje građe. 
Na računaru mora da bude instaliran softver koji podržava rad skenera i softver koji podržava rad kamera. 
Kombinacijom softverskih podešavanja skenera i kamera, u zavisnosti od digitalne slike koju želimo da sačuvamo u računaru, podešava se kvalitet, veličina i sve ostale performanse slike. 
Računar je povezan sa skenerom. 
S obzirom na to da je digitalizacija proces koji dugo traje, zatim da su slike u formatu koji je memorijski prilično zahtevan, preporuka je da računar bude takve konfiguracije koja će, ne samo podržati rad skenera, već će omogućiti da se skeniranje obavlja brzo i kvalitetno. 
Pri tome treba imati u vidu da će, vremenom, biti potreban sve veći memorijski prostor za čuvanje digitalnih kopija, pa treba ostaviti prostor za dogradnju samog računara, sa predviđenim rednim dodavanjem hard diskova, u zavisnosti od količine materijala koji je potrebno čuvati. 
Ukoliko finansijska situacija dozvoljava, u ove svrhe najbolje je koristiti NAS (Network Attached Storage), uređaje kod kojih se tvrdi diskovi smeštaju u posebne kontejnere.  
Za sam računar poželjno je da budu vezana dva monitora. 
Monitor pored skenera služio bi da se na njemu prati sve što se pri skeniranju radi, dok bi se drugi monitor koristio za pregled skeniranih kolekcija i eventualni dodatni rad na samim digitalnim kopijama. 
Skener, računar i monitori treba da budu dodatno zaštićeni od varijacija strujnog napona uz pomoć jednog uređaja za neprekidno napajanje strujom (UPS), tako da se smanjuje verovatnoća da ponašanje strujnog sistema utiče na oštećenje opreme za digitalizaciju. 
Osim ove opreme, za skeniranje bibliotečke građe koristi se još jedan skener skener ravnog dna. 
Ovaj skener izrađuje odlične slike pri skeniranju materijala do veličine A3, pre svega fotografija, letaka i plakata, novina, publikacija bez uveza i monografskih publikacija stare i retke građe, to jest nekih primeraka koji imaju oblik lista, odnosno nemaju debljinu, pa su slike u digitalnoj formi potpuno čitljive. 
Ovaj skener može biti instaliran na računaru prosečnih karakteristika, a potrebno je obezbediti i hardversku zaštitu. 
Iz našeg dosadašnjeg iskustva sa tehničkom opremom, digitalizaciju bibliotečke građe optimalno je sprovoditi kombinovanjem ova dva tipa skenera, s tim što je knjige i svu građu sa uvezom najbolje skenirati pomoću skenera sa kolevkom, dok je ostalu građu dobro skenirati pomoću skenera ravnog dna. 
Kombinovanom upotrebom ova dva tipa skenera vremenski se skraćuje proces digitalizovanja građe, pri čemu građa ostaje fizički neoštećena, a digitalne kopije imaju odličan kvalitet. 
4. Softverska podrška neophodna za sprovođenje procesa digitalizacije 
Za efikasno odvijanje skeniranja bibliotečke građe, korišćeni hardver mora biti propraćen odgovarajućim softverskim rešenjima. 
Programski paketi, koji su neophodni pri digitalizaciji bibliotečke građe, instaliraju se na računaru koji je fizički povezan sa skenerom. 
Važna je i preporuka da na tvrdom disku računara treba da postoji samo jedna particija (nema ni jednog opravdanog razloga za kreiranje dve ili više particija, s obzirom da je ovaj računar namenjen isključivo digitalizaciji građe. 
Ova preporuka nalazi podršku u racionalnom korišćenju prostora na tvrdom disku. 
Ukoliko se odvoji particija na kojoj će biti instalirani neophodni programi (particija :C), uvek je potrebno ostaviti više prostora kako bi se korišćeni softver mogao ažurirati, a nemoguće je tačno izračunati koliko je prostora potrebno ostaviti. 
U suštini, postojanje dve ili više particija na tvrdom disku ne smeta procesu rada, ali takvo deljenje tvrdog diska nema nikakvu funkciju).  
Uz kupovinu skenera sa kolevkom dobijaju se dva instalaciona diska: jedan za softver koji će podržati rad skenera, a drugi za softver koji će podržati rad kamera. 
Najpre se instalira softver koji omogućava rad skenera i vrlo pažljivo biraju se opcije i obavljaju početna podešavanja. 
Zatim se instaliraju kamere, prateći preporučene vrednosti i ostavljajući prostor za veći broj manipulacija. 
Za svaku narednu publikaciju, u zavisnosti od formata publikacije, boje papira, kvaliteta štampe, oštrine otiska, debljine papira i tako dalxe obavljaju se dodatna podešavanja kako bi se dobila što kvalitetnija digitalna kopija, to jest kako bi se smanjila potreba da se skenirana slika dodatno softverski dorađuje. 
Softver koji podržava rad skenera ravnog dna instalira se uz pomoć instalacionog diska, poštujući data uputstva proizvođača. 
Softverska podešavanja ovog softvera daleko su manjeg obima, pa je relativno malo vremena potrebno utrošiti za pronalaženje optimalne rezolucije, veličine i dr.  
Osim navedenog softvera, poželjno je instalirati i program za obradu slika. 
U ne malom broju slučajeva skenirana slika nema poželjne karakteristike (oštrinu, kontrast, boju, verikalni ili horizonatalni položaj...), pa je potrebno pojedine digitalne kopije dodatno obraditi. 
Pored toga, kroz ovakav program moguće je odrediti i veličinu same slike, tako da je instaliranje ovakvog softvera od velikog značaja kako bi se dobile željene karakteristike digitalnih kopija. 
Trenutno postoji veliki izbor ovakvih softvera, od Adobe Photoshop4-a, koji je najpoznatiji, pa do besplatnih varijanti poput Artweawer5-a. 
S obzirom da je za predstavljanje digitalnih kopija najčešće potrebno samo malo korigovati sliku, a softver ovog tipa ima osnovne opcije (koje se za ovu namenu uglavnom i koriste), svaka biblioteka može izabrati softver prema svojim navikama ili mogućnostima. 
Pored ovoga, veoma je poželjno instalirati OCR softver (Optical Character Recognition - optičko prepoznavanje karaktera to jest pretvaranje slika tekstualne građe u pretraživ tekst) pomoću koga će se skenirane strane publikacija iz formata slike prevoditi u tekst. 
Nakon testiranja rada više različitih OCR softvera zaključili smo da takav softver u mnogim slučajevima ima problema sa pojedinim našim slovima: č, ć, š, đ, ž. 
Recimo- softver OmniPage®186 odlično obavlja posao prevođenja latiničnih slova, ali i tabelarnih prikaza, ali se nije dobro pokazao sa ćiriličnim slovima. 
Cvision7 proizvodi softver koji radi vrlo brzo - u jednoj sekundi prevede do pet stranica, dok se vrlo korišćen softver RadIris8, belgijskog proizvođača Iris, pokazao kao odličan, ali oba ova softvera imaju problema sa lošim slikama ćiriličnih slova č i đ. 
Softver za OCR Fine Reader kompanije Abby9 odlično se pokazao prilikom testiranja, posebno kod interpretacije ovih slova. 
Jedino je teško prevodio pečate i potpise koji nisu čitki. 
Navike i potrebe savremenog korisnika nalažu potrebu da publikacija može da bude pretraživa po ključnim rečima, a da se pretraga vrši po celom tekstu, što se može omogućiti samo primenom softvera za OCR.  
5. Softver za predstavljanje digitalizovane bibliotečke građe na internetu 
Softver koji omogućava da se digitalizovana građa predstavi na internetu veoma je važan resurs kada se razmatra proces digitalizacije bibliotečke građe. 
Ovaj deo procesa digitalizacije često predstavlja i najveći izazov za bibliotekare. 
Mnogo vremena je utrošeno kako bi se našao makar jedan od odgovora na pitanja koja su se nametala sama: da li koristiti neki gotov softver? 
Koji? 
Ako nije besplatno dostupan (Free Softvare), koliko bi to koštalo biblioteku dugoročno gledano? 
Da li će biblioteka biti u situaciji da na duže staze obezbedi materijalna sredstva? 
Da li pokušati sa nekom besplatnom varijantom? 
Ili se pridružiti Narodnoj biblioteci, to jest Digitalnoj Narodnoj biblioteci Srbije? 
A možda kreirati neki novi program? 
Valjalo je odgovarati na sva pitanja koja su se umnožavala pri svakom novom koraku. 
Pregled stanja govori sledeće: kolege iz Beograda koriste softver dobijen transferom znanja iz inostranstva, uz sopstvena unapređenja; besplatan softver koriste kolege iz Republike Srpske, a sopstveni softver razvijaju kolege iz Jagodine, pa je, pre donošenja zaključka, bilo neophodno obaviti mnoge stručne konsultacije. 
Na taj način su najlakše uočene prednosti i mane, rešenja koja su trenutno u upotrebi u drugim bibliotekama. 
Sa tehničke i organizacione strane najjednostavnije rešenje je prikazivanje digitalizovanih materijala u okviru Digitalne Narodne biblioteke Srbije. 
Sve što je potrebno da se uradi u tom slučaju je da se skenirane slike, u traženoj rezoluciji, putem DVD ili nekog drugog medijuma, fizički dostave Narodnoj biblioteci Srbije. 
U tom slučaju biblioteka koja daje podatke ne mora da obezbedi softver za predstavljanje slika na internetu, kao ni tehničku opremu - server. 
Takođe nije potrebno obezbeđivati dugotrajno čuvanje podataka, niti obuku zaposlenih koji bi se bavili procesom digitalizacije. 
S druge strane, biblioteka koja daje podatke nema direktnog uticaja na razvoj i sudbinu sistema koji obezbeđuje prikazivanje digitalnog materijala. 
Malo komplikovanjiji slučaj odnosi se na primenu softvera koji se kupuje. 
Čak i ako bi biblioteka obezbedila sredstva za kupovinu softvera, održavanje takvog softvera uglavnom zahteva dodatna materijalna ulaganja za unapređenje i održavanje. 
Biblioteke se teško odlučuju za takvo rešenje imajući u vidu neizvestan nivo finansiranja u budućnosti, koji nameće ekonomska kriza.  
Korišćenje besplatnog softvera je vrlo primamljivo rešenje. 
Veliki broj biblioteka u Republici Srpskoj svoju građu je digitalizovao uz pomoć ovakvog softvera. 
Postoji više besplatnih softvera koji se gotovo svakodnevno dograđuju, ali najkompletniji, najnapredniji i najažuriraniji je softver Greenstone10. Ovaj softver se relativno lako instalira, tutorijal postoji na internetu, dok se vremenski period ažuriranja može podesiti. 
Ovim softverom digitalizovana građa predstvaljena je na prihvatljiv način, kretanje po stranicama je lako i brzo, stranice je moguće uveličati, prikazati ih u .pdf formatu, pretraživanje publikacija je dobro osmišljeno. 
Sa aspekta korisnika ovaj softver je odličan. 
Jedina primedba bi mogla da se postavi u domenu kreiranja metapodataka, za šta je potrebno posebno obučiti zaposlene. 
Dakle, sa aspekta bibliotekara postoji specifičnost pri unosu podataka- tačno postoje polja u koja se metapodaci unose i način na koji se sa publikacijom povezuju. 
Pri tome se ne koriste podaci koji su već uneseni u elektronski katalog, već se ukucavaju.  
U Biblioteci u Nišu, u skladu sa trenutnom finansijskom situacijom, resursima na raspolaganju i kadru koji se može angažovati, nakon detaljnog sagledavanja situacije, došlo se do zaključka da je najbolje rešenje dorada postojećeg softvera za automatizaciju bibliotečkog poslovanja. 
S obzirom na to da su u niškoj biblioteci svi bibliotečki poslovi već automatizovani uz pomoć softvera NIBIS, najjednostavnije rešenje je korišćenje bibliografskih podataka iz elektronskog kataloga.. 
To znači da nije neophodna nabavka posebnog softvera za izradu metapodataka koji opisuju digitalne objekte, već je najpraktičnije rešenje samo dopuniti sistem NIBIS. 
Kao i kod svih ostalih segmenata ovog softvera, tako je i u delu za digitalizaciju građe rad veoma pojednostavljen. 
Način na koji se podaci unose u sistem zahteva samo osnovno računarsko znanje, sve opcije ponuđene su na srpskom jeziku, sa poljima u koja se ukucava sadržaj, dok je veliki broj opcija ponuđen iz padajućih menija ili putem dugmadi. 
Zbog toga je pitanje specijalne obuke zaposlenih, koji rade na operativnom delu procesa digitalizacije, na ovaj način jednostavno rešeno. 
Čak je i sam unos podataka do kraja pojednostavljen jer se uglavnom svodi na povezivanje slika sa već postojećim metapodacima koje su obrađivači publikacija već uneli u delu NIBIS- a koji se odnosi na bibliografsku obradu podataka. 
Način rada, ukratko, je sledeći: publikacija, čiji je bibliografski opis u NIBIS već unesen, bira se iz odeljka za pretraživanje, 
zatim se, u posebnom polju, u narednom prozoru, ukucava ime datoteke u kojoj se slike nalaze (čime se zadaje putanja do slike), a nakon toga bira se tip građe iz padajućeg menija. 
U malom kalendaru se, recimo za serijsku publikaciju, zatim, klikom miša obeleži dan i mesec u okviru izabrane godine, odnosno tačan datum kada je publikacija objavljena. 
Konačno se izbor potvrdi prostim klikom miša na dato dugme. 
Druga prednost je što nije potrebno nikakvo dodatno instaliranje posebnog softvera koji bi podržavali rad u programu, jer se sve obavlja kroz internet prelistač (Windows Explorer, Mozzila, Google Chrome...), tako da je rad omogućen sa bilo kog računara koji se nalazi u lokalnoj računarskoj mreži biblioteke, dok je, uz poznavanje statičke IP adrese, moguć rad i sa bilo kog računara koji ima internet konekciju, bez obzira gde se nalazio. 
Najvažnije od svega, za pretraživanje digitalnih kolekcija koristi se već postojeće pretraživanje elektronske baze podataka u bibliotečko - informacionom sistemu NIBIS, s tim što je u prozoru za pretraživanje potrebno obeležiti opciju pretraživanja digitalizovane građe. 
Sam softver instaliran je na bibliotečkom serveru, što je, sa aspekta održavanja, najbolja varijanta. 
U svakom trenutku, u skladu sa napretkom informacionih tehnologija, inženjeri, u saradnji sa bibliotekarima, mogu da utiču na promene u sistemu, njegovo usavršavanje i dograđivanje, kao i na tempo izmena. 
Ova dopuna NIBIS- a, u formi u kojoj se sada nalazi, nije primenljiva na druge bibliotečko-informativne sisteme. 
Uz deo za digitalizaciju bibliotečke građe NIBIS čini jednu celinu koju sve biblioteke, koje koriste ovaj bibliotečko informacioni sistem, mogu da koriste.  
Na kraju veoma je važno napomenuti: koji god sistem biblioteka da izabere, platforma na kojoj su digitalne kolekcije pohranjene treba da omogući konvertovanje metapodataka kako bi sve kolekcije bile potpune i u nekom naprednijem sistemu koji će se primeniti u budućnosti, kao i da bi digitalne kolekcije bile vidljive kroz velike agregatore metapodataka na svetskom i ervopskom nivou. 
U zavisnosti od unutrašnje politike biblioteka, korisno bi bilo da se donese odluka da se sve digitalne kolekcije pridruže evropskom kulturnom i naučnom izvoru dostupnom za sve- Europeani11. To bi značilo da sve digitalne zbirke treba da budu implementirane u jedan sistem u kome je evropsko kulturno nasleđe dostupno kroz višejezičnu uslugu.  
6. Proces skeniranja građe 
U slučaju da se skeniranje obavlja na skeneru sa kolevkom, postupak je sledeći: nakon postavljanja publikacije u kolevku, graničnikom se reguliše položaj publikacije, kako pri listanju stranica, zbog skeniranja, ne bi došlo do pomeranja publikacije po postolju, jer svako pomeranje publikacije znači ponovna podešavanja softvera i dodatni rad na računaru koji je sa skenerom fizički povezan. 
Pošto je publikacija pravilno postavljena i pritisnuta providnom pločom sa gornje strane, podešavaju se kamere. 
Kamere se najpre fizički podešavaju, pronalazi se optimalan položaj na poluzi u zavisnosti od formata publikacije koja se skenira, kao i ugao pod kojim će kamera snimati. 
Ručno se postavlja i točkić na Manual, kako bi sva podešavanja mogla odvojeno da se obave. 
Nakon toga izvrše se potrebna softverska podešavanja kamera i počinje se sa slikanjem. 
Najpre se bira probni snimak, snimak koji ne ostaje trajno u računaru već se samo pokazuje na monitoru kako bi digitalna kopija izgledala. 
Već tu, kod probnog snimka, rade se konačne pripreme: mišem se pomeraju graničnici koji određuju veličinu slike i automatski, nakon snimka, odsecaju sliku, određuje se folder u kome će biti konačno smeštene slike, utvrđuje se stanje baterija kamera i tako dalxe 
Nakon tog koraka bira se mogućnost manuelnog slikanja (svaka od kamera pravi po jedan snimak pritiskom na dugme sa tastature) ili automatskog slikanja (kamere prave snimak odmah nakon okretanja stranice publikacije, u trenutku spuštanja providne ploče na publikaciju. 
Ova opcija se bira u slučaju da smo sigurni da daljeg pomeranja publikacije do kraja rada neće biti). 
U prospektu ovog skenera stoji da je moguće skenirati 700 stranica u jednom satu. 
U praksi smo zaključili da je taj broj daleko manji, da broj skeniranih stranica u satu zavisi najviše od stanja, vrste, poveza, formata i drugih karakteristika publikacije, ali i od obučenosti osobe koja na poslu skeniranja radi. 
U svakom slučaju skeniranje ovim skenerom je brže nego skeniranje klasičnim stonim skenerom. 
Pri skeniranju stonim skenerom sa nepomičnim papirom proces je jednostavniji. 
Softverska podešavanja su minimalna i moguće ih je obaviti iz prozora koji se nude pri skeniranju. 
Opcije se biraju jednom, a tek pri promeni izgleda zahtevanih slika javlja se neophodnost za promenama. 
Isecanje slike obavlja se uoči skeniranja.  
7. Formati i obrada slika 
Nakon skeniranja, slike dobijaju svoj digitalni oblik i smeštaju se na hard disk računara. 
Međutim, te slike još uvek nisu spremne za prezentaciju na internetu. 
U zavisnosti od rezolucije kojom su skenirane i u zavisnosti od ekstenzije koju imaju, te slike obično su memorijski veoma zahtevne (zauzimaju i do 25 MB). 
Da bi korisnici sa interneta mogli relativno brzo da pogledaju slike, odnosno da bi se slike na njihovim računarima brzo učitale, potrebno ih je smanjiti i do pet-šest puta. 
U zavisnosti od softvera koji će biti u upotrebi, ali i u zavisnosti od veličine prostora za čuvanje slika na tvrdom disku, donosi se odluka o formatu slike. 
Uobičajeni formati su .TIFF (Tagged Image File Format), koji omogućava kreiranje arhivsko kvalitetnih datoteka, ili .PDF (Portable Document Format), ali memorijsko zauzeće tih slika je veliko. 
Najprihvatljivije rešenje je .JPEG (Joint Photographic Experts Group) format, jer su tekstovi digitalnih kopija u tom formatu dobro čitljivi, a same slike na tvrdom disku ne zauzimaju mnogo prostora, dok ih korisnik otvara vrlo brzo jer se svode na veličinu od 300- 600 KB. 
U zavisnosti od planova biblioteke, potrebno je čuvati i digitalne kopije u originalnom formatu jer samo slike visokih rezolucija omogućavaju upotrebu u procesu štampe, ili eventualnu izradu fototipskog izdanja. 
Pored proizvodnje slika u različitim formatim, sve slike treba dodatno pregledati i, ukoliko postoji potreba, dodatno obraditi u nekom od programa za obradu slika. 
U praksi dorada obično podrazumeva dodatno osvetljavanje, podešavanje kontrasta i oštrine pojedinih digitalnih kopija, kako bi na internetu te digitalne kopije bile predstavljene na najbolji mogući način. 
U slučaju da se u ustanovi koristi neki od OCR programa, ovo je trenutak kad se obavlja prevođenje slike u tekst. 
8. Dugotrajno čuvanje digitalnih kopija 
I najbolja i najkvalitetnija tehnička oprema nije garancija da će digitalne kolekcije biti trajno očuvane ukoliko se smeštaju na samo jednom medijumu. 
Ozbiljno pristupanje digitalizacionim procesima podrazumeva i unapred pripremljeno rešenje za dugotrajno čuvanje digitalnih kopija. 
Postoji više opcija, a biblioteka se odlučuje za jednu ili više mogućnosti. 
Slike koje su već skenirane automatski se, pomoću softvera koji je u paketu sa skenerom, šalju na izabrano mesto na računaru. 
Ukoliko biblioteka poseduje server, on obično ima, u okviru svog kućišta, još jedan tvrdi disk. 
Ukoliko se obave minimalna softverska podešavanja, sav sadržaj će se kopirati na taj drugi tvrdi disk. 
Međutim, jedna kopija skeniranih slika u okviru samog kućišta računara nije dovoljna. 
Potrebno je napraviti bar još jednu kopiju. 
Digitalne kopije je moguće narezivati na DVD disk i tako obezbediti još jednu kopiju. 
Međutim, neka istraživanja su pokazala da sadržaj koji se reže na diskove ima „rok trajanja“ oko pet godina i da posle tog vremena niko ne može pouzdano potvrditi koliko će vremena proći pre nego što se podaci potpuno izgube. 
Iz tog razloga, smeštanje digitalnih kopija na diskove nije najbolje rešenje. 
Premda je ovo najekonomičnija varijanta, čuvanje digitalnih kopija na diskovima može biti opravdano kao kratkotrajno rešenje za mali broj podataka koji će biti prebačen na sigurnije mesto čim se steknu uslovi.  
Dobro rešenje je smestiti kopije skenirane građe na tvrdi disk drugog računara, s tim što je poželjno da se taj drugi računar ne nalazi u istoj prostoriji u kojoj se nalazi računar povezan sa skenerom, iz praktičnih razloga (poplava, požar, strujne neprilike...). 
Ukoliko se uzme u obzir da će se baza podataka svakodnevno uvećavati, jasno je da jedan tvrdi disk neće biti dovoljan za smeštanje celokupnog sadržaja, pa će postojati neophodnost da se na računar povezan sa skenerom i na računar za pravljenje rezervnih kopija podataka, s vremena na vreme, dodaju tvrdi diskovi. 
Postoji još jedno rešenje za čuvanje podataka, a to je zakupljivanje prostora na tvrdom disku udaljenog FTP servera. 
Ti server računari ne moraju biti ni u istom gradu ni u istoj državi, a podaci smeštani na njima su relativno sigurni.  
Digitalne kopije je moguće čuvati i na eksternim tvrdim diskovima. 
Pri tome je potrebno obratiti pažnju na veličinu prostora koji tvrdi disk ima (kupiti onaj sa najviše kapaciteta), 
ali i na to da tvrdi disk nije fabrički podeljen na particije (particije se nikad ne popune do kraja, pa ostaje dosta neiskorišćenog prostora). 
9. Obuka zaposlenih 
Svaka biblioteka trebalo bi da sa najvećom pažnjom obuči zaposlene koji će brinuti o tome da svi digitalizacioni procesi budu obavljeni na način koji je unapred predviđen. 
Osobe koje rade na digitalizaciji bibliotečke građe treba da savladaju veštine i znanja potrebne za skeniranje, obradu slika, prevođenje slika u tekst ukoliko biblioteka donese takvu odluku. 
Jako je bitno da se radi na omogućavanju stalnog pristupa korisnika digitalizovanoj građi kao i na zaštiti i dugotrajnom čuvanju skenirane građe. 
Obuku i nadzor zaposlenih koji rade na poslovima digitalizacije obično obavlja sistem inženjer biblioteke, ili tehničko lice koje je dovoljno stručno u obavljanju ovog posla. 
Obično se obuka odvija uz sam skener, sa praktičnim primerima, u relativno kratkom vremenskom razdoblju.  
10. Iskustvo 
U Narodnoj biblioteci „Stevan Sremac“ počelo se sa skeniranjem Narodnih novina. 
Za skeniranje se koristi skener sa sa kolevkom Atiz BookDrive Pro12, kao i skener ravnog dna Epson GT 2000013. 
Do sada su skenirani svi primerci od 1949. do 1977. godine. 
Na digitalizaciji svakodnevno rade dva stručnjaka. 
Svaka skenirana stranica se proverava pre konačnog čuvanja digitalne kopije. 
Pojedine digitalne kopije potrebno je softverski dorađivati pre smeštanja u pripadajuću datoteku. 
Vreme potrebno za izradu digitalne kopije varira u zavisnosti od stanja novine (pojedine stranice su ili pohabane, ili prelomljene, ili odvojene), zatim od potrebe da se kopije softverski dorade (pojedine stranice su ukoričene krivo, pa je potrebno čitav tom postavljati u kolevku drugačije nego što je propisano, zatim dešava se da snimci nemaju zadovoljavajuću oštrinu, neki čak budu isuviše svetli ili isiviše tamni i tako dalxe). 
U Biblioteci se redovno obavlja i kopiranje digitalizovanje bibliotečke građe na drugi tvrdi disk, što je samo trenutno rešenje jer samo jedna zaštitna kopija koja se, pritom, nalazi u istoj prostoriji gde i original, ne čini podatke zaštićenim. 
Konačna odluka o dugotrajnom čuvanju digitalnih kopija još uvek nije donesena. 
Sve digitalne kopije vidljive su na internetu, preko zvaničnog sajta Biblioteke. 
Pretražive su po svim parametrima unesenim pri bibliografskoj obradi publikacija, ali nisu pretražive po tekstu, jer softversko prevođenje slika u tekst još uvek nije obavljeno. 
Ovde fali recenica. 
11. Zaključak 
Premda se u mnogim bibliotekama u Srbiji ponuda korisnicima i dalje oslanja pretežno na papirnu građu, sve su biblioteke pod svojevrsnim pritiskom informatičke realnosti koja nalaže da se bibliotečka građa korisnicima obezbedi i u digitalnom obliku. 
Digitalne biblioteke u svetu već više od dvadeset godina su u stalnom razvoju, dok je u Srbiji lepota digitalizacije tek u povoju. 
S druge strane, korist od digitalizovanja građe imaju i same biblioteke zbog mogućnosti da se očuva građa koja je osetljiva na oštećenja, ali i zbog tendencije da se proširi broj aktivnih korisnika biblioteka uz pomoć interneta. 
Pored ovoga, sami bibliotekari dopunjuju svoje veštine u skladu sa novim okolnostima i u poziciji su da se konstantno usavršavaju i dograđuju svoja znanja. 
Afinitete čitalaca da koriste udobnosti koje nudi digitalna biblioteka apsolutno su uvideli svi bibliotekari tako da je, njihovim zalaganjem, entuzijazmom i velikim trudom i radom, bibliotekarstvo u Srbiji polako i nepovratno zakoračilo u svet digitalizacije. 
