NAUČNI RAD UDK 004.4:347.77/.78 
SOFTVERSKA PIRATERIJA U SRBIJI 
Biljana Kalezić* 
Narodna biblioteka Srbije, Beograd 
* biljana.kalezic@nb.rs 
Apstrakt: Piraterija je postala globalni fenomen. 
Skoro da ne postoji proizvod ljudskog uma koji nije kopiran i piratizovan. 
Zabeleženi su primeri falsifikovanih alkoholnih pića, parfema, lekova, knjiga, novca, pa i neizostavno računarskog softvera. 
Kako je piraterija pojava na koju utiču brojni činioci, među kojima se izdvajaju ekonomski i kulturni, izvesno je da ju je nemoguće iskoreniti, ali se uz svesrdan trud društva i pojedinaca može svesti na prihvatljiv nivo. 
Pored istorijskog pregleda piraterije medija za prenos informacija, u radu je dat i pregled različitih tipova softverske piraterije, a zatim i presek stanja u Srbiji danas, ali i u prethodnim godinama. 
Ključne reči: softver, intelektualna svojina, piraterija, Srbija. 
1. Uvod 
Pogrešno je misliti da je piraterija pojava savremenog doba. 
Krivotvorenje i piraterija su stari skoro koliko i ljudski rod. 
Obe pojave sežu duboko u prošlost, a to što su danas praktično poprimile razmere epidemije, možemo zahvaliti novim medijima i činjenici da savremena tehnologija omogućava lako kopiranje originala. 
Neki od prvih primera piraterije, to jest krivotvorenja sežu do rimskog doba, odnosno do proizvođača vina i likera iz Narbone u južnoj Francuskoj koji su kopirali italijanske zapušače za amfore, nastojeći da plasiraju svoja vina kao italijanska, koja su se u to doba bolje kotirala na tržištu (Žarković 2003). 
Iako je već dobro poznato da Gutenbergov izum štampe pokretnim slovima nije originalan, s obzirom na to da se slična tehnologija koristila u Kini već od 11. veka, on je ipak jedan od najepohalnijih i najdalekosežnijih izuma u istoriji čovečanstva i ljudske kulture (Furunović 2000). 
Do tog momenta knjiga kao medij za prenos informacija je bila skupa i nedostupna široj publici. 
Gutenbergov pronalazak je sve to promenio. 
Knjiga postaje jeftinija i dostupna svima, što utiče na širenje pismenosti, a zatim i na dalji razvoj nauke i tehnike. 
Međutim sa početnim poletom javljaju se i novi problemi. 
Kako je potražnja za knjigama rasla, tako se zaoštravala konkurencija među izdavačima. 
U tim danima, autor je praktično prodavao pravo određenom izdavaču da objavi dato delo, što je značilo da samo taj izdavač ima ekskluzivno pravo da ga objavi. 
Međutim, brojni izdavači su preštampavali knjige ne tražeći saglasnost od prvog izdavača ili autora i ubrzo su postajali konkurentni prvom izdavaču dela, povređujući time njegove interese. 
Izdavači koji su se bavili ovakvom delatnošću su samim tim ostvarivali veću ekonomsku dobit jer nisu imali troškove oko pripreme rukopisa za štampu koje ima prvi izdavač, a nisu ni plaćali naknadu autoru. 
Upravo je ovakva situacija i dovela do toga da se izdavači udruže i od vladara zahtevaju izdavanje privilegija koje su značile isključivo pravo na štampanje i izdavanje jednog dela i zabranu preštampavanja. 
Vremenom, njihovim zahtevima se pridružuju i autori, pa je zajednički pritisak urodio plodom u Engleskoj, gde je 1710. godine donet zakon Ane Stjuart, koji predstavlja prvu pisanu normu autorskog prava (Domazet 2007). 
Prvi propisi koji su regulisali ovu materiju u kontinentalnoj Evropi se javljaju u Francuskoj kao jedna od tekovina Revolucije iz 1789. godine (Stanković i Tešmanović 2007). 
Kako se nauka i tehnologija dalje razvijaju, tako nastaju novi mediji za prenos i skladištenje informacija, a mogućnosti kopiranja i nelegalnog iskorišćavanja dela zaštićenih autorskim pravima poprimaju neslućene razmere. 
U nekom smislu, istoriju piraterije medija za prenos informacija je moguće pratiti kroz njihovu evoluciju. 
Na kraju 19. i početkom 20. veka napravljena su i prva sredstva za snimanje zvuka i pokreta. 
Tomas Edison je predstavio svetu prve medije za snimanje - prvo valjak za snimanje, a potom ploču u obliku diska i celuloidnu traku za snimanje filmova. 
Inženjeri kompanije Ampex su 1949. godine projektovali i napravili mašine za snimanje na audio i video magnetne trake, nakon čega su oko 1956. godine proizveli i prvi sistem pod nazivom Quadriplex (Ganc i Ročester 2007). 
Evolucija ovih uređaja za snimanje se nastavila velikom brzinom, tako što se 1975. godine pojavio sistem Betamax japanske kompanije Sony, a 1979. godine i VHS sistem (Video Home System) kompanije JVC (Milovanović 1991). 
Početkom 60-tih godina pojavile su se kasete firme Philips za diktafone. 
Tehnologija snimanja je napredovala i kompanije su ubrzo počele da izdaju LP (Long Play) albume na kasetama. 
Kompanija Philips nije mogla ni da predvidi da će ljudi masovno da kupuju prazne kasete - očigledno da bi na njih snimali sami. 
Bio je to početak kulturnog pomaka od masovnih medija ka personalizovanim - ,,ja biram šta ću i kada snimati, kojim redom i na kom mestu`` (Ganc i Ročester 2007). 
Dodatni podstrek za razvoj piraterije nastaje pojavom digitalnih podataka. 
Iako su digitalni podaci u praksi već postojali više od 50 godina, praktično sa pojavom prvih računara, sve do početka 1980-tih godina nije postojao masovno prihvaćeni adekvatni način njihovog skladištenja i distribucije. 
Tačnije, 1979. godine su se kompanije Philips i Sony udružile da bi stvorile standard za distribuciju audio podataka poznatiji kao ,,Compact Disc - CD``. 
Tehnološka preteča opšte prihvaćenog CD standarda je bio Laserdisc koji se pojavio nekoliko godina ranije, ali on se nije održao u praksi. 
Ono što je Laserdisc imao zajedničko sa CD-om je to da je korišćen laserski zrak, ali ipak radilo se i dalje o analognim podacima. 
Analogni VHS format je držao primat nad digitalnim filmovima, sve do pojave DVD (Digital Versatile Disc) diskova pre samo nekoliko godina. 
Sve do polovine 1990-tih godina, dok se nisu pojavili kućni ,,rezači`` CD-ova, pitanja autorskih prava za digitalne podatke nisu bila toliko izražena jer su jedina mesta gde su se diskovi mogli umnožavati bile zapravo fabrike gde su se i proizvodili, 
premda je već i tada bilo i pravih piratskih fabrika čiji se tehnološki proces nije uopšte ili nije mnogo razlikovao od originalnog (Domanović 2004). 
Kopiranje ovakvih medija postaje manje zahtevno, a što se kvaliteta tiče, kopije ne gube na njemu kao kod analognih medija. 
Sada je već postalo moguće da se u vrlo kratkom vremenskom roku napravi ogroman broj kopija istog kvaliteta. 
Pojava Interneta je dodatno zakomplikovala stvari. 
Dominantni oblik nezakonite distribucije softvera tokom 1980-tih godina zvao se ,,mravlja trgovina``. 
Ovakva vrsta prodaje računarskih programa svih namena, koju su pokretale i organizovale profesionalne bande, najčešće se obavljala na ,,buvljim pijacama`` (Drakulić i Drakulić 1999). 
Tokom devedesetih, zahvaljujući Internetu, javljaju se novi, efikasniji načini distribucije nelegalnog softvera. 
Izraz ,,softverska piraterija`` ulazi u upotrebu kasnih 70-tih godina prošlog veka, odnosno paralelno sa razvojem PC računara. 
Originalno značenje ovog izraza je podrazumevalo ilegalno kopiranje ili preprodaju tuđih programa, umesto da ih korisnici legalno kupuju (i plate) ili sami urade. 
Izraz se obično primenjivao na krađu softvera koji je bio namenjen prodaji, tj. tržištu (Petrović 2004). 
Poučeni iskustvima iz prošlosti, kompanije koje proizvode softver su već u tim prvim fazama pokrenule različite kampanje koje su imale za cilj da korisnike upozore na štetne efekte piraterije, ali i na zakonske posledice ukoliko ipak reše da ignorišu upozorenja i nastave da se bave ovom nelegalnom aktivnošću. 
2. Tipovi softverske piraterije 
Pod piraterijom se generalno podrazumeva bilo koje neovlašćeno korišćenje određenih sadržaja. 
Kada se ono posmatra kroz prizmu autorskih prava onda ono predstavlja neovlašćenu proizvodnju, distribuciju, prodaju ili na bilo koji drugi način neovlašćeno iskorišćavanje određenih autorskih dela bez dozvole, naknade, zakonskih licenci ili izuzetaka predviđenih zakonom. 
Ovakvo određenje piraterije odnosi se i na računarske programe. 
Postoje različiti pojavni vidovi piraterije i kreću se od pojedinaca koji preko improvizovanih P2P (eng. Peer- to-peer) mreža razmenjuju softver, do ruske mafije i bivših kolumbijskih gospodara droge koji vode fabrike za proizvodnju kopiranih kompakt diskova jer falsifikovanje digitalnih medija počinje da donosi veći profit od poslova sa drogom (Ganc i Ročester 2007). 
U suštini svi vidovi piraterije koji su karakteristični za današnje sajber okruženje se mogu svrstati u neki od 5 osnovnih tipova (Spasić 2007): 
1. Piraterija od strane krajnjih korisnika - neovlašćeno umnožavanje softvera od strane radnika firme, a sastoji se iz različitih radnji: instaliranje programa sa jedne licencirane kopije na više računara; umnožavanje materijala za instaliranje i njihova distribucija; nadogradnja (eng. upgrade) bez legalne kopije programa koji se nadograđuje; sticanje primeraka softvera koji nisu dostupni u komercijalne svrhe i razmena materijala na radnom mestu ili izvan njega. 
2. Prekomerno korišćenje klijent- servera, znači da preveliki broj umreženih zaposlenih službenika koristi istu centralnu kopiju softvera. 
Pri tom, licenca dopušta samo određeni broj korisnika 
3. Internet piraterija - neovlašćeno učitavanje (eng. download) softvera s Interneta, a odnosi se na onlajn kupovinu. 
Internet piraterija može imati sledeće oblike: piratski sajtovi koji nude softver za besplatno preuzimanje ili u zamenu za postavljanje novih programa na mrežu; Internet aukcije koje nude falsifikovani softver van legalnih kanala; P2P mreže koje dozvoljavaju neautorizovanu razmenu softvera. 
Mnogi ljudi koji kupuju softver preko Interneta nekad i ne dobiju robu koju su platili, a drugi ne mogu da povrate uloženi novac ako otkriju da je kupljeni softver falsifikovan, jer nepoštene Iternet firme uglavnom munjevito nestaju. 
Osim toga, izuzetno je teško propoznati piratizovani softver na serveru, jer se pre kupovine ponuđeni proizvod ne može vizuelno pogledati. 
4. Instaliranje nelegalnog softvera na novosastavljene računare (Hard Disc Loading - HDL) - odnosi se na firme koje se bave prodajom takvih računara, a ovde spadaju i firme koje prodaju ili instaliraju novi softver na računare na radnom mestu. 
5. Falsifikovanje softvera - nelegalno kopiranje i prodaja proizvoda zaštićenih autorskim pravom s namerom direktnog oponašanja autentičnog proizvoda. 
Do falsifikovanja softvera dolazi u slučaju ilegalnog umnožavanja - dupliranja i prodaje autorizovanog materijala sa namerom da se direktno imitira zaštićeni proizvod. 
Falsifikovanje softvera u praksi ima dva najčešća oblika. 
a. Kopiranje krajnjih korisnika: prijatelji jedni drugima pozamljuju diskove, ili organizacije prijavljuju manji broj instaliranog softvera. 
Iako se razmena softvera među prijateljima može učiniti potpuno naivnom, treba naglasiti da ova aktivnost ipak krši zakon o intelektualnim svojinama i samim tim predstavlja rizik za korisnike softvera. 
Takođe, interesantna situacija nastaje sa pojavom različitih društvenih mreža, kao što su Facebook, My Space i slične, gde broj ,,prijatelja`` može da pređe i nekoliko desetina hiljada, 
a u tom slučaju prosta razmena softvera među prijateljima može i te kako da ima ozbiljne posledice po dobit njihovih proizvođača. 
b. Falsifikovanje: razni načini dupliranja i distribuiranja nelegalno kopiranog softvera. 
Mnoge falsifikatorske grupe povezane su sa organizovanim kriminalom za falsifikovanje i pakovanje softvera i za to koriste naprednu tehnologiju. 
Tako se upakovan softver prodaje kao manje ili više verna imitacija legitimnog softvera. 
Kada se vrši u velikom obimu, falsifikovanje predstavlja ozbiljnu kriminalnu aktivnost. 
Softverska piraterija postala je deo mehanizma za pranje novca, što naravno dalje vodi do trgovine oružjem, kockanja, iznuđivanja i prostitucije. 
Takođe, tehnologija koju falsifikatori koriste stalno napreduje tako da ni iskusni korisnici ne mogu uvek da razlikuju legalni softver od falsifikata. 
Mogućnost prevare je povećana s rastom popularnosti trgovine preko Interneta, jer kupac nije u mogućnosti da vidi proizvod dok ne stigne do njega. 
Falsifikatori često privlače mušterije nudeći proizvode po izuzetno niskim cenama, a rizici kojima se na taj način korisnici izlažu su brojni (netestirani softver kopiran bezbroj puta i to sa potencijalno zaraženog tvrdog diska, proizvod bez tehničke podrške, proizvod bez garancije, proizvod na čije korišćenje kupac nema legalna prava, proizvod koji ne može dobiti nadogradnju...). 
Kao što je već na više mesta rečeno, pojavom Interneta otvorile su se neslućene mogućnosti za distribuciju piratizovanog softvera. 
Na primer, kada se govori o razmeni datoteka na Internetu, često će se čuti i izraz ,,warez``. 
Ovaj izraz predstavlja ciničnu parodiju izraza ,,wares`` (eng. roba ili proizvodi za prodaju) (Ganc i Ročester 2007). 
Tzv. ,,warez`` grupe su praktično tajne organizacije na Internetu, koje čine pojedinci i organizovane grupe koje koriste Internet za nelegalnu distribuciju autorski zaštićenog softvera velikih razmera. 
Chlanovi tzv. ,,warez`` grupe su obično veoma vešti u ,,dobavljanju`` novih softverskih proizvoda i njihovoj daljoj distribuciji širom sveta. 
U ovakvoj grupi, pojedini članovi (poznati kao ,,dobavljači``) imaju pristup autorski zaštićenom softveru, video igricama, filmovima, muzičkim datotekama i slično, često i pre nego što su ti naslovi postali dostupni širokoj publici. 
Zatim, neki članovi (poznati kao ,,razbijači zaštita``) koriste svoje tehničko znanje i veštinu da zaobiđu ili ,,razbiju`` zaštite na autorski zaštićenom digitalnom mediju, dok drugi (poznati kao ,,kuriri``) raznose piratizovani softver po raznim serverima datoteka na Internetu koji drugima omogućavaju pristup, reprodukciju i dalju distribuciju. 
Ovakav način distribucije nelegalnih sadržaja ozbiljno ugrožava poslovanje proizvođača softvera, pa se akcije suzbijanja softverske piraterije najčešće sprovode upravo protiv ovakvih grupa. 
3. Situacija u svetu 
Međunarodna organizacija Bussines Software Aliance (BSA) je osnovana 1988. godine kao udruženje proizvođača poslovnog softvera, sa ciljem da obrazuje korisnike o autorskim pravima nad softverom i informatičkoj bezbednosti, trgovini, elektronskom poslovanju, ali i da se bori protiv softverske piraterije. 
Neke od članica BSA su: Adobe, Apple Computer, Autodesk, Compaq, Dell, IBM, Intel, Inuit, Macromedia, Microsoft, Novell, Symantec i brojne druge. 
BSA sada već ima razvijene programe u nekih 80 zemalja sveta. 
BSA svake godine od međunarodne analitičarske kuće za informacione tehnologije International Data Corporation (IDC) naručuje globalnu studiju o nivoima piraterije. 
Kako se ova studija izrađuje već više od jedne decenije, to je i ona sama postala predmet proučavanja i omogućila je da softverska piraterija bude najviše praćeni i istraživani vid piraterije. 
Metodologija za procenu piraterije koju IDC koristi pri izradi ove studije je komplikovana. 
U suštini ona se zasniva na proceni koliko je softverskih paketa instalirano na personalnim računarima u jednoj zemlji, pa da se taj broj uporedi sa ukupnim brojem paketa isporučenih od strane kompanija. 
Ukratko, u globalnoj studiji o softverskoj pirateriji za 2008. godinu1 se navodi, da je piraterija uprkos trudu vlada i proizvođača softvera da se zaustavi nezakonita upotreba računarskog softvera, i dalje ozbiljan problem u svim zemljama, čime se koči ekonomski oporavak, ali i dugoročni rast i napredak. 
Tokom 2008. godine nivoi softverske piraterije su pali u oko pola (tačnije 57) od 110 zemalja koje su obuhvaćene studijom. 
U 36 zemalja je ostala na istom nivou, a porasla je tek u 16. 
Ukupan procenat softverske piraterije na svetskom nivou sada iznosi 41%, što je povećanje od oko 3% u odnosu na prethodne godine. 
Novčani gubici za softverske kompanije su po prvi put prešle 50 milijardi dolara širom sveta. 
1 dostupna na adresi: http://global.bsa.org/globalpirač 2008/studies/globalpirač2008.pdf 
4. Situacija u Srbiji 
U Srbiji skoro da ne postoje ozbiljne studije o pojavnim oblicima i razmerama softverske piraterije. 
Osim novinskih natpisa i studija ovog fenomena u stručnim časopisima iz oblasti prava, aktivnosti BSA i njihovi izveštaji donekle mogu da ukažu na pravu sliku. 
Međutim, najdetaljniji opis stanja softverske piraterije u Srbiji se nalazi u ,,Specijalnom izveštaju 301`` koji za potrebe američkog Ministarstva trgovine već 21 godinu izrađuje International Intellectual Property Alliance (IIPA). 
IIPA je Međunarodna alijansa za zaštitu prava intelektualne svojine koja je formirana 1984. godine u Sjedinjenim Američkim Državama, sa ciljem da zastupa interese industrije zasnovane na korišćenju autorskih prava i razvija standarde za efikasnu zaštitu autorskih i srodnih prava, odnosno sprečavanje neovlašćenog korišćenja materijala zaštićenih autorskim pravima i njihove zloupotrebe. 
Radi se o koaliciji sedam značajnih trgovačkih asocijacija, koje zastupaju oko 1100 kompanija koje proizvode i distribuiraju, širom sveta, materijale zaštićene autorskim i srodnim pravima. 
Pored BSA, članice IIPA su: AAP (Association of American Publishers), ESA (Entertainment Software Association), Independent Film & Television Alliance, MPAA (Motion Picture Association of America), NMPA (National Music Publishers Association) i RIAA (Recording Industry Association of America). 
Kako su Sjedinjene Američke Države najveći svetski izvoznici materijala zaštićenih autorskim pravima, imaju i najveći interes da se pravna zaštita tih materijala sprovodi u što više zemalja. 
U sklopu tog truda IIPA svake godine u aprilu mesecu izveštava Ministarstvo trgovine SAD o pojavama piraterije u svetu i o ugrožavanju američkih interesa po tom osnovu, predlažući da se prema zemljama u kojima je piraterija izrazito rasprostranjena uvedu ekonomske sankcije. 
Na osnovu tog izveštaja, Ministarstvo trgovine upućuje Kongresu ,,Specijalni izveštaj 301`` o zaštiti intelektualne svojine u svetu, sa konkretnim predlozima za uvođenje sankcija zemljama koje su najveći prekršioci i sa ,,Listom posmatranja`` zemalja koje bi u budućnosti mogle biti stavljene pod sankcije zbog nezadovoljavajućeg stanja zaštite intelektualne svojine. 
Srbija (zajedno sa Crnom Gorom) se 4 puta našla u ovom izveštaju, upravo na tzv. ,,Listi za posmatranje``, i to za 2003, 2004, 2005 i 2006. godinu. 
Posle raspada Državne zajednice 2006. godine, IIPA nije izrađivala dosije ni za Srbiju, ni za Crnu Goru. 
Za period pre 2003. godine podaci praktično da i ne postoje. 
4.1. Situacija u Srbiji 2001. i 2002. godine 
Iako je do podataka za pomenute godine teško doći, jedno istraživanje sprovedeno u julu 2001. godine je pokazalo da čak 99% računara radi uz pomoć piratskih izdanja operativnih sistema (Žarković 2003). 
To se promenilo već tokom sledeće godine kada su konačno na tržište Srbije ušle velike softverske firme. 
Iste godine Microsoft je sa saveznom i srpskom vladom potpisao sporazom o strateškom partnerstvu, čime je licencirano 30.000 računara u administraciji i još 50.000 u školama i akademskim ustanovama. 
U toku akcije koju je u Jugoslaviji sproveo Microsoft, a koja je trajala od septembra do kraja decembra 2002. godine, šansu za legalizaciju svog softvera je iskoristilo i više hiljada pravnih lica. 
Tom prilikom je zaključeno ukupno 110.000 različitih licenci, na osnovu kojih je instaliran softver na 35.800 računara. 
Microsoft je u sklopu te akcije otvorio u Beogradu centar za podršku korisnicima, gde svi registrovani korisnici njihovog softvera mogu telefonom da zatraže tehničku podršku, da dobiju potrebne informacije i da aktiviraju ili zamene kupljeni proizvod. 
U oktobru 2002. godine, iz Microsofta su dali saopštenje za javnost da će operativni sistem svoje kompanije (Windows XP Professional i paket Office 11) prevesti na srpski jezik, 
što je navodno bio još jedan od presedana koje je Microsoft načinio za jugoslovensko tržište, jer je dosadašnja praksa bila da se, tek pošto se na određenom tržištu stekne kritična masa korisnika pristupi lokalizaciji operativnog sistema (Žarković 2003). 
Procenjeno je da se legalizacijom softverskih proizvoda Microsofta piraterija u Srbiji spustila na nekih 75%, mada postoje i izveštaji da je u tom prvom momentu procenat računara sa piratskim softverom iznosio tek 60%. 
Uprkos svemu, skloniji smo da misimo da je prva cifra i ona verovatnija. 
Kako je tržište Srbije postalo otvoreno za softverske kompanije, ali i udruženja kao što je BSA, tako IIPA po prvi put ima dovoljno podataka da u potpunosti sagleda stanje zaštite intelektualne svojine u Srbiji i Crnoj Gori. 
4.2. Situacija u Srbiji za 2003. godinu 
U ,,Specijalnom izveštaju 301`` za 2003. godinu2 se navodi da Srbija i Crna Gora imaju ozbiljne probleme u zaštiti materijala zaštićenih autorskim pravima. 
Veći deo sektora koji se bavi proizvodnjom materijala zaštićenih autorskim pravom je imao problem sa produkcijom, distribucijom, prodajom, izvozom ilegalnih optičkih diskova, VHS piraterijom, kao i sa veoma raširenom piraterijom poslovnog i softvera za zabavu. 
Kao jedan od uzroka visokog procenta piraterije (skoro 100%) izveštaj imenuje prethodnu jugoslovensku vlast (sa Slobodanom Miloševićem na čelu) kao jednog od krivaca. 
Prema izveštaju, pomenuta vlast je otvoreno podržavala pirateriju zapadnih proizvoda zaštićenih autorskim pravima kao poseban akt patriotizma. 
Posle rata na Kosovu, nova savezna vlada je prekinula sa tom tradicijom u kojoj je vlada podržavala pirateriju. 
Međutim, piratizovani materijali su i dalje bili široko rasprostanjeni i mogli su se naći u brojnim kioscima, maloprodajnim objektima i na pijacama. 
Bilo je veoma teško da se pronađe bilo kakav mloprodajni objekat koji isključivo prodaje legalan materijal. 
Svojevrstan paradoks su predstavljali kiosci (njih 50-tak) ispred Studentskog kulturnog centra (u ulici Generala Zhdanova, sada Resavska), a u neposrednoj blizini srpskog Ministarstva trgovine, turizma i usluga, koji su dnevno prodavali na hiljade ilegalnih kaseta i optičkih medija koji sadrže muziku, filmove i softver. 
Istovremeno, Internet piraterija je takođe predstavljala ozbiljan problem, sa brojnim warez lokacijama koje za preuzimanje nude poslovni softver i računarske igre, ali i sa velikim brojem veb lokacija koje te iste proizvode nude po principu ,,narezati po narudžbini``. 
U zemlji su, u to vreme, bile aktivne i fabrike koje su se bavile proizvodnjom piratizovanih optičkih medija. 
Pored toga što su pomenute fabrike snabdevale tržište Srbije i Crne Gore, njihovi proizvodi su se izvozili i u susedne zemlje kao što su Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Grčka, Rumunija, Slovenija i Turska, što je predstavljalo dodatni problem. 
2 dostupan na adresi: http://www.iipa.com/special301_ TOCs/2003_SPEC301_TOC.html 
Kao jedan od razloga za ovako visok nivo piraterije Izveštaj navodi i neadekvatan Zakon o autorskim i srodnim pravima, ali i ostale propise kojima se reguliše i štiti intelektualna svojina, ali i sporost i nezainteresovanost tužilaštva i sudstva da predmetima koji se odnose na povredu autorskih prava daju prioritet. 
Iz tih razloga strane investicije u industriju za proizvodnju materijala zaštićenih autorskim pravima u Srbiji i Crnoj Gori su onemogućene, pa SAD i drugi strani i lokalni nosioci prava trpe gubitke koji se mere milionima dolara. 
Na primer, muzička industrija prijavljuje nivo piraterije od 95%, što iznosi nekih 14 miliona dolara gubitka samo za muzičku industriju SAD u 2002. godini. 
Međutim, međunarodni pritisak i pažnja usmerena na Srbiju i Crnu Goru od strane vlade SAD su trebale da spreče da Srbija i Crna Gora postanu nova Bugarska ili Ukrajina na području Balkana, s obzirom da se obe pomenute zemlje smatraju vodećim u proizvodnji piratizovanih optičkih medija. 
Prema pomenutom Izveštaju 301, akcije koje je Vlada Srbije i Crne Gore trebalo da preduzme u 2003. godini da bi unapredila svoj režim zaštite autorskih prava su: 
- da položi instrumente za ratifikaciju dva takozvana ,,Internet ugovora`` koja administrira Svetska organizacija za intelektualnu svojinu (World Intellectual Property Organization - WIPO): WIPO WCT (WIPO Copyright Treaty) Ugovor o autorskom pravu i WIPO WPPT (WIPO Performances and Phonograms Treaty) Ugovor o interpretacijama i fonogramima, oba iz 1996. godine. 
Ovi ugovori sadrže međunarodne pravne norme za sprečavanje nedozvoljenog pristupa zaštićenim delima i generalno regulišu njihovo korišćenje na Internetu i drugim digitalnim mrežama. 
(Skupština je u tom trenutku već odobrila oba ugovora); 
- da izmeni Zakon o autorskim pravima iz 1998. da bi uključio bolju zaštitu od piraterije, posebno u onlajn okruženju; 
- da usvoji zakone koji regulišu proizvodnju optičkih medija, kako bi se kontrolisala njihova proizvodnja i distribucija; 
- da uputi agencije za sprovođenje zakona da borbi sa piraterijom daju prioritet i postave ciljeve kako bi se pokrenule kriminalne istrage, racije i tužbe; 
- da poboljša administrativne anti- piratske napore da bi se zatvorili kiosci i drugi maloprodajni objekti koji se bave prodajom i distribucijom piratizovanih materijala; 
- da pojača sprovođenje zakona na granicama da bi se sprečio uvoz i izvoz piratizvanog materijala, uključujući optičke medije; 
- da unapredi sudsku obuku o autorskim pravima da bi sudovi brzo i efikasno sproveli sve aspekte zakona o autorkom pravu. 
Krajem 2001. godine sprovedena je do sada i najveća akcija protiv pirata, u kojoj su učestvovali pripadnici policije i predstavnici ministarstava finansija, trgovine i kulture Republike Srbije. 
Samo tržišna inspekcija zaplenila je 35.360 kompakt diskova, 16.801 audio kasetu i više od 2.000 video kaseta (Žarković 2003). 
Međutim, jedan drugi slučaj je privukao malo veću pažnju. 
Najveća zaplena piratskih diskova u Evropi ikad odigrala se u Beogradu, gde je 6. jula 2002. godine zaplenjeno oko 750.000 piratskih kompakt diskova. 
U iznajmljenim magacinskim prostorijama preduzeća ,,Jugoeksport`` na Zvezdari, 
kriminalistička policija SUP-a Beograd otkrila je ilegalnu proizvodnju muzičkih kompakt diskova čiji je proizvođač bilo preduzeće ,,General Disc Tehnology`` - GDT). 
Kao mera obezbeđenja, oprema i piratizovan materijal su zapečaćeni na lokaciji, u skladištu ove fabrike. 
Vlasnik GDT-a je polomio pečate na prostoriji gde su bili stavljeni pod kontrolu zaplenjeni diskovi, piratski diskovi su pušteni u promet, a dokaz o povredi autorskih prava i prava na žig je tako nestao. 
Shteta koju su pretrpeli razni nosioci prava (pisci pesama, izvođači i proizvođači fonograma) meri se milionima dolara, s tim što je i naša država u ovom slučaju izgubila ekvivalent od oko 1,5 milion dolara od poreza na 750.000 ilegalno proizvedenih i prodatih optičkih diskova. 
U sklopu nerazjašnjenih okolnosti ostaje i pitanje zašto zastupnik nosilaca prava, SOKOJ, nije bio propisno informisan o povredi prava njegovih klijenata i zašto mu nije dopušten pristup piratskim diskovima u svrhu preduzimanja građansko- pravnih mera zaštite autora i proizvođača fonograma, čiji su diskovi piratizovani (Žarković 2003). 
Iako se ovaj slučaj ne vezuje za softversku pirateriju, on je kao primer slabosti tadašnjih zakonskih mehanizama veoma ilustrativan. 
Odmah po objavljivanju ovog Izveštaja, Vlada Republike Srbije je napravila prvi ozbiljan korak i oformila Komisiju za borbu protiv piraterije. 
4.3. Situacija u Srbiji za 2004. godinu 
,,Specijalni izveštaj 301`` za 2004. godinu3 je nešto šturiji i u najvećoj meri govori o manjkavostima zakona i sporosti sudstva. 
U njemu se navodi da je Savezni zavod za intelektualnu svojinu pripremio nacrte za iz mene zakona, koji su do tada bili u svojevrsnom konfliktu. 
U slučajevima kriminalnog kršenja autorskih prava, Zakon o autorskim pravima i Krivični zakon Republike Srbije pokrivaju isti kriminalni prestup na konfliktan način u odnosu i na proceduru i na kazne. 
Po Zakonu o autorskim i srodnim pravima ovo delo se nije moglo goniti ex officio (po službenoj dužnosti), a po Krivičnom zakonu jeste, 
a i kazne su se razlikovale - maksimum tri godine po Zakonu o autorskim i srodnim pravima, odnosno 8 godina po Krivičnom zakonu. 
BSA navodi da su upravo ovi konflikti rezultirali značajnom zbrkom i odlaganjima u slučajevima koji se vode. 
Shtaviše, tržišni inspektorat nije imao neophodni zakonski autoritet za sprovođenje zakona o autorskim pravima. 
Iako policiji, tužilaštvu i carinskim službenicima nedostaje neophodna oprema i ekspertiza da bi sprovodili akcije i započinjali istrage i sudske postupke protiv prekršilaca, formiranje pomenute Komisije za borbu protiv piraterije je dovelo do nekih spektakularnih akcija protiv očigledne ulične trgovine piratskom robom, pogotovo u Beogradu. 
Ipak, na kraju, početni zalet je splasnuo, pa je većina tačaka iz akcionog plana Komisije ostala neispunjena. 
3 dostupan na adresi: http://www.iipa.com/special301_ TOCs/2004_SPEC301_TOC.html 
4.4. Situacija u Srbiji za 2005. godinu 
,,Specijalni izveštaj 301`` za 2005.4 je skoro identičan onom za 2003. godinu, iako su vidljivi neki pomaci. 
Na pozitivan razvoj ukazuju prve dve kriminalne osude protiv softverskih pirata. 
Tokom prethodne godine donet je i novi Zakon o autorskim i srodnim pravima, koji je tek počeo da se primenjuje, pa je zbog toga još uvek bilo nemoguće proceniti njegovu efikasnost. 
Pošto je tekst ovog zakona sada bio izmenjen i nije više bio u konfliktu sa Krivičnim zakonom, sa razlogom se od njega očekivao da unekoliko ubrza postupke pred sudovima. 
Preporuke koje su navedene u ovom Izveštaju najviše se odnose na zakonsko sprovođenje borbe protiv piraterije, kao i sprovođenje akcija protiv ulične prodaje i uvoza odnosno izvoza piratizovane robe. 
Tržište je i dalje preplavljeno piratskim proizvodima svih vrsta. 
Iako se broj maloprodajnih objekata sa legalnom robom povećao, veliki broj uličnih prodavaca ilegalnih materijala još uvek veoma ozbiljno utiče na razvoj legitimnog tržišta. 
4 dostupan na adresi: http://www.iipa.com/special301_ TOCs/2005_SPEC301_TOC.html 
Mreža uličnih prodavaca je bila veoma organizovana. 
Svi prodavci su imali iste naslove i tipove proizvoda, čime se naslućuje prisustvo centralizovane mreže za distribuciju. 
Najčešći medij za piratizovanu muziku, filmove i softver je CD-R (CD-Recordable). 
Racijom koja je izvršena 6. februara 2005. godine na kioske ispred SKC-a, je zaplenjeno 18.000 diskova i uhapšeno je 55 lica. 
U Izveštaju se i navodi da su upravo pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova i preduzeli sve potrebne akcije. 
Oni su izvršili nekih 600 akcija protiv pirata. 
Međutim, krijući se iza primećenih nedoslednosti u zakonima, ali i zbog opšteg nedostatka zainteresovanosti i iskustva, tužioci su zakazali i nisu nastavili za policijskim akcijama. 
U stvari, od pomenutih 600 akcija protiv pirata koje je sprovela policija, od kojih je većina uperena protiv uličnih prodavaca, samo 10 (1,5%) je završilo na sudu. 
U Izveštaju za 2005. godinu se dalje navodi da piraterija u Srbiji i Crnoj Gori nije ograničena samo na distribuciju i maloprodaju. 
Još uvek je u zemlji postojala bar jedna fabrika koja je uključena u masovnu proizvodnju piratskih optičkih diskova, kako za potrebe lokalnog tržišta, tako i za potrebe izvoza. 
4.5. Situacija u Srbiji za 2006. godinu 
Pored standardnih poruka o tome šta treba poboljšati na polju borbe protiv piraterije, u ,,Specijalnom izveštaju 301`` za 2006. godinu5, se Srbiji posebno skreće pažnja da treba da sprovede svoj zakon o visokotehnološkom kriminalu, koji je usvojen tokom 2005. godine. 
Takođe se naglašava i neophodnost donošenja zakona o optičkim diskovima, kojim bi se regulisala njihova proizvodnja i distribucija i obezbedili adekvatni mehanizmi za kontrolu i zaštitu autorskih prava. 
Stanje u Srbiji, u tom periodu, je i dalje manje- više nepromenjeno. 
I dalje postoje fabrike za izradu piratskih optičkih medija, a ulična prodaja i dalje cveta. 
BSA izveštava da je osnovni problem koji utiče na njene kompanije, piraterija optičkih diskova (na maloprodajnom nivou) i piraterija krajnjih korisnika. 
Postoji i Internet piraterija, ali još uvek nije dostigla problematičan nivo koji ima piraterija na optičkim diskovima. 
Ukoliko bi se softverska piraterija smanjila, mogao bi se osetiti pozitivan uticaj na lokalnu ekonomiju. 
Za razliku od poslovnog softvera, softver za zabavu (računarske igrice) doživljava porast Internet piraterije ugošćavanjem nelegalnih Internet lokacija u Srbiji i Crnoj Gori. 
Ove nelegalne warez lokacije omogućavaju besplatno preuzimanje softvera za video igre, ali preko njih je moguće naručiti i narezivanje igrica. 
Shto se sprovođenja akcija protiv softverskih pirata tiče, BSA izveštava o sve boljoj saradnji sa autoritetima u Srbiji. 
Autoriteti preduzimaju akcije na terenu u slučajevima softvera, izvršavaju se policijske racije, a i BSA je imala pozitive rezultate na sudskim saslušanjima. 
Sudije su rado prihvatale informacije o softverskoj pirateriji, kao i štampane materijale sa uputstvima kako da prepoznaju piratski softver, ali i sa informacijama o tipovima licenci softvera. 
Po podacima BSA u 2005. godini je pokrenuto 76 krivičnih postupaka u vezi sa softverom. BSA navodi pozitivne pomake u 2005. godini; broj presuda sa utvrđenom krivicom je 12, što je mnogo više od 2004. godine. 
Međutim, iako su donete osuđujuće presude, maksimalne kazne nisu izrečene. 
Najčešće su bile novčane kazne, a minimalne zatvorske kazne (koje su retko izricane) su pretvorene u uslovne. 
5 dostupan na adresi: http://www.iipa.com/special301_ TOCs/2006_SPEC301_TOC.html 
U ovom periodu, BSA je sve prisutnija kako na različitim obrazovnim seminarima, tako i na konferencijama o intelektualnoj svojini, kao što je ona koju je organizovala Američka privredna komora u Srbiji, 19. septembra 2006. godine, pod nazivom ,,Novi izazovi u zaštiti intelektualne svojine``. 
Konferenciju je otvorio Majkl Polt, tadašnji ambasador SAD u Srbiji, 
a prisutni su bili predstavnici Ministarstva unutrašnjih poslova, Ministarstva za ekonomske odnose sa inostranstvom, Ministarstva finansija Republike Srbije, tužioci i sudije okružnih organa Beograda, poreski i tržišni inspektori, predstavnici Zavoda za intelektualnu svojinu i Privredne komore Beograda. 
Međutim, među svim aktivnostima u kojima učestvuje BSA, posebno se izdvaja akcija ,,Tajni kupac`` koja za cilj ima razotkrivanje piraterije u firmama koje prodaju računare sa instaliranim piratskim softverom. 
U saradnji sa MUP-om Srbije, a na osnovu krivičnih prijava provereno je 6 firmi koje se bave sklapanjem i prodajom računara, i kod svih 6 je dokazano da su prodavali računare sa instaliranim nelegalnim softverom nekog od sledećih proizvođača: Adobe, Microsoft, Autodesk, Macromedia. 
Protiv odgovornih lica u ovim firmama su podnete krivične prijave, a dve od njih su pristupile postupku vansudskog poravnanja. 
Pored toga, BSA je sprovela i opsežnu akciju kojom su posredstvom upita, a na osnovu osnovane sumnje, ljubazno od korisnika u preko 300 firmi tražili da dostave dokaz o posedovanju licenci za softver koji koriste. 
U slučaju da nisu odgovorili na ovaj upit ili nisu dostavili dokaze, u sledećem koraku im je dostavljeno pismo s upozorenjem da će BSA, ako ne odgovore ni na ovo pismo, uputiti krivične prijave nadležnim državnim organima. 
Zahvaljujući ovoj akciji Microsoft je sklopio ugovore o vansudskom poravnanju sa firmama kao što su: Serbian Object Laboratories iz Beograda, Softline iz Beograda, Extreme iz Kučeva, Bitinfo centar iz Mladenovca, Polimark iz Beograda, Zelenilo iz Pančeva i Matijević iz Novog Sada. 
4.6. Situacija u Srbiji za 2007. godinu 
Iako je Zakon o posebnim ovlašćenjima u cilju zaštite prava intelektualne svojine usvojen 2006. godine, tek je krajem 2007. godine počela akcija pune primene ovog zakona, kao i aktivna borba protiv svih oblika piraterije u svim delovima Srbije. 
Kako su ovim zakonom poreski inspektori dobili ovlašćenja za kontrolu legalnosti softvera, to se BSA odmah uključila u njihovu obuku koja je trebalo da im omogući da proveravaju legalnost softvera. 
Prema godišnjoj studiji BSA za 2007. godinu, stopa softverske piraterije u Srbiji je iznosila 76%, odnosno opala je za 2% u odnosu na 2006. godinu. 
Procenjeno je da je zbog ovakve visoke stope piraterije, domaća ekonomija pretrpela gubitke u iznosu od 72 miliona dolara, uglavnom kroz nenaplaćena poreska potraživanja. 
Pri analizi ovih podataka, pritom, nisu uzete u obzir aktivnosti poreskih inspektora i akcije Specijalnog tužilaštva za borbu protiv visokotehnološkog kriminala. 
BSA je posebno zadovoljna saradnjom sa predstavnicima vlasti u Srbiji, odnosno njihovom voljom da efikasno zaštite prava intelektualne svojine. 
Na primer, sudija Okružnog suda u Beogradu Zoran Đorđević je odredio pritvor dvojici osumnjičenih za ponovno bavljenje uličnom piraterijom, iako su služili uslovne kazne. 
Na osnovu zahteva Posebnog odeljenja Okružnog javnog tužilaštva za borbu protiv visokotehnološkog kriminala, policija je, sredinom maja 2007. godine, uhapsila dvojicu muškaraca koji su prodavali umnožene diskove na uličnim tezgama u Beogradu 
i prilikom hapšenja im oduzela preko 2.000 komada optičkih diskova. 
Ista lica su i ranije bila osuđivana na uslovne i novčane kazne, i poznati su beogradskoj policiji u vezi sa izvršenjem drugih krivičnih dela. 
BSA smatra da je ovo veoma važna odluka koja predstavlja prekretnicu u zaštiti intelektualne svojine u Srbiji, 
jer je određivanjem pritvora za ova lica sud pokazao da u Srbiji postoji sve manje tolerancije za uličnu pirateriju i bilo koju drugu povredu prava intelektualne svojine. 
Ovu tendenciju u srpskom sudstvu pokazuju i 12 okrivljujućih presuda i 7 ugovora o vansudskom poravnanju za krivična dela iz domena kršenja prava intelektualne svojine. 
Izrečene sankcije su uslovne osude na kaznu zatvora ili novčane kazne, uz obaveznu meru oduzimanja i uništavanja piratskog softvera. 
Tokom 2007. godine pokrenuti su i drugi krivični postupci, a održano je i 40 ročišta. 
Svi preduzeti koraci su ohrabrujući i pokazatelji su stabilnog napretka u borbi protiv piraterije u Srbiji, čime će naša zemlja postati privlačnija za strane investitore, a što će dalje doprineti otvaranju novih radnih mesta u informatičkoj, ali i drugim industrijama, zadržavanju mladih stručnjaka i daljem napredovanju Srbije. 
4.7. Situacija u Srbiji za 2008. godinu 
Krajem septembra 2008. godine, BSA je dala saopštenje za javnost u kojem su objavljeni rezultati njihove akcije ,,Tajni kupac``. 
Ova akcija je ukazala da softversku piraterija u distributerskom kanalu, tokom leta 2008. godine, čini oko 10% instaliranih računara i da je pretežno orijentisana ka privatnim licima. 
Budući da je tokom 2007. godine isti nivo piraterije bio viši od 40%, 
ovo predstavlja značajan pomak i promenu na tržištu računarske opreme. 
U isto vreme, sve više firmi koje se bave prodajom računara i opreme pravnim licima nude isključivo originalan softver. 
Istraživanje BSA dalje pokazuje da je istovremeno u ponudi sve više računara bez operativnog sistema i unapred instaliranog softvera, što može da bude mač sa dve oštrice. 
Pojava velikog broja ,,golih`` računara i dalje otvara mogućnost instaliranja piratskih programa. 
Takođe, pojačana aktivnost poreskih inspektora, ali i akcije Posebnog tužilaštva za borbu protiv visokotehnološkog kriminala je očigledno urodila plodom, a rezultati su očigledni i iz Globalne studije o softverskoj pirateriji za 2008. godinu. 
U polugodišnjem izveštaju o radu Ministarstva trgovine i usluga za period od 7. jula do 31. decembra 2008. godine6, navodi se da je u cilju sprečavanja povrede autorskih prava, oduzeto i reciklažom uništeno 11 tona, odnosno nekih 280.000 piratskih primeraka nosača zvuka, slike i računarskih programa koje je zaplenila Tržišna inspekcija kontrolom preduzeća i javnih površina. 
U gorepomenutoj globalnoj studiji BSA za 2008. godinu, navodi se da je Srbija već treću godinu zaredom zabeležila pad softverske piraterije od 2%. 
Uprkos tome, gubici koje je zabeležila srpska privreda zbog softverske piraterije su porasli na 99 miliona dolara. 
Takođe, Srbija se pominje kao jedna od zemalja sa najvećim padom piraterije u proteklih 5 godina. 
Nalazimo se na 6. mestu, zajedno sa Brazilom, Meksikom, Egiptom, Jordanom, Australijom, Singapurom, Indijom i Marokom, u kojima je zabeležen pad piraterije od 6%. 
U studiji je dat i pregled stanja u Srbiji u proteklih 5 godina, kao i ukupni gubici zbog softverske piraterije, koji se mere u milionima dolara. 
Godina Nivo piraterije Gubici 
2004 80% 85 
2005 80% 95 
2006 78% 59 
2007 76% 72 
2008 74% 99 
6 dostupan na adresi: http://www.mtu.gov.rs/dokumenti/ izvestajmtu2008.pdf 
5. Zaključak 
BSA na svojoj Internet lokaciji navodi 5 principa, čije bi poštovanje dovelo do smanjenja softverske piraterije, ali i povećanja ekonomskog rasta. 
1. Edukacija javnosti i povećanje svesti o vrednosti intelektualne svojine i rizicima upotrebe nelicenciranog softvera. 
2. Unapređenje Zakona o zaštiti intelektualne svojine u smislu primene obaveza Svetske organizacije za zaštitu intelektualne svojine (WIPO) da bi se omogućila bolja i efikasnija borba protiv digitalne i Internet piraterije. 
3. Kreiranje snažnih mehanizama primene kao što nalaže Svetska trgovinska organizacija (WTO) kroz TRIPS sporazum (Agreement on Trade- Related Aspects on Intellectual Property Rights), uključujući i čvršće zakone protiv piraterije. 
4. Posvećivanje značajnih resursa upravnih organa rešavanju problema, uključujući nacionalne službe za suzbijanje kriminala u oblasti autorskih prava, međunarodnu saradnju i obuku lokalnih organa reda i pravosudnih organa. 
5. Praktičnu primenu politike upravljanja softverskim resursima i zahtev da javni sektor koristi isključivo legalan softver. 
Poštovanje ovih principa i još stroža zaštita prava intelektualne svojine bi Srbiji donela brojna poboljšanja. 
Klima u kojoj se strani investitori (pogotovo u industriji informacionih tehnologija) osećaju da bez bojazni od piraterije mogu da plasiraju svoje proizvode, omogućila bi Srbiji da iskoristi i sopstvene potencijale u sektoru razvoja softvera. 
Literatura 
Ganc, Džon i Ročester, Džek B. 2007. Pirati digitalnog doba : kako sukobi oko intelektualne svojine ugrožavaju naše lične slobode, naše poslovanje i svetsku privredu. Beograd: Clio. 
Domazet, Siniša. 2007. Piraterija - «vampir » savremene privrede. Pravo : teorija i praksa 24(3/4): 39-40. 
Domanović, Marko. Etičnost zaštite autorskih prava na digitalne podatke. http://blog.vizio. biz/uploads/ eticnost_ zastite_ autorskih_ prava_ na_digitalne_ podatke. pdf. (pristupljeno 27.V.2009.) 
Drakulić, Ratimir i Drakulić, Mirjana. 1999. Investiciona ulaganja u razvoj računarskih programa i piratstvo. U Upravljanje investicionim i razvojnim projektima. ed. Petar Jovanović, 91-101, Beograd: Fakultet organizacionih nauka. 
Žarković, Blagota. 2003. Usavršavanje propisa Srbije i Crne Gore o suzbijanju krivotvorenja i piraterije. U Modeli zaštite autorskih prava na polju književnosti. ed. Ljiljana Rudić- Dimić, 111-143, Beograd: Balkankult. 
Milovanović, Zoran. 1991. Kompjuterski kriminalitet i elektronsko piratstvo. Pravni život 41(394): 993-1008. 
Petrović, Slobodan P. 2004. Kompjuterski criminal. Beograd: Vojnoizdavački zavod. 
Spasić, Vidoje. 2007. Savremeni oblici piraterije u autorskom i srodnom pravu. Pravni život 56 (513): 293-309. 
Stanković, Sanja i Tešmanović, Ljiljana. 2007. Autorsko pravo u izdavaštvu. Beograd: autori. 
Furunović, Dragutin. 2000. Gutenbergova revolucija : njene tekovine, značaj i perspektive. U Kultura štampe - pouzdan vidik prošlog sadašnjeg i budućeg, ured. Veselin Ilić. Niš: Prosveta 
