Delatnost Karnegijevih zadužbina na Balkanu posle Prvog svetskog rata: Univerzitetska biblioteka u Beogradu, 1919-1926 
Nadin Akund, Kolumbija univerzitet, njujork 
Ključne reči: Karnegijeva fondacija za mir, Univerzitetska biblioteka u Beogradu, izgradnja 
Ime i delo gospodina Karnegija neodvojivo je povezano sa njegovim doprinosom u izgradnji biblioteka u mnogim zemljama. 
On je imao duboku veru u moć obrazovanja i javnih biblioteka, kao i u njihove uloge u stvaranju javnog mišljenja u demokratski organizovanim društvima. 
Čini se dakle sasvim prirodnom izgradnja biblioteke u Beogradu, prestonici Srbije... dva puta osvajanom tokom Velikog rata, kao poklon Kranegijeve fondacije za sećanje na herojsku odbranu srpskog naroda (1). 
Ove reči zapisao je Nikolas Batler (1862-1947), direktor za odnose i obrazovanje u Karnegijevoj zadužbini i jedan od glavnih učesnika u projektu biblioteka. 
Ovaj ograničeni ali značajan projekat pripada širokom spektru radova na obnovi Evrope posle Prvog svetskog rata. 
U to vreme, Karnegijeva zadužbina je obnavljala napore na uspostavljanju međunarodnog pomirenja i učestvovala u sasvim novoj vrsti međunarodne politike (2). 
Pojavili su se novi akteri: Sjedinjene Američke Države su stupile na međunarodnu scenu; u Jugoistočnoj Evropi su ustanovljene nove države, a među njima i Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca; najzad, pojavili su se i novi igrači, kao ključni element, čija će uloga i učešće u međunarodnim poslovima tokom 20. stoleća tek početi da raste - neprofitne organizacije, posebno one čije će vizije biti snažno finansijski podržane, kakva je Karnegijeva zadužbina za pitanja međunarodnog mira (CEIP). 
U čemu je mogla da bude veza između moćnih institucija kakva je bila Karnegijeva zadužbina za pitanja međunarodnog mira, osnovana daleko, u SAD i Srbije, kao dela nove kraljevine, stvorene neposredno posle rata? 
U Karnegijevoj zadužbini je postojala grupa ljudi rešenih u nameri da pristupe obnovi razrušene Evrope. 
Potekli većinom iz predratnih pokreta za mir, ovi advokati, profesori i diplomate su verovali da rat, iako ne može da se spreči, može da bude kodifikovan međunarodnim pravom i arbitriranjem. 
Prisutni u celoj Evropi i Sjedinjenim Državama, ovi ljudi su se okupili u Karnegijevoj zadužbini decembra 1910, u nekoj vrsti neformalnog i nadnacionalnog udruženja. 
njihov vodeći čovek je bio američki industrijalac Endru Karnegi (1835-1919), koji je podržavao mirovni pokret u svetu povezujući ekonomski progres i razvoj, kao ključni garant mira u svetu. 
Poreklom iz Škotske, magnat u proizvodnji čelika, Endru Karnegi je bio jedan od najuspešnijih poslovnih ljudi svog vremena ali i ubeđeni filantrop, koji je dobar deo svog bogatstva namenio poboljšanju uslova života ljudi. 
Godine 1912. Karnegijeva fondacija je osnovala Evropski centar su Parizu. 
Endru Karnegi se okružio akademicima i političkim vođama: Fjodorom Martensom (Fedor Martens, Rusija), Semjuelom Datonom (Samuel Dutton, USA), Henri Lamaš (Henry Lammasch, Austrija) i Nikolasom Batlerom (Nicholas Butler), predsednikom Kolumbija univerziteta od 1901-1945. 
Godine 1910, Batler je uspeo da ubedi Karnegija da osnuje fondaciju a postao je i predsednik Zadužbine 1925. godine. 
Takođe, Pol D' Esturnel de Konstan, francuski diplomata, bio je prvi predsednik Evropskog centra i mnogo se zalagao na promovisanju ideje arbitriranja (3). 
Karnegijeva fondacija je imala tri cilja: promovisanje ideje o međunarodnom razumevanju i saradnji, proučavanje uzroka i uticaja ratova (pitanja civilnog stanovništva) i najzad - podršku uspostavljanja koncepta međunarodnog prava. 
Koji razlozi su mogli da navedu Karnegijevu zadužbinu da 1919. izabere Beograd, od svih ostalih gradova koji su pretrpeli ratnja razaranja? 
Ratna stradanja u Srbiji su bila poznata u Sjedinjenim Državama. 
Pored ogromnih razaranja, o užasnim uslovima u kojima je stanovništvo živelo izveštavala je američka štampa, nju Jork Tajms od 15. oktobra 1917. pisao je da su tamo (u Srbiji) ratna razaranja gora nego u Belgiji i Rumuniji (4). 
Džon Rid je u knjizi Rat u istočnoj Evropi dao snažan opis Beograda kada je u njega ulazio: Svuda su bili vidljivi tragovi artiljerijske paljbe... granata je raznela krov vojne škole... 
Univerzitet u Beogradu bio je gomila ruševina. 
Za Austrijance ovo je bila posebna meta... 
U stvari, bombardovanje Univerziteta je počelo u sam osvit rata, jula 1914. (5). 
Posebnu ulogu u izveštavanju o ratu u Srbiji odigrao je američki Crveni krst. 
njihov Ratni savet je organizovao veliku podršku, koja je uključivala javne sastanke i osnivanje fondova širom Amerike. 
Bilten Crvenog krsta je 1917. godine je naglašavao da je civilno stanovništvo u Srbiji stradalo podjednako koliko i vojska (6), misleći ovde na povlačenje vojske u zimu 1915-1916. 
Pored ovoga, učešće Karnegijeve fondacije u regionu nije bilo nova stvar. 
Godine 1913, posle Drugog balkanskog rata, Karnegijeva zadužbina je poslala osmočlanu delegaciju koja je trebalo da istraži uzroke rata i uticaje na civilno stanovništvo. 
Odluku su doneli Batler i D' Esturnel de Konstan, 
a rezultat je bio dobro poznati izveštaj objavljen 1914. godine, prvi široko oglašeni dokument koji se gotovo isključivo odnosio na civilno stanovništvo u ratnom stanju. 
Iste godine, dva druga izveštaja Balkanske komisije pri Karnegijevoj zadužbini naglašavaju značaj praćenja situacije na Balkanu (7). 
Najzad, godine 1919, briga za civilno stanovništvo u ratnim zbivanjima odmakla je za još jedan korak dalje, apostrofirajući ovoga puta situaciju u kojoj se našlo civilno stanovništvo u postratnom kontekstu, posebno ulogu javnog mnjenja i obrazovanja. 
Prema Nikolasu Batleru, naročito se cenilo javno mnjenje, kao potencijalna snaga koju je trebalo informisati i obrazovati, kako bi se konačno doprinelo sprečavanju daljih konflikata. 
Svrha ovog rada je da opiše izgradnju biblioteke i to iz dva ugla: najpre, kako je vođena i završena sama izgradnja, od strane male grupe ljudi, različitog porekla i iz različitih zemalja (SAD/Srbija). 
Drugo, da prouči trostruke relacije između tri snažno suprotstavljena aktera: jedne privatne organizacije (Karnegijeva zadužbina) i dve državne (Kraljevina SHS/Sjedinjene Američke Države), jedne, dakle, tek osnovane i jedva međunarodno priznate i druge, kao nove snage na međunarodnoj pozornici. 
U radu se takođe podvlači uloga srpskih zvaničnika koji su bili u kontaktu sa Karnegijevom zadužbinom i imali učešća u različitim fazama ovog bibliotečkog projekta. 
1 Počeci projekta biblioteka: izbor, inicijativa i politika E. Karnegija 
1.1 Trostruka operacija: Luven, Rems i Beograd 
Koncept rekonstrukcije i obezbeđivanje pomoći kao vid doprinosa svetskom miru nije nikako bila nova tema. 
Ona je pripadala naporima koji su filantropi već preduzimali, u sklopu engleskih i američkih misionarskih učešća u regionu još od kraja Krimskog rata, kao i njihovog prisustva u Albaniji, Bugarskoj i Makedoniji od 1870-1900 (8). 
Godine 1918. rad ovih filantropa je dobio sasvim novo značenje uvođenjem duplog koncepta pomirenja i obnove. 
Ovde je potrebno podvući da ova inicijativa Karnegijeve zadužbine nije bila jedinstven slučaj i da su i druge institucije, kao Rokfelerove (Rockefeller) i Huverove (Hoover) podjednako u ovom procesu uzimale učešća. 
Da bismo razumeli kako je rođena Univerzitetska biblioteka u Beogradu, neophodno je sagledati razvoj događaja u priodu 1917-1919. 
Rekonstrukcija javnih građevina porušenih urbanih delova, posebno u Beogradu, bio je deo šireg projekta koji je obuhvatao i Luven u Belgiji, i Rems u Francuskoj. 
Šestog aprila 1917. godine, Sjedinjene Američke Države su obajvile rat Nemačkoj. 
Jedva dve nedelje kasnije, 20. aprila 1917, Odbor poverenika Karnegijeve zadužbine je usvojio rezoluciju za ustanovljenje fondova za posleratnu rekonstrukciju (9). 
Godine 1918, mesec dana posle primirja, Odbor poverenika je doneo novu rezoluciju, tačno 16. decembra, kao amandman na onu iz aprila 1917, u kojoj se izjavljuje da je Izvršni odbor... kao čin saosećanja prema ratnim stradanjima nedožnog i bespomoćnog civilnog stanovništva (10), odlučio da se zasebni fond dodeli Francuskoj, Belgiji, Srbiji i Rusiji. 
Dodato je takođe da će pomoć biti upućena i nekim delovima Otomanske imperije (Jermeniji i Siriji). 
Počela je prepiska između Karnegijeve zadužbine u Sjedinjenim Američkim Državama i brojnih vlada. 
Opšti odgovor se odnosio na čekanje da se rat završi. 
Karnegijeva zadužbina je, međutim, želela da ustanovi šta je potrebno rekonstruisati. 
I najzad, 18. januara 1919. godine, počela je Pariska mirovna konferencija. 
Dva meseca kasnije, 16. marta, izveštaj Karnegijeve zadužbine je naveo da su predstavnici Belgije sugerisali da... Izvršni odbor Karnegijeve zadužbine može da razmotri rekonstrukciju Univerzitetske biblioteke u Luvenu (11)... 
Tada je usvojen princip obnavljanja biblioteka u Evropi a kasnije će biti proširen na Beograd i Rems. 
Zašto biblioteke a ne neke druge velike javne građevine? 
Endru Karnegi je upravo u obrazovanju i pismenosti video bedem protiv divljaštva. 
Takođe je bio ubeđen da su znanje i čitanje ključni elementi uspostavljanja boljih uslova života ljudi. 
Karnegi je veliki deo svog bogatstva posvetio izgradnji oko 1 679 biblioteka u SAD-u, a preko 2 500 u zemljama engleskog govornog područja. 
Kako je belgijski odgovor istakao, projekat biblioteka je bio opravdan zbog udruženja gospodina Karnegija, njegovog ličnog zauzimanja i njegovog dobročinstva u pogledu biblioteka (12). 
Tri frada su izabrana po svom simboličnom značenju. 
Univerzitetska biblioteka u Luvenu je bila jedna od najstarijih u Evropi. Osnovao ju je Vojvoda od Burgonje 1426. godine. 
Pretvorena je u pepeo avgusta 1914. godine. 
Izgorelo je 300.000 volumena, a grad je, kao i Rems, bio srušen do temelja. 
Ovaj drugi grad je izabran zbog svog simboličnog značenja. 
Kako je stajalo u izveštaju od marta 1921. godine, Rems, u kome se nalazila katedrala iz 13. veka i u kome su se krunisali francuski kraljevi, predstavlja i simbolizuje tradiciju i duh Francuske (13). 
Beograd, grad od izuzetnog strateškog značaja, bio je jedini glavni grad i jedini grad u istočnoj Evropi koji je Karnegijeva zadužbina izabrala za projekat rekonstrukcije. 
Za javno mnjenje, sve tri zemlje bile su povezane ratnim stradanjima a u štampi se pisalo da se u pogledu stradanja Srbija izjednačava sa Belgijom (14). 
U nju Jork Tajmsu od 15. oktobra 1917. nalazimo izjavu: Odmah uz Belgiju i Francusku stoji Srbija, kao glavni centar američke pomoći. 
A Milenko Vesnić 1917. godine piše: U Belgiji i Srbiji, kao i u Francuskoj, bombardovani su i spaljeni neutvrđeni gradovi, oskrnavljene su i spaljene crkve, spaljene i opljačkane biblioteke. 
Treba li da vas podsetim na Luven i Rems, kao i na Beograd? (15) 
Karnegijeva zadužbina u objašnjenju izbora ova tri grada koristi isti vokabular: užasna stradanja zbog nemačkog bombardovanja, teutonsku invaziju, potrebu za prisustvom kako bi se zaštitilo civilno stanovništvo, dušu Francuske ili Srbije, herojski otpor napadu jačeg, zverstvima itd. 
Izgradnju ovih biblioteka treba shvatiti kao trustruku operaciju, koja je sprovođena nekoliko godina i završena gotovo u isto vreme. 
Definitivna odluka u pogledu Luvena donesena je u oktobru 1919, dok se pregovori o izgradnji beogradske biblioteke okončani u februaru 1920 (16). 
Konačna odluka za Rems je zvanično donesena u novembru 1920 (17). 
Početak radova je proslavljen na podjednako zvaničnim ceremonijama postavljana kamena temeljca 23. juna 1921. godine u Beogradu, 20. jula u Remsu i 28. jula u Luvenu. 
Najpre je otvorena biblioteka u Beogradu, maja 1926, godinu dana kasnije u Remsu (juni, 1927) i najzad u Luvenu (juli 1928). 
Utrošena sredstva su bila takođe slična, 100.000$ za Beograd, 200.000$ za Rems i 100.000$ za Luven. 
Priznanje zadužbini bilo je odato postavljanjem istih bista Endrua Karnegija u sve tri zgrade. 
Postojalo je i nekoliko temeljnih razlika. 
Beograd i Rems su bili projekat isključivo Karnegijeve zadužbine, u koji su bili uključeni i lokalni odbor i predstavnici Vlade SAD-a. 
Luven je bio pod supervizijom Nacionalnog komiteta Vlade SAD-a za obnovu Univerziteta Luven, u kome je Karnegijeva zadužbina učestvovala zajedno sa drugim najvećim američkim institucijama (Harvard Univerzitet, Jejl, čikago, Herbert Huver i Dž.P. Morgan zadužbina). 
Srpske i francuske arhitekte su bile zadužene za arhitekstonske planove koje je napravio američki arhitekta Vitnij Voren (Whitney Waren, 1864-1943) u Luvenu. 
Biblioteke u Luvenu i Beogradu bile su univerzitetske, dok je u Remsu trebalo da bude izgrađena gradska biblioteka. 
Da bi se sklopila cela slika o rekonstrukciji koju je preduzela Karnegijeva zadužbina potrebno je pomenuti i tri druge operacije. 
Nije došlo do izgradnje nijedne građevine u Rusiji, jednoj od četiri zemlje izabrane 1917, iako je osnovan fond za pomoć izbeglicama i deci. 
Osnovan je takođe i manji fond za obnovu Vestminsterske opatije u Londonu (18). 
Takođe je osnovan i fond za teško uništeno gradić Farnjije, na 100 kilometara od Pariza. 
Zadužbina je tu ponovo podigla nekoliko javnih zgrada oko glavnog skvera: gradsku kuću, škole, poštu, javno kupatilo i biblioteku (19). 
Ova tri poduhvata, kao i drugi, kao deo amicioznog projekta kojim su se Amerikanci okrenuli ka Evropi, treba da budu cenjeni u velikoj meri. 
Odluku da se u Beogradu sagradi potpuno nova biblioteka donela je Karnegijeva zadužbina ali je to takođe bila i inicijativa dva Srbina koja su u to vreme živela u SAD, diplomate Slavka Grujića (1871-1937) i Mihajla Idvorskog Pupina (1854-1935), poznatog profesora fizike na Kolumbija univerzitetu. 
Negde u oktobru 1919, Mihajlo Idvorski Pupin je predložio završetak Kraljevske akademije nauka i umetnosti, čija je izgradnja počela 1914 (20). 
Bila je to potpuno nezavisna inicijativa, koja je naišla ako ne na suprotstavljanje a ono bar na nevoljnost Slavka Grujića, jugoslovenskog ambasadora i sledbenika ideje izgradnje nove univerzitetske biblioteke. 
Obojica su poznavali članove Karnegijeve zadužbine, sve do najvišeg nivoa. 
Pupin je bio vodeći čovek srpske zajednice, počasni konzul Srbije (1912) u nju Jorku, profesor na Kolumbija univerzitetu, čiji je predsednik bio Nikolas Batler. 
On je takođe poznavao K. Severansa, jednog od poverenika koji je bio u kontaktu sa Slavkom Grujićem, 
koji je izvestio vladu u Beogradu o namerama Karnegijeve zadužbine. 
Pupin je insistirao na tome da su Univerzitet u Beogradu i de facto buduća Univerzitetska biblioteka državne institucije i da takve treba i da ostanu. 
Smatrao je da je Akademija nauka i umetnosti, kao poluzavisna, institucija koja ima mnogo više zajedničkog sa drugom privatnom institucijom, kakva je bila i Karnegijeva zadužbina (21). 
Država ne podržava direktno Akademiju... ona je nezavisna od države... akademija prima privatne poklone u formi posebnih fondacija. 
Batler, Henri Haskel (Henry Haskell), pomoćnik direktora, Džejms Braun Skot (James Brown Scott), direktor Odseka za međunarodno pravo i Severans koji se zalagao za bibliotečki projekat, razmatrali su obe opcije. 
Grujić je tvrdio da bi univerzitetska biblioteka poslužila mnogo hitnije i svrhovitije od Akademije, budući da se osećala velika potreba za knjigama a što je ovde predstavljalo direktnu vezu sa posleratnim kontekstom (22). 
Batler je isticao da Pupinov plan ne involvira celokupnu rekonstrukciju već se samo odnosi na učešće u podizanju zgrade koja bi mogla da posluži i u druge obrazovne svrhe (23). 
Ova poslednja primedba je izgleda bila odlučujuća, budući da se slagala sa pravilima koje je postavio E. Karnegi. 
Jedan od tih ciljeva je bio i obezbeđivanje javne čitaonice za publiku. 
Ličnost gospođe Grujić je takođe odigrala ulogu. 
Rođena u Sjedinjenim Državama, ona je bila krajnje angažovana u dobrotvornom radu u Srbiji i u SAD. 
Batlera je poznavala veoma dobro, kao i ostale članove Zadužbine, profesora Datona, koji je prisustvovao prvim dogovorima i sa kojim se srela kada je bio u poseti Beogradu (24). 
Već tokom rata se zalagala za podizanje biblioteke. 
I najzad, 28-29. februara 1920, Izvršni odbor Karnegijeve zadužbine se odlučio za izgradnju nove biblioteke Univerziteta. 
Priprema projekta nije naišla na veće prepreke. 
Karnegijeva zadužbina je bila odlučna u tome da završi izgradnju a jugoslovenskim vlastima je bila potrebna ponovna izgradnja grada i organizacija kompletne nove države. 
U tom smislu Univerzitetska biblioteka je imala simboličko značenje. 
Kompleksnost implementacije projekta sačinjavala su tri elementa: period od 1918. do 1921. je predstavljao ključno vreme izgradnje novih institucija u Beogradu. 
Tokom uspostavljanja Karnegijevog projekta odigravali su se izbori i usvojen je ustav. 
Politički život je bio uskomešan, sa brojnim političkim partijama i debatama o uspostavljanju centralne vlasti ili ne, i privremenom vladom koja je pokušavala da uspostavi bolje uslove života. 
Međunarodno priznanje nove države je bilo posebno pitanje. 
Sjedinjene Države su priznale Kraljevinu februara 1919, a zatim Francuska i Velika Britanija u maju ali je sa Italijom postojala kriza oko pograničnih teritorija. 
U isto vreme se održavala i Mirovna konferencija u Parizu. 
Zbog udaljenosti Jugoslavije i Sjedinjenih Država, Komitet koji je predstavljao interese Zadužbine, trebalo je postaviti u Beogradu. 
I najzad, kompleksni su bili i odnosi između jedne privatne grupe koja je napravila projekat i dve vlade. 
U kojoj meri je Zadužbina predstavljala interese vlade Sjedinjenih Država? 
Kako je Mihajlo Pupin pisao: Oni (srpski zvaničnici) su razmišljali na način da je Karnegijeva zadužbina Instrument vlade Sjedinjenih Država (25). 
1.2 Karnegijev odbor u Beogradu 
Šesnaestog marta 1920. Nikolas Batler je najavio osnivanje odbora koji bi nadgledao projekat izgradnje biblioteke (26). 
Zgrada biblioteke bila bi deo univerzitetskog kompleksa koji je trebalo da bude gotov za šest godina. 
Plan je obuhvatao nekoliko zgrada koje su bile organizovane u obliku trougla. 
Univerzitetska biblioteka bi imala počasno mesto u samom centru ovog kompleksa (27). 
Između 16. marta i 22. novembra sastav Odbora Karnegijeve zadužbine je porastao sa četiri na sedam članova. 
Ovo devetomesečno odlaganje je nastalo usled složenosti definisanja statuta, odgovornosti i kompetencija članova, u smislu pozicija i interesa Stejt departmenta. 
Ovo se odnosilo najpre na tadašnjeg ambasadora Sjedinjenih Država u Beogradu, Persivala Dodža (1870-1936), kao predsedavajućeg, Svetozara Pribićevića (1875-1936), ministra obrazovanja, Slobodana Jovanovića (1869-1958), rektora univerziteta, Kordenija Severansa iz Odbora poverenika (kao privremeno počasnog člana) i moguće jednog Amerikanca koji je živeo u Srbiji, mada je ta ideja kasnije bila napuštena (28). 
Kasnije su i arhitekte takođe postali članovi Odbora. 
Kordenio Severans (1862-1925) je odigrao odlučujuću ulogu u sastavu odbora. 
Bio je iz Minesote i bio je predsednik Američke advokatske komore. 
Dobro je poznavao Balkan i Srbiju: tokom rata predsedavao je Crvenim krstom i provodio vreme i u Srbiji i u Makedoniji, gde je bio u kontaktu sa srpskim zvaničnicima (29). 
Nikolas Batler ga je veoma cenio. Severans je otputovao za Srbiju u proleće 1920. godine da bi pregovarao sa srpskim zvaničnicima o formiranju odbora. 
U Vašingtonu se rukovodstvo trudilo da odluči kome će se poveriti supervizija projekta. 
Dok je Severans diskutovao o ovoj stvari u Beogradu, Nikolas Batler je konsultovao drugog srpskog političara, Milenka Vesnića, koji je u to vreme zastupao Srbiju na Pariskoj mirovnoj konferenciji i sedeo na Savetodavnom veću Evrope u Karnegijevoj zadužbini. 
Bio je bliski prijatelj Džejmsa Skot-Brauna, direktora Odseka za međunarodno pravo. 
Vesnić je savetovao da se supervizija poveri Savetu Univerziteta (30). 
U pogledu finansijskog aspekta u obzir su uzete i arhitekte. 
Severans je objašnjavao privremenost funkcija i srpskog ministra obrazovanja i rektora (31). 
Poslednja se menjala svake godine a jugoslovenski politički život je bio nestbilan. 
Vlada ljube Davidovića je pala u februaru 1920, za njom je došao Protićev kabinet, a između Radikalne i Demokratske stranke su besnele debate. 
Prema arhivima Karnegijeve zadužbine, Zadužbina se jednostavno odlučila za nominaciju jednog diplomate iz Stejt Departmenta, kao i jednog od dva predložena srpska zvaničnika. 
Dok na srpskoj strani nije bilo ni protivljenja ni posebnih komentara (bar prema izveštajima Zadužbine), izbor Persivala Dodža izazvao je bezbroj pitanja i sukoba interesa. 
Persival Dodž je bio diplomata postavljen u Nemačkoj, Japanu i Latinskoj Americi. 
Za vreme rata poslan je u Francusku, 1917. na Krf a u julu 1919. za Beograd. 
Persival Dodž je odmah odbio postavljenje za predsedavajućeg Odbora, pozivajući se na nedostatak tehničkog znanja. 
Šta više, protivio se smatrajući da je ovo postavljenje u suprotnosti sa njegovim diplomatskim statusom. 
Kako bi mogao da brani interese jedne američke institucije, Karnegijeve zadužbine kada u isto vreme predstavlja svoju državu, Sjedinjene Države, i sastaje se sa srpkim zvaničnicima? 
S pravom je istakao da bi morao da pregovara sa članovima Odbora koje je nominovala Vlada (rektor, ministar obrazovanja), koja ga je ovlastila. 
Dalje, odgovornosti su uključivale punu moć u okviru supervizije izgradnje i korišćenja izdvojenih fondova (32). 
Najzad, Dodž je tražio od Stejt Departmenta da reši stvar. 
Izgleda da je Dodžovo odbijanje iznenadilo Karnegijevu zadužbinu. 
Po izveštajima se moglo zaključiti da bi odobrenje Stejt Departmenta bilo samo formalnost. 
Ne mogu da pomislim da bi Stejt Department imao ikakvih prigovora, piše Severans. 
Naprotiv, mislim da bi im bilo vrlo drago da njihov ministar radi za nas (33). 
Po povratku u Sjedinjene Države, Severans je imao nekoliko sastanaka sa Batlerom, Džejmsom Skot-Braunom, Henrijem Haskelom, koji je bio bliski savtenik Batlera i Džordža Finča, tadašnjeg sekretara Karnegijeve zadužbine. 
Slavko Grujić je takođe bio konsultovan nekoliko puta. 
Tada je odlučeno da se redefinišu odgovornosti predsedavajućeg i da se ugovori sastanak sa državnim sekretarom, Bejnbridžem Kolbijem (34). 
U tom momentu Karnegijeva zadužbina je još uvek mislila da će Stejt Department prosto obučiti Dodža za ovu funkciju (35). 
Sa svoje strane, Grujić se sreo sa Normanom Dejvisom, državnim podsekretarom, i objasnio da bi bilo krajnje poželjno kada bi američki ministar po službenoj dužnoti bio član Odbora (36). 
Na sastanku sa Kolbijem se činilo da je nominacija Dodža kao predsedavajućeg mogla da bude interpretirana kao izraz punog i direktnog involviranja inostrane politike Sjedinjenih Država u unutrašnje poslove Jugoslavije. 
Stvar se završila tako što je bilo dogovoreno da i Dodž i Pribićević, obojica najviši članovi Odbora, odsada imaju samo funkciju počasnih članova bez odgovornosti (37). 
Ova epizoda ima dvostruko značenje. 
S jedne strane je jasno podvučena pozicija i čak i snaga Karnegijeve zadužbine, koja je verovala da može da nominuje zvaničnika Vlade Sjedinjenih Država kao šefa svog pododbora u Beogradu. 
Kako se videlo, ishod pokazuje da granicu nije trebalo prelaziti. 
S druge strane, oprezni pristup Stejt Departmenta je pokazao da je bio svestan mogućih političkih značenja koje je projekat izgradnje biblioteke sa sobom mogao da nosi. 
Kako je Severans izjavio u julu 1920. godine, zgrada biblioteke je nešto što će veoma dobro cementirati prijateljske odnose između ove zemnje (SAD) i Srbije (38). 
Ako ne možemo da koristimo izraz politički uticaj, svakako možemo da koristimo izraz kulturni uticaj. 
Čak i pre rata, Karnegijeva zadužbina je bila mišljenja da može da utiče na Stejt Department. 
Godine 1914, profesor Daton je, opisujući moguću ulogu Balkanskog odbora Karnegijeve zadužbine, pisao: Ako bi Karnegijeva Zadužbina mogla da ubedi Stejt Department u Vašingtonu da preuzme inicijativu, cilj bi mogao da bude postignut. 
Mislio je na potencijalnu drugu Berlinsku konferenciju i ulogu Balkanskog odbora Karnegijeve zadužbine, kao posrednika između Balkanskih zemalja i velikih sila (39). 
Sa strane Karnegijeve zadužbine, projekat izgradnje biblioteka je značio takođe američki kulturni uticaj. 
U nekoliko izveštaja se pominje slanje knjiga koje su se odnosile na američku istoriju, književnost, društveni i ekonomski život i institucije, kao i sve publikacije Karnegijeve zadužbine namenjene Univerzitetskoj biblioteci (40). 
Kako je sprovedena finansijska operacija? 
Karnegijeva zadužbina je imala poteškoća u odlučivanju ko će biti zadužen za fondove u Beogradu s obzirom na jugoslovenske vlasti. 
Sledeći već postavljeni uvreženi sistem još od kada je Endru Karnegi počeo da finansira i gradi biblioteke 1886., izdvojeni fondovi se nisu prepuštali u potpunosti onima kojima su bili namenjeni, već postepeno, kako bi projekat odmicao. 
Suma od 100.000$ dogovorena je krajem februara 1920, nekoliko nedelja kasnije konvertovana i investirana u 3.174.603,20 dinara (41). 
Novac je bio položen kao depozit u Beogradu, u vidu zahteva Guaranty Trust Company (GTC), finansijske institucije iz nju Jorka (42). 
Karnegijeva zadužbina je utvrdila da će budući predsedavajući u Beogradskom odboru biti odgovoran za isplatu i sva plaćanja tokom izgradnje ali zahvaljujući pitanjima koja je postavio Persival Dodž, Batler je savetovao Severansa i Francusko-Srpsku banku da fondove zadrži pod imenom GTC. 
Odbor bi tražio od Zadužbine, a ova od GTC oslobađanje određene sume deo po deo. 
Očigledno da je postojala određena zabrinutost u pogledu slanja i trošenja novca iz fondova (43). 
U arhivu Karnegijeve zadužbine pominju se dve povezane operacije. 
Prva je iz marta 1921, sa sumom od 30 000 dinara a druga iz jula 1921, sa sumom od 250 000 dinara, u vezi sa plaćanjem izvođačima radova (44). 
Do septembra 1921, kada su radovi već bili u toku, Karnegijeva zadužbina je odlučila da pitanje fondova prenese na vladu ali je još jednom naišla na poteškoće, u smislu odluke kome bi ih trebalo ustupiti. 
Oklevalo se između Saveta Univerziteta, samog rektora i ministra obrazovanja (45). 
Kao i ranije, novac je poslala GTC preko Francusko-Srpske banke. 
Kako Persival Dodž nije mogao da bude šef Odbora, a Karnegijeva zadužbina imala potrebu za predstavnikom na terenu, Severans je savetovao da se primi Leo Kapser, bivši poručnik Američke mornarice. 
Do decembra 1920. Odbor je konstituisan, sa sledećim članovima: Svetozar Pribićević (1875-1936), ministar obrazovanja, Persival Dodž (1870-1936), američki ambasador u Beogradu, kao počasni član. 
Slobodan Jovanović (1869-1958), rektor Univerziteta, Leo Kapser (1893-1975) i arhitekta Nikola Nestorović (1868-1957), profesor Dragutin đorđević (1866-1933) i Andra Stevanović (1859-1929), kao izvršni članovi. 
2 Građevinski radovi i uloga Lea Kapsera 
Lea Kapsera je preporučio Kordenio Severans. Severans ga je upoznao 1917. kada je dolazio u Srbiju kao predsedavajući Komisije Američkog Crvenog krsta (46). 
Studirao je rudarstvo i kasnije poslovnu administraciju na Minesota Univerzitetu. 
Godine 1916. postavljen je za asistenta menadžera lokalne kancelarije Standard Oil Company iz nju Jorka u Solunu. 
Zatim je stupio u Američku mornaricu kao poručnik i služio u Francuskoj. 
Pre kraja rata dodeljen je Američkoj administraciji za pomoć (Huverova fondacija) u Južnoj Srbiji. 
Severans je podvlačio Kapserovo znanje o Srbiji zbog njegovog prebivališta u Solunu u vreme kada je tamo bila i srpska vlada, kao i njegovog kasnijeg zalaganja u mirotvornoj administraciji, gospodin Kapser ima vrlo široka i intimna poznanstva među srpskim oficirima (47). 
I dalje dodaje: On je voljan da ode iz sopstvenih interesa u srpski narod. 
Severans se pohvalio kako Kapser želi da preuzme svu odgovornost po pitanju posla i kako je vrlo odlučan i angažovan mlad čovek. 
Suprotnost u odnosu na Dodža, koji je bio neodlučnija ličnost, bila je očigledna. 
Kapser je pokazao jaku ličnost i snažan karakter, što se verovatno dopalo podjednako jakoj ličnosti kakav je bio Batler. 
Dogovarajući se da preuzme punu odgovornost ali podjednako zahtevajući i puni autoritet, Kapser je pokazao da je dorastao zadatku. 
Batler je odobrio Severansovu kandidaturu, budući da je verovao njegovom iskustvu i putovanjima kroz Srbiju, kao i njegovim prijateljskim kontaktima sa zvaničnicima iz Beograda (48). 
11. decembra 1920. godine, Kapser je potpisao ugovor sa Karnegijevom zadužbinom, u kojoj se navodilo da je angažovan predstavlja Zadužbinu u Beogradu, za period od šest meseci. 
U privatnom pismu, Batler je Kapseru objasnio šta će biti njegova uloga i zadatak: kao predstavnik Karnegijeve zadužbine Kasper je morao da obezbedi izgradnju i opremu Biblioteke u okviru dozvoljenih sredstava fonda. 
On bi bio u obavezi da nadgleda ugovore o izgradnji, početak izgradnje i rasspodelu sredstava. 
I najzad, morao je da skicira dokument u kome bi prikazao strukturu plana, opreme, odobrenih troškova, krajnjih datuma, što je trebalo da potpišu srpske vlasti. 
Do sada, ne postoji nijedan zvanični dokument na strani srpskih vlasti. 
Ovaj široki krug odgovornosti može da objasni zašto je Stejt Department odbio učešće svog ambasadora u tome. 
Karnegijeva zadužbina je iskoristila njegove prijateljske odnose sa srpskim vlastima da pripremi Kapserov put. 
Ovaj se sreo sa Slavkom Grujićem, koji mu je dao preporuke za ministrastva spoljnih poslova i obrazovanja, kao i za rektora Univerziteta. 
Milenko Vesnić je takođe bio obavešten o Kapserovoj misiji i zamoljen da prenese informacije Beogradu (49). 
Leo Kapser je 3. februara napustio njujork, brodom Aquitania doplovio do Francuske, a zatim stigao u Beograd. 
Po svom dolasku u Beograd Kapser se smestio u Grand hotelu. 
U dugom i detaljnom izveštaju Kapser opisuje svoje utiske. 
Primetio je da se broj stanovništva u glavnom gradu rapidno povećao i da su se pojavile poteškoće u tri oblasti: cene svakodnevnih potrepština su ekstremno visoke, smeštaj i ishrana oskudni a gradom je vladala opšta zapuštenost. 
Pored toga, bio je vrlo svestan složenosti političke situacije, kao i činjenice da izgradnja biblioteke nije bila od prioritetnog značaja za jednu vladu mnogo više angažovanu na uspostavljanju novih institucija, mišljenje koje je uostalom delio sa Persivalom Dodžem (50). 
Duhovito je dodao: Zvaničnici Vlade su do te mere okupirani svojim zadatkom da je gotovo nemoguće sa njima razgovarati o bilo kakvom projektu i kao posledica toga čini se da je na snazi izvesna "rekonstruktivna i ekonomska koma" (51). 
Kako piše, postojao je takođe i određeni skepticizam sa srpske strane u pogledu ispunjavanja Karnegijevog plana. 
Drugim rečima, Kapser je bio svestan da će posao biti obavljen samo njegovim zalaganjem i zalaganjem zvaničnika Univerziteta koji su, kako je primetio, bili spremni i jedva čekali da posao otpočne. 
Univerzitetu je bio neophodan dodatni prostor i nova oprema. 
Krajnje praktično, Kapser je istakao da su studentima potrebne knjige jer je njihov broj porastao sa 1500 1914. godine na preko 6000. 
Video je projekat novog kompleksa kao način da se obrazovanje proširi na veći deo stanovništva jer su praktično svi inženjeri i uopšte profesionalci formalno školovani van svoje zemlje zbog nedostatka mogućnosti obrazovanja (52). 
Prvi sastanak odbora se održao 28. februara 1921, u Ministrastvu za javne poslove, osam dana pošto je Kapser stigao. 
Ko su bili članovi Odbora? 
Svetozar Pribićević (1875-1936), ministar obrazovanja, bio je jedna od vodećih političkih figura tokom osnivanja Jugoslavije. 
Lider Demokratske partije, bio je i ministar unutrašnjih poslova prve koalicione vlade posle decembra 1928 (53). 
Persival Dodž (1870-1936) je bio američki ambasador. 
Posle prvog sastanka, učešće Pribićevića i Dodža je bilo prilično svedeno, često nisu ni prisustvovali sastancima. 
Glavnu ulogu su vodili izvršni članovi. 
Slobodan Jovanović (1869-1958), rektor Univerziteta u Beogradu, bio je takođe javna figura, kao profesor prava i istoričar. 
Severans je govorio o njemu kao o visoko kvalitetnom čoveku a Kapser ga je opisao kao izuzetno obdarenog energičnog i sposobnog člana Odbora, i često hvalio njegovu svesrdnu saradnju (54). 
Arhitekta Nikola Nestorović (1868-1957), profesor Univerziteta u Beogradu, profesori Dragutin Đorđević (1866-1933) i Andra Stevanović (1859-1929). 
Đorđević i Nestorović se pojavljuju u arhivima Karnegijeve zadužbine u ranoj fazi projekta, kada su podneli prve crteže preko Grujića, tokom zime 1920, kada je projekat još uvek bio u fazi pregovora (55). 
Posle studija u Francuskoj i Nemačkoj, učestvovali su u modernizaciji Beograda u periodu 1890-1900. 
Radili su zajedno na nekoliko projekata, Upravu fondova, današnji Narodni muzej (Nestorović - Stevanović), Srpsku akademiju nauka, sa planovima pre Prvog svetskog rata (đorđević - Stevanović), "kuću sa zelenim pločicama" (Nestorović - Stevanović), i planove za crkvu na Oplencu i Topoli (Nestorović - Stevanović). 
U ovoj mreži različitih ljudi Leo Kapser je zauzimao centralnu poziciju. 
Možemo samo da zamislimo svu složenost zadatka za nekoga ko je došao iz sasvim druge stredine, kakve su Sjedinjene Države. 
Pa ipak, nigde u ovom izveštaju ne nailazimo na njegove žalbe povodom teškoća na koje je nailazio. 
Prema Karnegijevim arhivima, vodio je vrlo temeljnu i detaljnu korespondenciju sa Karnegijevom zadužbinom, pokazujući jako osećanje odgovornosti i profesionalne savesti u vezi sa onim što je bilo u pitanju u ovom ambicioznom projektu. 
Iz tona izveštaja se vidi da mu je bilo vrlo stalo da propisno i regularno izveštava Karnegijevu zadužbinu, budući da su to bile i Batlerove instrukcije. 
Između članova Odbora je vrlo brzo uspostavljena srdačna i prijateljska atmofera i Kapser je bio opušten sa svima. 
Sve odluke su morale da se donesu jednoglasno (56): Kapser nije nameravao da bilo kome nameće svoje gledište. 
Dalje, sva plaćanja i raspodele novca su morale da imaju dva potpisa - Kapserov i Jovanovićev, što je ukazivalo na to da je ceo projekat zamišljen kao puna saradnja Karnegijeve zadužbine i Univerziteta u Beogradu. 
U istom duhu, Kapser je pisao zapisnike na engleskom, koje je Jovanović prevodio na srpski. 
Nekoliko nedelja kasnije, u martu, jedan preliminarni izveštaj koji su napisali arhitekti doveo je do određene krize, što je rezultiralo promenom politike. 
Izgledalo je da su se fondovi koje je Karnegijeva zadužbina obezbedila pokazali kao nedovoljni da pokriju i izgradnju i opremu Biblioteke. 
Ova izjava je u obzir uzimala visoke cene materijala i uslova rada u posleratnom kontekstu (57). 
Tokom diskusija, rektor Jovanović je sugerisao da Univerzitet preuzme finansijsku odgovornost u pogledu opreme, a da fondovi Karnegijeve zadužbine ostanu samo za izgradnju (58). 
Druga opcija je bila da se izgradi i opremi mnogo manja biblioteka ali se ovo nije uklapalo u postojeće planove kompleksa fakulteta, kao dela novih institucija. 
Jovanović je naglašavao koliko je ovaj projekat važan za potrebe studenata u skoroj i daljoj budućnosti. 
Bio je to dugoročni plan i vizija. 
Karnegijeva zadužbina je brzo odobrila sredstva, što je svakako bila promena politike, kao i Pribićević. 
Na neočekivani način "duh" ovog projekta je viđen od tada mnogo više kao međusobna partnerska operacija, ako ne dve države, a ono dve organizacije i obrazovne institucije. 
Jedna je obezbeđivala izgradnju, a druga opremanje. 
Kao što je Kapser napisao u izveštaju, posebnom pismu Karnegijevoj zadužbini, činjenica da su Srbi podjednako involvirani u ovaj projekat Karnegijeve zadužbine stvorila je duh poverenja i saradnje, što je bilo konstruktivno. 
I on je dodao vrlo ličnu primedbu: Ovo može zvučati čudno ali nacionalno i individualno, perspektiva pravog Srbina, sa psihološke tačke gledanja, pokazuje nedostatak fleksibilnosti, kao rezultat nemanja poverenja u strance, a što je, opet, izazvano stalnim ugnjetavanjem ali i ponosom i čašću ovog naroda koji je opstao zahvaljujući toj nesavladivoj snazi (59). 
U pismu koje je uputio direktno Karnegijevoj zadužbini (koje počinje sa Gospodo, i koje je drugačijeg tona od njegovih zvaničnih izveštaja), Kapser izražava mnogo ličnija gledišta i mišljenje. 
Insistirao je na značajnoj saradnji koju su pokazali arhitekte i zvaničnici i neprestano koristio reč prijateljstvo. 
On je govorio srpski, i to najverovatnije dovoljno dobro da bi ostvario efikasne i direktne odnose sa ljudima sa kojima je radio: Mogu da izvestim o najenergičnijoj saradnji sa srpske strane... većoj nego što sam se nadao. 
I u maju: I dalje mi je drago da mogu da izjavim da su srpski zvaničnici sa kojima sam radio najbolje sarađivali, pokazali se izrazito kompetentnim i pokazali inicijativu koja mi je ulila optimizam... 
Izgleda da je uživao u životu u Beogradu. 
Dva meseca po svom dolasku, izvestio je o primetnoj promeni u fizičkom izgledu grada, kako su radovi na rekonstrukciji konačno odmicali, pošto su velike količine cigle i drveta najzad pristigle. 
Do sredine aprila crteži i planovi su bili završeni i početak iskopavanja je bio planiran za maj-juni. 
Izabrana lokacija koju je poklonila Opština grada bila je poznata pod nazivom Trkališta ili Hipodrom. 
Tu se nalazilo nekoliko atletskih klubova. 
Biblioteka je trebalo da bude okrenuta ka Bulevaru kralja Aleksandra, sa glavnom zgradom Univerziteta s jedne i Tehničkim fakultetima s druge strane. 
Prema nacrtima, ukupni front fasade je iznosio 55,5 metara / 182 fita u dužinu, 31 metar / 102 fita u širinu i 18 metara / 60 fita u visinu. 
Stil je uglavnom bio neoklasicistički, mada se u izveštajima pominje i "plastična renesana", što je trebalo da se uklopi sa drugim zgradama univerzitetskog kompleksa. 
Kako je Kapser gotovo poetski napisao: Lepota fronta fasade proistekla je iz njene komparativne jednostavnosti i kolorne sheme, sa nekoliko tonova sive boje, nijansi gipsa, sa osnovom i stubovima od Aranđelovačkog granita (60). 
I dodaje: ovaj granit je jedan od najlepših u Evropi. 
"Model Karnegijeve biblioteke" se proučavao sa stanovišta arhitekstonskih planova. 
Čak iako su Karnegijeve biblioteke građene u različitim stilovima, ukupna arhitektura je uvek jednostavna i formalna, sa istaknutim ulazom, monumentalnim stepeništem, kao i spoljašnjim osvetljenjem i lanternom, kao simbolom prosvećenja (61). 
Komentarišući crteže, Kapser je primetio modernost u pogledu unutrašnjeg planiranja, što je uključivalo vodu, osvetljenje i grejanje, kao i ventilacioni sistem koji je obezbeđivao održavanje određene toplote i vlažnosti knjiga. 
Kako bi se zaštitila akustika, naručen je poseban linoleum (62). 
Prizemlje je uključivalo veliku čitaonicu i nekoliko manjih kabineta za studente i profesore. 
Skladištenje knjiga je bilo predviđeno uglavnom na prvom spratu, a takođe je za neke buduće događaje planirana i velika konferencijska sala (72 m2). 
Po odobrenju planova, na red je došla procena troškova, kako bi se pronašla odgovarajuća firma. 
Iako su detalji o ovome u arhivi oskudni, vidimo da je Kapser zbog evaluacije troškova i materijala, njegove lokacije i načina transporta (63), nekoliko puta boravio u unutrašnjosti Srbije. 
Nadao se da će dobiti pomoć od vlade za transport ali to nije bilo moguće. 
Kapser ne navodi određeni razlog ali to možemo da dovedemo u vezu sa njegovom ranijom primedbom da za vladine zvaničnike biblioteka nije predstavljala hitnu stvar. 
Arhitekte i rektor su kontaktirali sedam firmi. 
Četiri su podnele ponude i cene. 
Firme "Feniks" i "Obnova" su garantovale da će radovi biti završeni do januara 1922. 
Na kraju, "Obnova" je ponudila najnižu cenu i dobila ugovor. 
Posle dogovora iz marta 1921, unutrašnja oprema, vodovodni sistem, grejanje, ventilacija i struja, bili su ostavljene srpskoj strani. 
Ipak, Karnegijeva zadužbina je odlučila da se pobrine oko privremene opreme koja je obuhvatala radove na kanalizaciji, cevi, sistem osvetljenja, što je bilo potrebno uraditi u fazi zemljanih radova. 
Posle konsultacija sa arhitektama, Odbor je zaključio da termin produži za šest meseci, do jula 1922, s obzirom da je trebalo obezbediti materijal boljeg kvaliteta. 
Važnije od toga, nije bilo preporučljivo završiti radove do novembra ili decembra jer bi zbog zimskih uslova sušenje zgrade bilo otežano (64). 
Karnegijeva zadužbina se odmah složila da se završetak radova pomeri za kasnije a Kapser je prigovarao i u pogledu završavanja radova u januaru, budući da je u pitanju bila sredina akademske godine, i u tom smislu otežano i prenošenje i smeštanje knjiga. 
Dodao je da će radovi svakako ometati studente, što je bio argument koji je izazvao jak eho među članovima Zadužbine, budući da je prioritet stavljen na edukacijski aspekt projekta biblioteka. 
Dvadeset trećeg juna 1921, postavljen je kamen temeljac i proslavljen je zvanični početak izgradnje, iako su radovi formalno počeli nekoliko nedelja ranije. 
Prema Kapseru, datum postavljanja kamena temeljca malo je užurbano odredio prestolonaslednik Aleksandar zbog iznenadnog političkog pritiska i nije bilo dovoljno vremena da se sačeka Nikolas Batler koji je u to vreme bio na putu za Rems i Luven, gde su proslave povodom postavljanja kamena temeljca planirane za 19-20. juli i 28-29. juli. 
Nategnuta politička atmosfera je odigrala značajnu ulogu jer je samo nekoliko dana kasnije, 28. juna proglašen Vidovdanski ustav. 
Sledećeg dana, 29. juna, komunisti su pokušali da ubiju prestolonaslednika Aleksandra (65). 
Pa ipak, uprkos ove tenzije, postavljanje kamena temeljca bila je raskošna i svečana ceremonija, otvorena i za javnost i štampu. 
Kako je Kapser izvestio: ceremonija se odvijala na samom gradilištu. 
Podignuta je visoka tribina za srpske zvaničnike, veliku američku delegaciju iz ambasade i konzulata. 
Otvorena je blagoslovom Patrijarha. 
Zatim je prestolonaslednik Aleksandar položio kamen temeljac, zajedno sa dokumentima sa divnom srebrnom špahtlom i čekićem. 
Nekoliko srpskih i američkih zvaničnika su održali govor, naglašavajući vezu biblioteke sa Univerzitetom. 
Rektor je pohvalio Karnegijevu zadužbinu kao jednu od najvećih i najhumanitarnijih snaga našeg vremena... srećni smo da je naš univerzitet na ovaj način povezan sa jednom visoko kulturnom zemljom (66). 
Takođe je pohvalio i Kapsera za njegov rad i njegovu otvorenu simpatiju prema Srbiji. 
Leo Kapser je govorio i na srpskom i na engleskom, što je naišlo na veliko odobravanje srpskih zvaničnika. 
Kraljevski vojni orkestar je odsvirao srpsku i američku himnu. 
Kapseru je dodeljen "Veliki orden Svetoga Save" iz ruku prestolonaslednika Aleksandra. 
Ceremonija je bila propraćena svečanim ručkom i kasnije večerom. 
Gospodin Druker, predstavnik Filmske kompanije Foks iz nju Jorka, snimio je film koji je prosleđen preko Poslanstva te noći za Pariz, a zatim za Sjedinjene Države (67). 
Najmanje tri dnevne novine su pisale o događaju, Pravda, Politika i Tribuna. 
Proslava je opisana nekoliko nedelja kasnije u njujork Tajmsu, u dugom tekstu pod nazivom Karnegijev poklon Beogradu. 
Opisujući proslavu, novinar je napisao da je cela stvar, koju su u potpunosti isplanirali Srbi, vođena na način da bi im pozavideli i njujorški policajci. 
Bio je to iskren i dostojanstven odgovor jednog ponosnog naroda - Srbi su veoma ponosni - američkoj želji da pomogne zemlju koja je bila demoralisana i uništena ratom. 
Ako bi se ova ceremonija postavljanja kamena temeljca uporedila sa onima koje su organizovane nekoliko nedelja kasnije u Remsu i Luvenu, uočile bi se sličnosti - brojni zvaničnici iz vlada Francuske i Belgije, sa univerziteta, kralj Belgije i veliki broj članaka i fotografija objavljenih u štampi.  
U pogledu Karnegijeve zadužbine, postojala je očigledna želja da se sva tri projekta povežu i predstave zajedno. 
Od jula do kraja septembra i Kapserovog odlaska radovi su napredovali zadovoljavajuće. 
Već krajem avgusta zidovi prizemlja su počeli da se pojavljuju. 
Krov je trebalo da se postavi krajem 1921. 
Pa ipak, Kapser je u nekoliko prilika pomenuo uticaje političke prirode i socijalne pritiske. 
Početkom avgusta, neposredno posle ubistva ministra unutrašnjih poslova Draškovića, Komunistička partija je zabranjena i prešla je u ilegalu. 
Policija je nadgledala radnike koji su dolazili na gradilište i neke od njih nadzirala. 
Kapser je čak zabeležio da su radovi dosta hendikepirani zbog policijskih aktivnosti i onoga što je nazvao komunističkim i boljševističkim pokretom (68). 
Kasnije je izvestio da je stvar rešena i da su se poslovi vratili u normalu. 
Tokom jednog od poslednjih sastanaka, koji se održavao u kabinetu rektora Univerziteta, članovi izvršnog odbora su međusobno razmenili čestitke i pohvalili međusobnu saradnju, poštovanje i pomoć. 
Sa notom humora, Kapser je primetio da je jedan od arhitekata, Nikola Nestorović, pocrveneo kada je njegov rad pohvaljen (69). 
3 Zapažanja, značaj i dostignuća. 
Kako je projekat postavljen i kako su ga primili i izveštavali pre i posle Kapserove misije? 
Arhivi Karnegijeve zadužbine sadrže znatne i dobro organizovane novinske fajlove, sa isečcima iz oko dvanaestak novina na srpskom i engleskom jeziku, objavljenih u Beogradu. 
Postoji takođe i nekoliko članaka objavljenih u SAD, uglavnom njujork Tajmsu. 
Moguće je zaključiti da je ovaj fajl sastavio i poslao sam Kapser, budući da je u avgustu 1925. 
Batlerov sekretarijat najavio slanje paketa: ugovora, fotografija, arhitekstonskih planova, filmova i novinskih isečaka za Karnegijev centar u njujorku (70). 
Fajl je predstavljao izbor devet srpskih novina, od kojih su neke bile vrlo poznate: Politika, Pokret, Pravda, Epoha, Balkan, Beogradski Dnevnik, Tribuna, Jugoslovenski Pijemont, Trgovinski Glasnik. 
U priodu od marta do juna 1921. selektovano je preko dvadeset članaka, vezanih za Karnegijevu zadužbinu ili projekat biblioteka. 
Tokom ova četiri meseca, mesečno se pojavljivalo oko sedam članaka, ili jedan do dva svake nedelje. 
Pošto je fajl obuhvatio samo selektovane novine, moguće je govoriti o nečemu što se uveliko i često reklamiralo i objavljivalo. 
U arhivima se svaki članak pojavljuje na srpskom a zatim je, u rukopisu, preveden na engleski, kako bi mogli da ga pročitaju članovi Zadužbine, Haskel, Finč, Severans ili Batler. 
Takođe, većina članaka se završava sa detaljnim beleškama o tome da li se ili ne ista tema pojavila u nekim drugim novinama tog ili nekog drugog dana. 
U prilogu je nekoliko članaka koje je poslala Mejbel Grujić lično, kao i njihovi prevodi na engleski, upućeni Nikolasu Batleru. 
Elaborirani dosije ukazuje na osećanje modernosti i direktno upućuje na Batlerovo lično uverenje u pogledu značaja javnog mišljenja kao elementa koji učestvuje i treba da bude uključen u razvoj civivlnog društva. 
Kako je Kasper selektovao novine? 
Verovatno prema njihovim političkim tendencijama i sa ciljem da se ubuhvati što širi spektar. 
Batler je bio ubeđen da je javnom mišljenju, edukovanom javnom mišljenju, potrebno da bude dobro informisano, što je bilo ili što je trebalo da bude ključni element u vođenju javnih poslova. 
Kao što je ranije pomenuto u ovom tekstu, Kapser je po svom dolasku uočio da je projekat primljen sa sumnjom i skepticizmom. 
Ključni obrt se dogodio sredinom marta 1921, kada je projekat biblioteke postao zajednička operacija Karnegijeve zadužbine i Jugoslavije (unutrašnja i spoljašnja podela građevinskih poslova). 
Otprilike u isto vreme, Kapser je bio pozvan na novinarski skup koji se održavao u Sarajevu, kod predsednika novinske kuće "Union", kao predstavnik kulturne misije, čiji su se ciljevi odnosili na bogaćenje svetske civilizacije (71). 
Kapser je vešto iskoristio ovu priliku da objasni i zainteresuje za vodeći koncept Karnegijeve zadužbine u okviru politike obrazovanja i obnove. 
Rečeno savremenim rečnikom, organizovao je konfernciju za štampu i kontinualno je izveštavao u narednih nekoliko meseci iz Beograda. 
U jednom od njegovih ličnih pisama Haskelu, duhovito je objasnio da je određena količina austrijskog piva bila neophodna kako bi se novinari zainteresovali za nekoga tako mladog kakav sam bio, iz zemlje Slobode i Prohibicije, i zaključuje: ali košta malo više nego voda (72). 
Pismo je bilo otprilike njegovo poslednje pominjanje finansija. 
Od ovog momenta novinari su smatrani jednim od načina da se reklamira projekat biblioteka. 
Novinari su bivali redovno pozivani na gradilište i kabinete gde su se crtali arhitektonski planovi i, zahvaljujući Kapserovoj odluci da se privuku novinari, zaključili su da je projekat prestao da bude mit (73). 
Dan postavljanja kamena temeljca bio je zabeležen u štampi i brojni novinari su pozvani da prisustvuju događaju. 
Kapserova politika je pokrenula neka pitanja: da li je bila neophodna klima poverenja i osvajanje javnog mnjenja? 
Ako jeste, da li je to bilo povezano sa opštom političkom situacijom (pre Vidovdanskog ustava). 
Sa stanovišta Karnegijeve zadužbine, da li je u pitanju bila politika upotrebe modernih sredstava publiciteta? 
Ako se pobliže pogledaju teme ovih članaka, moguće je videti da je u pitanju sličan vokabular i slične reči, gotovo iste, što jasno upućuje na to da je Kapser organizovao konferencije za novinare: hvali se Karnegijeva zadužbina, odaje joj se priznanje za poklon, često se pominje sam Endru Karnegi, sa svim njegovim životnim postignućima, i opisuje se kao čovek koji veruje u ljude, pravi borac, div (energičan, jak i lep). 
Neke reči se ponavljaju: kultura i razvoj, svetlo i kultura, humanitarna briga i akcija, obrazovanje i misija, američko prijateljstvo. 
Naš narod treba da razume i oseti obrazovanje koje gospodin Karnegi i njegov plodan bogat život pružaju svim borbenim i naprednim ljudima ljudima. 
Pokret, 12. mart 1921. 
Izveštavano je o svakoj fazi izgradnje sa brojnim sličnim detaljima, uključujući i teme o kojima se diskutovalo na sastancima Odbora, kakvi su bili planovi, oprema, pitanja u vezi sa fondovima iz SAD, promenom datuma itd. 
Štampa je postala integralni deo projekta posle marta 1921, ali je bila aktivna u SAD, u njujork Tajmsu još 2. januara 1921, pre Kapserovog dolaska, kao i 30. oktobra 1921, po njegovom povratku. 
Biblioteka može da se shvati kao simbol života i postignuća Endrua Karnegija, čak iako on nikada nije video ni zgradu, čak ni sam projekat, budući da je umro 11. avgusta 1919, dakle u vreme kada su tek usvojena načela stvaranja fondova za razrušena područja. 
Tokom dve prethodne godine, Karnegi je bolovao od pneumonije. 
Prema biografskim studijama, on je toliko bio zaprepašćen izbijanjem rata da se jednostavno povukao iz javnog života (74). 
Ceo projekat je uglavnom izneo Nikolas Batler, njegov bliski savetnik, D'Esturnel de Konstan u Parizu i Kordenio Severans. 
Može se reći da je Batler delio i sledio duh i put Endrua Karnegija, uspostavljen dekadu ranije izgradnjom stotina javnih biblioteka širom SAD i šire. 
Ni D'Esturnel de Konstan nije video kraj izgradnje biblioteke, umro je maja 1924. godine. 
Dve završne epizode su se odigrale na završetku radova. 
Najpre, na zahtev rektora Univerziteta, naručena je i postavljena na glavnom ulazu u Biblioteku bista Endrua Karnegija. 
Vajar, ser Vilijam Goskomb Džon, koji je živeo u Londonu, složio se da bronzana statua može da bude reprodukovana i postavljena u biblioteke u Beogradu, Luvenu i Remsu (75). 
Pol D'Esturnel de Konstan, Nikolas Batler i Hneri Haskel su završili posao oko ovoga. 
Prava intelektualne svojine su prenesena na Karnegijevu zadužbinu a gipsana replika poslana u Pariz diplomatskom poštom. 
Prema izveštaju iz februara 1923, reprodukcija je urađena kasnije u Parizu a bista je poslana u Beograd (76). 
Bista, kao direktno upućivanje na osobu koju predstavlja, stvara vizuelni uticaj na prolaznika. 
Zatim, na ulazu u hol postavljen je i natpis. 
Ovo je pokrenulo nekoliko pitanja jer su zvaničnici Univerziteta želeli da odaju priznanje i Skupštini Jugoslavije za fond koji je dodeljen za unutrašnje opremanje zgrade (77). 
Karnegijeva zadužbina je jednostavno odbacila ovaj predlog uz objašnjenje da su zvaničnici Jugoslavije odlučili da modifikuju njene originalne planove. 
Persival Dodž je odigrao intermedijalnu ulogu između zvaničnika Univerziteta i Haskela iz Karnegijeve zadužbine. 
I najzad, Dodž je preneo originalni tekst: "ova zgrada je podignuta naporima Karnegijeve zadužbine za međunarodno pomirenje, kako bi pokazala njihovu simpatiju za stradanja naroda Srbije u Prvom svetskom ratu i kao dokaz njihove želje da pomognu srpskom narodu u njegovim naporima za obnoovu, 1922" (78). 
Da li je moguće ovom projektu pripisati i političko značenje? 
Ovo je dosta polemično i gotovo sporno pitanje. 
Ja sam ga, u svakom slučaju, uključila, budući da je sam Kapser pokrenuo nekoliko pitanja u svom poslednjem izveštaju, dovodeći ih u blisku vezu sa podizanjem zgrade Biblioteke (79). 
Kapser je dao jaku političku izjavu u vezi sa novim ustavom, koji je odjednom ulio poverenje narodu i uneo primetne promene u stav zvaničnika i u ekonomske planove. 
I dalje, smatrao je da je novi ustav ujedinjujući i krucijalni element nove države. 
Naglašavao je ulogu Parlamenta kao predstavnika narodne volje i primetio da nova rezolucija treba da obezbedi spoljni zajam za razvoj zemlje. 
Uočio je i novi niz institucija, uključujući budući Univerzitet i Univerzitetsku biblioteku, kao vitalnu povezujuću snagu nove države. 
On zanimljivo počinje poslednju sekciju izveštaja, opisujući razvoj radova (zidovi i temelji) i, bez nekog određenog prelaza, počinje da govori o temama ustava i parlamenta. 
Skoro se čini kao da su konstrukcioni poslovi oko biblioteke i poslovi državnih institucija potpuno spojeni. 
Svoj izveštaj završava snažnim savetima Karnegijevoj zadužbini da i u budućnosti nastavi svoja zalaganja na planu ekonomske pomoći i daje Batleru dugu listu ljudi u Srbiji i SAD kojima treba zahvaliti na saradnji, uključujući i Stejt Department. 
I najzad, dodaje listu predloga kako pomoći Jugoslaviji, od poziva za uplatu sredstava, subvencionisanja novca za knjige koje su pisali profesori fakulteta ili članovi Parlamenta. 
Takođe je želeo da skrene pažnju američkim zdravstvenim institucijama u pogledu pomoći Medicinskom fakultetu u Beogradu. 
U nekoliko prilika je predstavio Biblioteku ne samo kao poklon Karnegijeve zadužbine, nego kao način da se SAD i Kraljevina Srbija više približe. 
Dok je bio na konferenciji za štampu u Sarajevu, insistirao je na tome da će zgrada cementirati prijateljske veze među našim narodima (80). 
Ovaj koncept je takođe ponovljen u jednom pismu Nikole Pašića, u kome Pašić zahvaljuje Kapseru, naglašavajući veze pravog prijateljstva između naših naroda (81). 
U originalnim planovima se završetak radova predviđao za 1922. godinu ali, najviše iz razloga finansijskih teškoća, zgrada je završena u maju 1926. 
Skupština Jugoslavije je izglasala obezbeđivanje fondova kako bi se zgrada opremila. 
Do decembra 1922, Univerzitet u Beogradu je imao preko 8000 upisanih studenata, a do 1926. mogao je da uskladišti preko 200.000 knjiga. 
4 Zaključak 
Evropsku dimenziju projekta izgradnje biblioteka treba naglasiti kao igradnju Univerzitetske biblioteke u Beogradu, zajedno sa izgradnjom biblioteka u Belgiji i Francuskoj. 
U pitanju je bila trostruka operacija i potrebno je da je istoričari tako razumeju i procenjuju. 
Treba podjednako primetiti i vrlo aktivnu, ličnu i direktnu ulogu Lea Kapsera. 
Iz njegovih poslednjih pisama, izveštaja i ličnih beležaka, vidi se da su njegova lična inicijativa i njegovo duboko razumevanje složene političke situacije, bili od suštinskog i odlučujućeg doprinosa projektu. 
Leo Kapser je, možda, figura nepoznata istoriji ali moguće je povući paralelu sa jednom drugom ličnoću, o kojoj u nedavno objavljenom članku detaljno piše Ljubinka Trgovčević, Mejbel Grujić. 
Opisuje je kao osobu malo poznatu, o kojoj ne postoje nikakve studije... ali čija je uloga bila često uticajna, ako ne i suštinska (82). 
I najzad, da li je Karnegijev projekat bio izraz filantropskog rada ili je predstavljao, podjednako, novu ulogu SAD u spoljnjoj politici u Evropi? 
Čak i ako projekat biblioteka nije bio inicijativa Stejt Departmenta, američka strana politika je de facto bila involvirana, i to pokazuje, na primeru Persivala Dodža, koliko dvosmislena može da bude veza između neprofitnih organizacija, Karnegijeve zadužbine i Vlade SAD. 
Karnegijev projekat je otišao mnogo dalje od dobrotvornog rada i reflektuje, u isto vreme, interes Vašingtona. 
Pa ipak, spajanje interesa Univerziteta u Beogradu i Karnegijeve zadužbine bilo je značajno: prvom je bila potrebna nova zgrada kako bi uspostavio novi sistem obrazovanja a druga je, zidajući mnoge javne biblioteke, već završila veliki deo posla u okviru obrazovanja i znanja. 
Nekoliko godina kasnije, 1933, Slavko Grujić je u jednom od ličnih pisama napisao Nikolasu Batleru: Pitam se da li znate da je Univerzitetska biblioteka, podignuta zahvaljujući donaciji Karnegijeve zadužbine, koja je već nekoliko godina stajala sama u nerazvijenom području grada, sada okružena drugim lepim zgradama Univerziteta, na širokoj i dobro popločanoj aveniji koja je postala jedna od glavnih saobraćajnica grada (83). 
