ZASTAREVANjE DIGITALNIH INFORMACIJA 
Sandra Deljanin, Univerzitet u Beogradu, Filološki fakultet 
Apstrakt: 
U radu je predstavljena problematika zastarevanja digitalnih informacija kao posledica zastarevanja računara, računarskog softvera i medijuma na kojima su smešteni podaci. 
Bibliotekari i arhivisti pokazuju najveću bojazan zbog pojave fenomena "digitalnog mračnog doba", tražeći efikasnija rešenja za očuvanje kulturnog i intelektualnog nasleđa u digitalnom obliku kako bi se postigla ušteda materijalnih sredstava i sprečio gubitak dragocenog vremena. 
Dalje je u radu ukazano na nedostake pojedinih računarskih platformi, prikazane su metode za privremeno oživljavanje podataka, međutim za sada još uvek nije ustanovljena jedna efikasna, standardizovana i dugoročna strategija koja bi bila primenjiva na sve tipove digitalnih resursa. 
Brojni navedeni primeri zastare- vanja uređaja, formata, programa i medijuma treba da probude svest svakog pojedinca bez obzira na njegovo profesionalno opredeljenje, jer se savremeni načini poslovanja i društvenog života ne mogu zamisliti bez oslonca na računarsku tehnologiju koja, s jedne strane olakšava i ubrzava komunikaciju, ali isto tako jako lako može onemogućiti i prekinuti svaku vezu sa budućim pokolenjima. 
Ključne reči:  zastarevanje digitalnih podataka, Dumzdej projekat, emulatori, specifikacije formata, digitalno mračno doba, očuvanje digitalnih podataka, strategije za za- štitu digitalnih podataka 
Uvod 
Pojava u kojoj digitalni resurs više ne može da se pročita, bilo zato što fizički medijum na kome se nalazi više nije u upotrebi, ili nije dostupan hardver ili softver koji se na njemu izvršava, poznata je kao fenomen zastarevanja digitalnih informacija (digital obsolescence). 
Uobičajeni tekst može biti prikazan na kamenoj pločici, pergamentu ili mikrofilmu i uvek će biti prepoznatljiv kao pisani tekst. 
Međutim, čim se taj tekst digitalizuje, on predstavlja samo struju električnih impulsa koji imaju značenje tek kada ih interpretira softver koji ih je stvorio ili za koji su namenjeni. 
Ubrzan razvoj tehnoloških inovacija i širenje raz- ličitih vrsta računarskog hardvera, načina digitalnog kodiranja, operativnih sistema i opštih ili specijalizovanih softvera nosi sa sobom niz ozbiljanih problema koji dovo- de u pitanje čuvanje informacija u digital- nom obliku.  
Na poteškoće očuvanja digitalnog materijala skrenuta je pažnja bibliotekara i arhivista devedesetih godina dvadesetog veka.  
Među stručnjacima pomenutih disciplina dosta se raspravljalo na ovu temu, mada bez nekih značajnijih rešenja osim predloga da se podaci i informacije moraju kontinuirano i brzo prenositi na novije medijume,  u skladu sa najnovijim standardima. 
Dešavalo se da su bibliotekari bili pod pritiskom da koriste svaku novinu odmah po njenom pojavljivanju kako bi održali korak sa vremenom. 
Kada bi nova tehnologija doživela neuspeh, jedno od rešenja za izlaz iz takve situacije je prebacivanje svih resursa na još novije digitalne medijume. 
Loša strana ovakvog poduhvata je rasipanje novca i vremena kojih ionako nema dovoljno, što dovodi do toga da resursi postaju nedostupni, a biblioteke postaju muzeji propale tehnologije.  (Crawford and Gorman 1995) 
Digitalna građa se vremenom troši i oštećuje. 
Ove promene ne moraju biti očigledne kao što je to slučaj sa fotografijama ili knjigama, ali se ipak dešavaju i skoro svako ko ima računar je to i iskusio - "pucanje" tvrdog diska (hard disk), grebanje kompakt diskova, gubljenje bitova na magnetnim trakama, ili jednostavno otkazivanje uređaja za čitanje podataka. 
Čak iako podaci ostaju neoštećeni i bitovi se još uvek nalaze na medijumima, neophodno je biti u toku sa saznanjima o tome koja računarska platforma može da ih pročita i u kom formatu se nalaze. 
To dodatno otežava proces pronalaženja informacija sa kojim se najčešće suočavaju bibliotekari i arhivisti u stalno rastućim digitalnim kolekcijama. 
Poznat je primer NASA-inih snimaka svemira (National Aeronautics and Space  Administration) i sletanja bespilotnih svemirskih letelica Viking 1 i Viking 2 na Mars 1976. godine, zabeleženih na magnetnim trakama. 
Kada je snimke kasnije trebalo analizirati ispostavilo se da su podaci nečitljivi jer su se nalazili u nepoznatom formatu, a njihovi tvorci su u međuvremenu ili preminuli ili napustili NASA-u. 
Snimci su na kraju ekstrahovani posle višemesečnog razrešavanja nedoumica, i to kroz iscrpna ispitivanja na koji način su funkcionisale tadašnje mašine za snimanje. (Blakeslee  1990) 
2. BBC Domesday Project 
Jedan od najupečatljivijih primera gubitka digitalnih informacija zbog prolaznosti tehnologije i njenog zastarevanja je BBC Domesday Project, projekat u kome je učestvovala cela britanska nacija i čije je istraživanje kompilovano devetsto godina nakon što je objavljena knjiga "Domesday  Book". 
Originalni dokument, poznat i kao "Knjiga sudnjeg dana", predstavlja popis stanovništva Engleske iz XI veka koji je započet 1086. godine, po naređenju kralja Vilijama I  Osvajača (William the Conqueror). 
Televizijski producent sa BBC-a Piter Armstrong (Peter Armstrong) je 1983. godine pokrenuo zanimljiv poduhvat obnove ove tradicional- ne kolekcije podataka sa novim prilozima,  fotografijama, tačnim lokacijama, opisima gradova, i izveštajima ljudi širom zemlje o svakodnevnim temama. 
Okupio je vodeće umove u oblasti tehnologije i započeo jedan od glav- nih interaktivnih projekata tog vremena. 
Ovo multimedijalno izdanje u čijem je realizovanju učestvovalo preko milion ljudi objavljeno je 1986. godine. 
Sve ukupno je sakupljeno više od 2 GB podataka, što je bila zapanjujuća količina za to vreme, a najrasprostranjeniji način za prenos informacija između računara bile su diskete od 5.25". 
Imajući u vidu njihov ograničeni kapacitet od 1.2 MB,  rezultati projekta su konačno smešteni na prilagođenim laserskim diskovima, prethodnicima CD-ROM-a, u formatu LV-ROM (Laser Vision  Read-Only Memory). 
Dva diska, Community Disc i National Disc bila su veličine gramofonske ploče (12") ali su inače izgledali kao kompaktdiskovi koje danas koristimo, sa 300 MB skladišnog prostora na svakoj strani diska. 
Njih je bilo moguće čitati pomoću posebno konfigurisanog plejera philips VP415 zvanog Domesday  Player, na Acorn računaru BBC Master proširenim kontrolerom SCSI (Small Computer System  Interface). 
Korisničko sučelje se sastojalo od BBC Master tastature i navigacionog točkića (trackerball) pomoću koga je korisnik mogao da pokreće pokazivač po ekranu i klikom izabere akciju. 
Softver za projekat je pisan na programskom jeziku BCPL (Basic Combined Programming  Language) koji nije bio u širokoj upotrebi i koji se može smatrati prethodnikom C jezika.  (Darlington et al. 2003) 
Nekoliko biblioteka je kupilo ceo sistemski paket, ali je to bilo daleko od prvobitne ideje o širokoj distribuciji. 
Učesnici projekta su bili razočarani zbog toga što njihov marljiv rad nije bio lako dostupan u javnosti.  
Kako je vreme prolazilo, ovaj projekat je postao osnovni primer digitalne zastarelosti,  iz razloga što je sve manje mašina moglo da mu pristupi. 
Dok su informacije iz knjige i dan danas dostupne, diskovi Domesday projekta sa "više od 250.000 imena mesta, 25.000  mapa, 50.000 slika, 3.000 datoteka, 60 minuta pokretnih slika" (McKie and Thorpe 2002)  postali su nečitljivi jer je sposobnost aktuelnih računara da čitaju stare formate mala,  a sposobnost uređaja da pristupe laserskim diskovima još manja. 
Grupa istraživača sa Univerziteta u Mi- čigenu i Univerziteta u Lidsu je 1999. godine oformila CAMiLEON konzorcijum (Creative  Archiving at Michigan  &  Leeds: Emulating the  Old on the New), sa ciljem da se spasu podaci sa Domesday diskova. 
CAMiLEON je 2003. go- dine uspešno unapredio sistem, 
tako što je uz pomoć emulatora originalnog hardvera omogućio pristup diskovima koji su se već nalazili u lošem fizičkom stanju. 
U toku procesa,  CAMiLEON je istraživao i razvijao strategije za očuvanje digitalnog materijala, tako da je ovaj projekat bio važno testno okruženje za implementaciju novih strategija i razvoj softverskog programa za emulaciju. 
Drugi tim koji je radio za Nacionalni arhiv Velike Britanije (The National Archives, Kew), ušao je u trag originalnoj magnetnoj traci od 1". 
Na njoj su se nalazile fotografije i mape Velike Britanije sa lokacijama svih bitnih podataka,  korišćene za diskove. 
Fotografije i mape su skanirane, a laserski diskovi konvertovani u novi digitalni format koji može da se pročita na različitim mašinama. 
U julu 2004. godine podaci su objavljeni na vebu, ali je ova verzija skinuta sa mreže 2008. godine kada je programer aplikacije za podršku podacima, Adrijan Pirs (Adrian Pearce) iznenada preminuo. 
Tim BBC Learning na čelu sa Džordžom Oklandom (George Auckland) je 2011. godine ponovo objavio veliku količinu podataka sa Community Disc-a u formatu dostupnom na vebu, pod nazivom Domesday Reloaded (http:// www.bbc.co.uk/history/domesday). 
Na ovoj internet stranici može se pristupiti slikama i člancima sa originalnog projekta i videti kako se život Britanaca menjao u poslednjih 25 godina, dok posetioci mogu osvežiti in- formacije svojim sećanjima, fotografijama i pričama. 
3. Vrste zastarevanja 
Masovna upotreba DVD-a umesto videokasete, ili upotreba USB memorije za prenos podataka umesto savitljive (floppy) diskete predstavlja samo neke od mnogobrojnih primera tehničke zastarelosti, gde nova tehnologija zamenjuje staru, postaje prioritetna i počinje sve više da se koristi umesto stare.  
Pojedinačni proizvodi mogu biti prevaziđeni i zbog nemogućnosti tehnologije da nastavi sa njegovom proizvodnjom. 
To se uglavnom dešava kada ona biva istisnusta sa tržišta,  bilo da je njen tvorac napustio biznis ili ga je kupio konkurent koji namerno ubija sve njegove proizvode. 
Pojedini proizvodi postaju funkcionalno zastareli kada više ne rade na način na koji su radili onda kada su kreirani, bilo zbog neminovnog prirodnog procesa trošenja ili zbog neke intervencije. 
Proizvod može biti namerno dizajniran tako da koristi sastavne delove koji se brže troše, što vodi ka pojavi planiranog zastarevanja. 
Primer ovakvog tipa zastarevanja je proizvodnja nekog uređaja, dizajniranog tako da se istroši u roku od 5 godina od dana kupovine, forsirajući kupce da ga zamene novim nakon isteka tog vremena.  
Planirana sistemska zastarelost je nameran pokušaj zastarevanja proizvoda promenom režima u kome on funkcioniše, na takav načindaotežavanjegovodalje korišćenje. 
Novi softver koji se uvodi je često nekompatibilan sa starijim verzijama. 
Iako na primer, starija verzija programa za obradu teksta pravilno radi, najčešće nije u stanju da čita podatke sačuvane u novijoj verziji. 
Nedostatak kompatibilnosti prisiljava korisnike na kupovinu novih programa bez obzira što stari programi i dalje rade ispravno. 
Drugi način za uvođenje sistemske zastarelosti je eleminisanje servisa za održavanje proizvoda. 
Ako proizvod otkaže, korisnik je prisiljen da kupi novi. 
Jedini, ali veoma važan slučaj gde ovakav primer sistemske zastarelosti može da funkcioniše je vlasnički softver koji je licenciran ekskluzivnim zakonskim pravom nosioca autorskog prava, gde se trećem licu zabranjuje bilo kakva intervencija na proizvodu. 
Svima poznat primer je microsoft-ov prestanak podrške za starije verzije operativnog sistema windows i starijih servisnih paketa na novijim verzijama, poput nemogućnosti rada veb pretraživača Explorer 9 pod okriljem operativnog sistema windows XP. 
Zastarevanje zbog odlaganja je situacija u kojoj se tehnološko poboljšanje na proizvodu ne uvodi čak iako bi to bilo moguće, kada proizvođač više nije u stanju ili ne želi da prodaje neku softversku uslugu, ali pruža mogućnost korisniku da ipak instalira softver na računar i koristi ga neko ograničeno vreme. 
U međuvremenu korisnik može da se odluči da li će da kupi zamenu za njega, da ga nadogradi ili će da pređe na noviji softver.  
U nekim slučajevima se zastarele tehnologije koriste proračunato da bi se izbegla provala podataka, strategija poznata kao "bezbednost putem zastarelosti". 
4. Emulcija zastarelih računara 
Računarski hardver postaje zastareo onda kada nove generacije procesora sa povećanim mogućnostima zamene postojeće. 
Razvoj od masivnog i skupog računara s mogućnostima kalkulatora do savremenog, moćnog, jeftinog,  brzog i pouzdanog računara, različitih veličina i karakteristika traje kraće od prosečnog životnog veka čoveka. 
Vrlo je poražavajuća činjenica da će računari koji su danas dostupni u prodaji postati prevaziđeni već kroz pet godina. 
Pojedini proizvođači su prestali sa proizvodnjom i na taj način su njihovi računari automatski postali zastareli, poput TI-99,  Commodore 64, Amiga. 
Sa druge strane, novi računarski hardver otvara vrata novim i po- boljšanim programima, direktno utičući na zastarevanje softvera i formata. 
Zahvaljujući izumu hardverskog uređaja,  odnosno softvera tzv. emulatora, čija je uloga da oponaša neki drugi sistem koji nije dostupan, danas se može računati na očuvanje elektronskih podataka smeštenih na medijumima koji su zavisni od specifičnih računarskih konstrukcija, pod uslovom da se posebna pažnja posveti očuvanju medijuma za skladištenje na duži vremenski period.  
Emulacija se ne fokusira na digitalni objekat već na sistemsko okruženje u kome se objekat prikazuje i u kome je prvobitno nastao.  (Van der Hoeven, et al. 2007) 
Kroz emulaciju se reprodukuju funkcije jednog sistema na takav način da se one mogu pokrenuti na nekom drugom, potpuno drugačijem sistemu koji će da se ponaša i izgleda kao prvobitni sistem. 
Imitacija ili "emulacija predstavlja specijalan tip softverske aplikacije koja kreira virtuelni izvršni računar na trenutno dostupnom glavnom računaru." 
Pošto "najčešće hardver izvršnog računara nije na raspolaganju onda kada kreatori softvera počnu da programiraju za njega, virtuelni hardver ili imitacija hardvera uglavnom služi kao zamena nepostojećeg kako bi se simultano obavljali zadaci kreiranja,  pokretanja i testiranja softvera... 
Pored toga što se emulacija koristi da imitira buduće hardverske konstrukcije, koristi se i da kreira virtuelne istorijske ili zasta- rele računare." (Quick, Maxwell 2005) 
Njihov dragoceni softver se izvršava na modernim računarima uz pomoć emulatora koji se mogu pronaći na veb adresama, poput http://www. amigaforever.com i http://www.c64.com. 
Gotovo da "nema komercijalnog računara koji nije na neki način emuliran, od prvih kućnih računara poput Commodore PET-a, ili Apple II,  pa do savremenih Pentium PC-a i Power Mac  računara. 
Neki od očitih razloga za popularnost emulatora su nostalgija, igranje starih igara, potreba za softverom koji ne postoji na savremenim mašinama, pa i edukacija."  (Ćalić 1998) 
5. Prolaznost medijuma za skladištenje podataka 
Kao što je napredak tehnologije doveo do fenomena zastarevanja računarskog hardvera,  slična situacija se dešava i sa medijumima za skladištenje podataka koji se povlače pred svojim naslednicima koji su brži, manji,  većeg kapaciteta i lakše ih je pročitati.  
"Novi hardver uglavnom nije kompatibilan sa starijim medijumima ako ih deli bar jed- na generacija." (Quick, Maxwell 2005) 
Takav je slučaj sa disketnim uređajem za diskete od 3.5" koje nisu potpuno iščezle iz upotrebe,  ali se ovaj uređaj više ne ugrađuje u računare novijih generacija iako je do nedavno bio deo nekadašnje standardne opreme. 
Savitljiva disketa je bila glavni prenosni medijum između računara do pojave kompakt diskova i ostalih naprednijih srodnika, a danas je ostala u širokoj upotrebi samo njena ikona kao metafora za spremanje datoteka na korisničkom sučelju većine softvera (npr. opcija Save u oviru microsoft Office paketa). 
Neosporna je činjenica da se bitovi na medijumima vremenom gube. 
Jedan od razloga za takav ishod su fizička svojstva materijala od kojih su medijumi načinjeni, koja su promenjivih karakteristika koje medijume čine nestabilnim. 
"Priroda teži da izjednači energetske nivoe, što vremenom dovodi do brisanja podataka koji su uskladišteni na većini digitalnih medijuma. 
Da bi se podaci uskladištili na duže vreme, medijum mora biti približno entropijski izjedna- čen na početku, tako da mogu proći vekovi dok se desi gubitak vrednosti." (Quick, Maxwell  2005) 
Svi magnetni medijumi imaju entro- pijski visoku energiju, a samo nekoliko optičkih medijuma se približava zahtevu entropijske izbalansiranosti. 
Postoje brojne komercijalne firme koje nude usluge migracije medijuma, konverzije formata i oporavka podataka, a cene troškova variraju u zavisnosti od složenosti postupka. 
"Jednostavna migracija standardnog formata diskete od 5.25" može da košta od 5-50$ po disku", konverzija podataka povećava cenu usluge, dok je oporavak podataka sa oštećenih medijuma još skuplji. (Entlich  2004) 
"Čak i kada se podaci besprekorno prebace putem posredničkog medijuma, ponavljano učitavanje i snimanje korišćenjem različitih tehnika, i vreme provedeno između dve migracije uzimaju svoj danak kroz uskladištene bitove. 
Migracija podataka nikada ne dostiže stopostotni uspeh i uzastopna skladištenja nagomilavaju greške, a izloženost podataka kvarenju i gubitku se povećava." (Quick, Maxwell 2005) 
Pored problema očuvanja podataka na medijumima, javlja se i problem čitljivosti medijuma na kojima se podaci još uvek nalaze ali su šifrovani, jer se proces dekodiranja namerno ote- žava. 
Moderna enkripcija se koristi u sve više dokumenata i medijuma zato što izdavači žele zaštitu autorskih prava, ograničavanjem korištenja digitalnog sadržaja i sprovođenjem metoda upravljanja digitalnim pravima, DRM (Digital Rights Management). 
Pol Konvej (Paul Conway) je istakao sledeće: "dok se kapacitet snimljenih podataka eksponencijalno povećao tokom vremena, dugovečnost medijuma za skladištenje infor- macija se proporcionalno smanjila." (Li, Banach 2011) 
Iako svi digitalni medijumi podležu fenomenu zastarevanja, oni koji su više usklađeni sa standardom i koji su u širokoj upotrebi, teže će i sporije zastarevati.  
"Prilikom izbora medijuma za skladištenje digitalnih podataka, važno je izabrati tip ili brend koji ima reputaciju visokog kvaliteta. 
Iako svi medijumi vremenom propadaju,  kvalitetniji će trajati duže i u krajnjoj liniji će smanjiti troškove prelaska na nove medijume." (Bailey 2011) 
Isto tako, pravljenje rezervnih kopija na različitim vrstama medijuma umanjiće verovatnoću gubitka dragocenih digitalnih informacija. 
"Da bi se izbegla zavisnost od memorije hardvera,  medijum za skladištenje ne sme biti vezan za proizvođača, i uređaj za pristupanje podacima iz memorije računara treba da bude izrađen od jednostavnih delova. 
Buduće generacije moraju biti u mogućnosti da konstruišu uređaj koji će pročitati medijum sa minimalnim razumevanjem onoga što se na njemu nalazi." (Quick, Maxwell 2005) 
6. Klasifikacija i katalogizacija formata datoteka 
Iako su neke specifikacije formata nezavisne od specifičnog softvera poput šema za kodiranje ASCII i Unicode, većina njih je u vezi sa srodnim grupama softvera. 
Softver i specifikacije formata na kojima se zasniva se obično razvijaju zajedno te su iz tog razloga nužno u tesnoj vezi. 
Zato diskusije o zastarevanju formata podrazumevaju neizostavno i pitanja zastarevanja softvera. 
Uglavnom se uspešni softver redovno nadograđuje. 
Iako većina aplikacija može pročitati datoteke kreirane prethodnom verzijom, i možda još jednom pre nje, mogućnost da se čitaju još starije verzije uglavnom ne postoji. 
Najnovije verzije softvera najčešće ne mogu da čitaju datoteke koje nisu migrirale, dok starije verzije softvera često nisu dostupne ili se ne mogu pokrenuti na trenutnom računaru ili pod trenutnom verzijom operativnog sistema.  
Najproblematičniji su formati čije su specifikacije u vlasništvu zatvorenog tipa i koje se vezuju za uspešan softver koji ima dugi vek trajanja. 
One imaju tendenciju da se brzo razvijaju i da postoje u mnogo različitih verzija za različite platforme, a njihova kompatibilnost sa starijim verzijama je ograničena. 
Proizvođači se rukovode komercijalnim momentom namerno izbegavajući kompatibilnost sa starijim verzijama svog softvera kako bi prisilili sve korisnike, uključujući i one koji radije koriste starije verzije, da izvrše nadogradnju. 
Da bi to moglo da funkcioniše, pažnja korisnika se privlači kroz primamljivu ponudu funkcionalnih dodatnih aplikacija, čime se obezbeđuje nastavak prihoda. 
Ovi formati su najugroženiji jer se suočavaju s jedne strane sa brzom promenom specifikacija, a s druge sa vezanošću za jedan proizvod ili kompaniju.  
Formati koji su u vlasništvu otvorenog tipa imaju smanjen rizik od zastarevanja jer su specifikacije javno dostupne, dozvolja- vajući drugim kompanijama da proizvode softver koji ih može pročitati. 
Jedan takav primer je podskup vlasničkog formata koji je usvojen kao standard, PDF/A, arhivska verzija PDF-a koji je u vlasništvu kompanije Adobe,  ali je otvorena specifikacija. 
PDF/A se raz- likuje od PDF-a u zahtevu da metapodaci budu zasnovani na XML formatu i da se otklone elementi koji bi komplikovali dekodiranje i ubrzali zastarevanje, kao što su audio i video zapis, JavaScript i dr. 
Ova vrsta specifikacija je još uvek podložna hirovima tržišnih sila i lako može biti napuštena iz komercijalnih razloga. 
Može se reći da su specifikacije koje nisu u vlasništvu i otvorenog su tipa najsigurnije za skladištenje digitalnih podataka. 
Njih podržavaju stručna tela zadužena za međunarodne standarde, čiji predstavnici pomažu da se izbalansiraju potrebe širokog spektra korisnika koje nisu odraz bilo kakvog pojedinačnog komercijalnog interesa u kreiranju standarda. 
Otvoreni formati se nazivaju i slobodni formati datoteka ukoliko nisu opterećeni autorskim pravima,  patentima ili drugim ograničenjima, tako da ih svako može koristiti za bilo koju željenu svrhu, bez novčanih troškova. 
Kompatibilnost sa prethodnim verzijama je prioritet ovih standarda, tako da nema komercijalnih pritisaka za brzim zastarevanjem. 
Do današnjih dana je stvoreno na hiljade formata i njihovih verzija, a tek je nedavno učinjen napor da se oni katalogizuju, dokumentuju i razumeju njihovi odnosi i varijacije.  
Bez odgovarajuće softverske dokumentacije i specifikacije formata datoteka, pokušaj da se tumači stara datoteka ili čak odredi u kom je formatu napisana, postaje zastrašujući.  
Odeljenje za digitalnu zaštitu Nacionalnog arhiva Velike Britanije razvilo je onlajn informacioni sistem o formatima datoteka i njihovim pratećim softverskim proizvodima, PRONOM. 
Prvobitno je razvijen za podršku pristupanja elektronskim zapisima Nacionalnog arhiva i dugoročno očuvanje, a danas je dostupan za svakog pojedinca kome su potrebne informacije o softverskim proizvodima, životnom ciklusu njihove podrške i tehničkih zahteva, i o formatima koje različiti softver podržava. 
Mnogi projekti koji se tiču očuvanja kulturne baštine susreću se sa nezaobilaznim pitanjima na temu digitalizacije - "kako digitalizovati, u kom formatu, koliko detaljno...?".  
Nacionalna inicijativa za umreženu kulturnu baštinu, NINCH (The National Initiative for  a Networked Cultural Heritage), sa sedištem u Vašingtonu u SAD, navodi sledeće formate kao de facto standarde koji verovatno neće zastareti u bliskoj budućnosti: nekomprimovan TIFF i PDF za slike, ASCII i RTF za tekst. (2002) 
Sistemi koji zavise od softvera zaštićenih autorskim pravima, i na čije se uslove licencirenja kao i na samo postojanje softvera ne može računati dugoročno, neprikladni su za arhivske svrhe i za stvaranje digitalnih kolekcija kulturne baštine. 
Formati datoteka u kojima su sačuvani podaci treba da budu u širokoj upotrebi,  kompatibilni sa prethodnim verzijama i da je dostupan istorijat kompatibilnosti, da imaju razumne cikluse nadogradnje, solidnu podršku metapodacima, ugrađeno proveravanje grešaka, da su otvorenog pristupa, da nisu kompresovani, ili ako jesu da koriste kompresiju bez gubitaka, i konačno, da rade sa širokim spektrom hardverskih i softverskih konfiguracija. (Bailey 2011) 
7. Može li se i na koji način izaći iz "digitalnog mračnog doba"? 
Dok je našu pisanu baštinu staru više stotina godina još uvek moguće čitati na analognim medijumima, digitalni podaci stari samo nekoliko godina nalaze se u ozbiljnoj opasnosti da postanu nepovratno izgubljeni.  
Pokušaj da se sva digitalna građa prebaci u analognu formu je gotovo nemoguć poduhvat,  čak iako se zanemari činjenica da bi za to bilo potrebno beskrajno mnogo vremena. 
Čvrste kopije lakše odolevaju zastarevanju, ali one ne mogu odraziti pravu prirodu multimedijalnih digitalnih oblika i nikako ne mogu biti njihova zamena. 
Predlozi za formiranje digitalnih muzeja u kojima bi se čuvale stare mašine koje mogu da pokrenu originalni softver i kompatibilne zastarele formate,  isto su tako neosnovani. 
Troškovi održavanja bi bili visoki, pristup originalnim digitalnim dokumentima bi bio moguć na samo nekoliko lokacija u svetu, i kao što je već rečeno, računarski hardver ima ograni- čen vek trajanja. 
"Digitalna zastarelost nastavlja da se ubrzava, dok ozbiljna potraga za dugoročnom strategijom skladištenja tek treba da počne." (Brand 1990) 
Glavni izazov sa kojim se suočava digitalna generacija je odgonetnuti "na koji način ogromnu količinu mašinski generisanog i mašinski čitljivog materijala uskladištiti u formi koja je sigurna od propadanja i dostupna budućim generacijama." (Huxley 2005)  
Vremenom su nastajale različite taktike za zaštitu digitalnih podataka koje mogu uspešno sprovoditi pojedinci i organizacije na određenim vrstama materijala u specifičnim okruženjima. 
Međutim, nijedna od njih nije primenjiva na sve tipove podataka,  nije efikasna u svim situacijama niti pogodna za sve institucije odgovorne za očuvanje kulturne baštine. 
Širok spektar formata i specifikacija dodatno otežava određivanje uniformnog rešenja. 
Odgovarajuća strategija treba da bude određena vrstom digitalnog objekta koji treba da bude sačuvan, zahtevima korisnika koji žele da pristupe objektu,  i politikom institucija koje su odgovorne za očuvanje digitalnih izvora.  
Očuvanje digitalnih podataka (digital  preservation) je aktivno upravljanje digitalnim informacijama kroz širok spektar aktivnosti koje će obezbediti njihovu dostupnost, produžiti njihov životni vek i zaštititi ih od propadanja, fizičkog oštećenja i zastarevanja. 
To je jedan dinamičan i kontinuirani proces tokom koga se menjaju metode i tehnički zahtevi u skladu sa brzim tehnološkim promenama, i koga prati stalno ulaganje truda, vremena i novca. 
Dugoročno skladištenje informacija bez greške u odgovarajućim formatima i na dugovečnijim medijumima omogućava da se podacima može ponovo pristupiti u obliku u kome su nastali,  tako da ih čovek može pročitati i razumeti,  ali i da ih računar može obraditi. 
"Digitalno mračno doba još uvek može postati digitalno zlatno doba, gde će celokupno ljudsko znanje biti sačuvano i dostupno svakome."  (Colvile 2007) 
7.1. Strategije za očuvanje digitalnih podataka 
1. Kopiranjenizabitova(bitstream copying) - strategija poznata i kao pravljenje sigurnosnih kopija podataka (backing up  data), odnosi se na proces izrade identičnog duplikata digitalnog objekta.  
Iako je ovo neophodna komponenta svih strategija za digitalnu zaštitu, sama po sebi nije dugoročna tehnika jer se bavi samo pitanjem gubitka podataka usled otkazivanja hardvera i medijuma, bilo da je u pitanju normalni kvar ili pad sistema, zlonamerno uništavanje ili prirodna katastrofa. 
Kopiranje toka bitova se često kombinuje sa daljinskim skladištenjem, čuvanjem kopija na različitim lokacijama, kako bi se izbegla mogućnost da i original i kopija podlegnu istom katastrofalnom događaju. 
2. Osvežavanje (refreshing) - osvežavanje je proces kopiranja digitalnih informacija sa jednog medijuma za dugoročno skladištenje na drugi medijum koji je istog tipa, bez ikakvih promena u nizu bitova (npr. sa starijeg CD-RW na nov CD-RW). 
Modifikovano osvežavanje se odnosi na kopiranje podataka na drugi medijum sličnog tipa, bez promene u bitovskom obrascu (sa 100 MB Zip disk na 750 MB  Zip disk). 
Postojaniji medijumi poput Gold CD-a mogu smanjiti potrebu za učestalim osvežavanjem i umanjiti gubitke zbog dotrajalosti medijuma,  međutim izdržljivi medijumi nemaju trajan uticaj na bilo koji potencijalni izvor gubitaka - oni pružaju samo lažan osećaj sigurnosti. 
3. Zaštita tehnologije (technology preser- technology preservation) - zasniva se na očuvanju tehničkog okruženja u kome se pokreće sistem,  uključujući operativne sisteme, originalni aplikativni softver, uređajeisl.  
Ponekad se ova opcija naziva računarski muzej (computer museum). 
Ona nudi mogućnosti za suočavanje sa zastarevanjem medijuma, pod pretpostavkom da se medijum nije pokvario tako da se više ne može čitati. 
Ovo nije strategija koju mogu same sprovoditi pojedinačne institucije jer održavanje zastarele tehnologije zahteva značajne investicije u opremi i osoblju. 
4. Digitalna arheologija (digital archeology) - uključujemetodeipostupke spašavanja sadržaja sa oštećenih medijuma ili od zastarelih ili oštećenih hardverskih i softverskih režima rada. 
Digitalna arheologija je eksplicitna startegija za hitan oporavak nizova bitova sa medijuma koji je nečitljiv, bilo zbog fizičkog oštećenja ili otkazivanja hardvera. 
Čitljivost nizova bitova se često može povratiti čak i sa teško oštećenih medijuma (naročito sa magnetnih medijuma), ali ako je sadržaj jako star,  velika je verovatnoća da obnova možda neće biti moguća i da će sadržaj ostati nerazumljiv. 
5. Analogno pravljenje sigurnosnih kopija (analog backups) - podrazumeva konverziju digitalnih objekata u analogni oblik u skladu sa arhivskim standardomi korišćenjemtrajnih analognih medijuma poput mikrofilma za čuvanje u arhivskim uslovima. 
Ovoj vrsti prenosa najviše su podložni tekst i monohromatske fotografije, jer je u tim slučajevima najmanji gubitak funkcionalnosti originalnog dokumenta.  
S obzirom na visoku cenu i ograničenja stvaranja analognih sigurnosnih kopija, ova tehnika ima smisla samo za dokumente čiji sadržaj zavređuje najviši nivo zaštite od gubitka. 
6. Migracija (migration) - podrazumeva prebacivanje podataka u novo sistemsko okruženje, konverziju iz jednog formata u drugi, iz jednog operativnog sistema u drugi, iz jednog programskog jezika u drugi, iz jedne generacije računarske tehnologije u narednu generaciju, pri čemu podaci ostaju nepromenjeni. 
Po nekima se migracija koristi naizmenično sa osvežavanjem, ali je širi i bogatiji koncept od osvežavanja. 
Svrha migracije je da se očuva integritet digitalnih objekata kako bi klijenti bili u mogućnosti da ih koriste u koraku sa tehnologijom koja se stalno menja. 
Neki su kritikovali ovaj metod tvrdeći da se njime ne može obezbediti ni integritet ni autentičnost - uvek postoji opasnost da se pri ovom procesu izgubi delimična funkcionalnost koja je postojala u starom formatu, ili da sam konvertor neće moći da protumači i prenese sve osobine originalnog formata (naročito kada se radi o podacima koji su zaštićeni autorskim pravima).  
7. Oslanjanje na standarde (reliance  on standards) - ova metoda se zasniva na pridržavanju stabilnih, široko prihvaćenih i priznatih otvorenih standarda prilikom kreiranja i arhiviranja digitalnih izvora. 
Takvi standardi nisu vezani za specifičnu hardversku ili softversku platformu i na taj način mogu odložiti nedostupnost digitalnih resursa zbog tehnološke zastarelosti. 
Međutim,  stabilni standardi nisu dostupni za sve vrste formata. 
8. Normalizacija(normalization) - je formalizovana implementacija strategije oslanjanja na standarde. 
U okviru arhivskog spremišta, svi digitalni objekti određenog tipa (npr. slike u boji)  se konvertuju u jedan izabrani format datoteke (npr. TIFF) koji će odraziti kompromis među brojnim karakteristikama, kao što su funkcionalnost, dugovečnost i očuvanost. 
Normalizovanjem deponovanih objekata u skup odabranih formata, kad god je to moguće, kontroliše se broj formata i smanjuje kompleksnost upravljanja datotekama. 
9. Kanonizacija (canonicalization) - tehnika koncipirana tako da omogućava utvrđivanje da li su bitne karakteristike dokumenta ostale nepromenjene kroz konverziju iz jednog formata u drugi. 
Oslanja se na pravljenje predstavnika tipa digitalnog objekta koji saopštava koje su sve ključne osobine digitalnog objekta. 
Jednom kreiran,  ovaj oblik ili matrica može da se koristi za algoritamsku proveru da li je konvertovana datoteka izgubila nešto od svoje suštine. 
10. Emulacija (emulation) - kombinuje softver i hardver za reprodukciju rada drugog računara sa svim njegovim bitnim karakteristikama, dozvoljavajući programima ili medijumima dizajniranim za određen režim rada da se izvršavaju u različitim, najčešće novijim režimima rada. 
Emulacija zahteva kreiranje emulatora, programa za prevod sistema znakova i instrukcija iz jednog računarskog okruženja tako da se može pravilno izvršavati u drugom. 
Poznata primena emulatora je kod novije verzije operativnog sistema Apple  Macintosh, koji omogućava korišćenje programa zasnovanih na ranijim serijama procesora koje se više ne koriste na Apple računarima. 
Većina danas dostupnih emulatora su napisani za računarske igre zastarelog hardvera, kako bi se mogle pokretati na mo- dernim računarima. 
11. Hermetizacija (encapsulation) - tehnika grupisanja digitalnog objekta i metapodataka da bi se obezbedio pristup tom objektu. 
Proces grupisanja treba da smanji mogućnost gubitka bilo koje ključne komponente neophodne za dekodiranje i predstavljanje digitalnog objekta. 
Odgovarajući tipovi metapodataka koji su hermetički zatvoreni sa digitalnim objektom obuhvataju: referencu (ona obezbeđuje jedan ili više označitelja za jedinstveno identifikovanje objekta), reprezentaciju informacije (obezbeđuje interpretiranje bitova na odgovarajući način), poreklo (opis izvora objek- ta), nepromenjivost (dokaz da objekat nije menjan), i kontekstnu informa- ciju (opisuje kako se objekat dovodi u vezu sa drugim informacijama van logičkih struktura, koje se nazivaju "kontejneri" ili "omoti"). 
Smatra se ključnim elementom emulacije. 
8. Zaključak 
Veoma je važno biti svestan namena i ograničenja različitih digitalnih oblika,  koji treba da odgovaraju ne samo trenutnim ciljevima, već da budu funkcionalni i raspoloživi i u doglednoj budućnosti. 
Malo ko razmišlja o tome da skoro svo naše zabeleženo znanje u digitalnom obliku ne može opstati čak ni za naših života. 
"Za one koji veruju u besmrtnost novih medijuma za skladištenje datoteka, Rotenberg je dao prikladnu poslovicu novoga doba: Digitalne informacije traju večno - ili 5 godina, šta god da dođe prvo." (Huxley 2005)  
Kako se mikrofilm pokazao kao jedan od najdugovečnijih medijuma za čuvanje podataka u analognom obliku (može da opstane neoštećen više od petsto godina), pojedinci su počeli da razmišljaju u tom pravcu da se digitalni podaci mogu skladištiti upravo na ovom medijumu. 
Kompanija koja se bavi pružanjem usluga u oblasti informacionih tehnologija, ACS (Affiliated Computer Services), podnela je 2004. godine zahtev za patentiranje tehnologije arhiviranja binarnih podataka, Method and apparatus for preserving  binary data. (PatentGenius) 
Da bi se binarni podaci smestili na mikrofilm, neophodno je da budu predstavljeni u vidu slika koje su mašinski čitljive. 
Tvorci ovoga izuma su predložili da se za kodiranje binarnih podataka koristi dvodimenzionalna tehnologija prugastog koda, čiji se simboli spajaju u slike koje može da čita uređaj za pisanje na mikrofilmu. 
Isto tako, "bilo koji dostupan skaner mikrofilma koji može da uhvati jasnu sliku simbola dvodimenzionalnog prugastog koda na mikrofilmu, može da vrati sliku u digitalnu sliku na računaru." (Quick, Maxwell  2005) 
Tačno definisana specifikacija za kodiranje može biti uskladištena zajedno sa binarnim podacima kako bi se olakšao kasniji oporavak podataka, čak iako tehnike za kodiranje postanu zastarele. (PatentGenius) 
Koliko je poznato ova metoda za skladištenje podataka još uvek nije našla svoju širu primenu, ali svakako ukazuje na mogućnost da se osmisle neke nove tehnike, ma koliko nepopularne u ovom trenutku bile, koje će se suočiti sa ključnim problemima očuvanja digitalnih podataka. 
